Pokušaji da se obeleže mesta stradanja podelili Bosnu

Pokušaji da se obeleže mesta stradanja podelili Bosnu

Monday, 31 January, 2011

Piše: Velma Šarić iz Sarajeva (TU br. 677, 31. januar 2011.)

Pišući za IWPR specijalni izveštaj posvećen spomen-obeležjima stradanjima prouzrokovanim bosanskim ratom (1992-1995.), bila sam u prilici da razgovaram sa velikim brojem žrtava različite nacionalnsti i da čujem mnoge teške, potresne priče.

No, jedno osećanje me u razgovoru sa žrtvama nikada nije napuštalo: utisak da je ono što je uobličilo njih i njihovo iskustvo uglavnom bio – strah. Strah da govore otvoreno, strah da bi zločini koji su protiv njih počinjeni mogli biti potpuno poreknuti.

Među najhrabrijim osobama koje sam srela bila je Emsada Mujagić iz Prijedora. I sama bivša zatvorska zatočenica, ona je u avgustu 2010. meni i nekim mojim prijateljima bila vodič; povela nas je da vidimo neka od mesta najveće patnje na području Prijedora – kakva su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Prijedor je velika opština na severozapadu Bosne i važan regionalni centar, gde su do 1992. etnički mešovito stanovništvo i upravu činili bosanski Muslimani, Srbi i Hrvati.

Tokom rata, ova opština je bila poprište brojnih zločina, uključujući ubistva, deportacije i pritvaranje nesrpskih civila, dok su zločini u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje rezultirali osuđujućim presudama koje su nekolicini ljudi izrečene pred Haškim tribunalom.

Sećam se kako je Emsada u Trnopolju bila vidno uznemirena time što je ponovo morala da prođe kroz traumatično iskustvo, deleći s nama vlastitu bol. Prisetila se stravičnih događaja kojima je bila očevidac, pokazujući nam mesto ulaska u logor gde je videla kako jedan srpski vojnik jednostavno otvara vatru i ubija mladu majku i njenu dvomesečnu bebu.

Pokazala nam je i mesta na kojima su vršena silovanja, rekavši nam kako su letnje noći tokom 1992. bile ispunjene zastrašujućim kricima, pošto su rasplakana deca bila odvojena od porodica. Činilo mi se kao da sam i sama hipnotisana bolom proisteklim iz onoga što je Emsada preživela.

„Kao žrtve, mi cenimo ne samo to kada neko brine zbog naše patnje, nego i kada nastoji da sačuva sećanje na tu patnju“, rekla nam je ona.

„A nije to samo zbog nas, već pre svega i najviše zbog naše dece. Sve naše dece. Kako bi sva ona iz toga nešto naučila“, dodala je Emsada.

Najteže je bilo dobiti komentare povratnika koji trenutno žive kao manjina u onim mestima gde su stanovali i pre rata.

Oni su živeli na područjima gde su postali žrtve stravičnih zločina, i jasno se videlo kako strahuju od otvorenog razgovora o načinima korišćenja javnog prostora za svrhe obležavanja i pamćenja njihove patnje.

Bilo je šokantno slušati ih dok su, govoreći o svojim strahovima, neprekidno ponavljali da ljudi koji su ih uhapsili, zatvorili ili mučili, još uvek slobodno žive pokraj njih, jer ih niko ne izvodi pred lice pravde.

„Kako od mene očekujete da otvoreno govorim o tome, kad osobe koje su me uhapsile još uvek obavljaju važne funkcije u opštini Prijedor?“, pitala me je žena po imenu Sabiha Turković, koja je bila pritvorena u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu. Tokom boravka u zatočeništvu, ona je u više navrata bila silovana, tučena i mučena.

Druga osoba, muškarac po imenu Drago – koji je po nacionalnosti Srbin i sa kojim sam se jednog septembarskog popodneva srela u sarajevskom kafiću – rekao mi je istu stvar. On je rođen i odrastao u Sarajevu, a pričao mi je o traumatičnim dešavanjima u periodu od kraja 1993. do marta 1994., kada je bio zatočen u jednom sarajevskom sabirnom centru.

Drago mi je rekao da podržava izgradnju spomenika za sve žrtve, nezavisno od njihovog etničkog porekla ili nacionalnog identiteta. Međutim, još uvek strahuje da javno progovori o tome.

„Imam decu i unuke. Ljudi koji su me uhapsili, koji su prekršili moja prava, još uvek se slobodno šeću oko mene. Dakle, zbog čega bi moja porodica morala da trpi posledice moje patnje tokom rata?“, rekao mi je on.

Bilo je mnogo ljudi koji, poput Draga, nisu imali snage da otvoreno pričaju o onome što im se dogodilo, i koji su mi rekli da će slobodno moći da govore tek kada „zločinci budu uhapšeni i sklonjeni iz njihove okoline“.

Motivaciju za svoj rad pronašla sam – kao i uvek – u saznanju da jedna mala priča, koja odslikava stotine drugih priča, može predstavljati veliki doprinos pronalaženju rešenja za aktuelna pitanja.

Verujem da lične priče, kada se ispričaju, mogu pomoći u stvaranju atmosfere za koju se zalažu ljudi poput Emsade, i za koju se ljudi poput Sabihe i Draga nadaju da će jednoga dana živeti u njoj; atmosfere u kojoj uspomena biva tretirana sa dostojanstvom, pravda kao nešto što se podrazumeva, i gde mir ne počiva na poricanju, nego na tome što su žrtve u prilici da slobodno izraze svoj bol.

Frontline Updates
Support local journalists