Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

POKAR POZIVA NA INTENZIVNIJU REGIONALNU SARADNJU

Predsjednik Tribunala, sudija Fausto Pokar, opisuje izazove sa kojima se njegov sud suočava u posljednjim godinama svog rada.
By Katy Glassborow
Predsjednik Haškog tribunala pozvao je države Balkana na intenzivniju saradnju u hvatanju bjegunaca kako bi sud za ratne zločine, ukoliko bude okončao rad 2008., procesuirao sve glavne optuženike.



Govoreći 8. oktobra na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, kojoj je podnio redovni godišnji izvještaj, sudija Fausto Pokar (Fausto Pocar) naglasio je neophodnost hapšenja preostale šestorice bjegunaca – uključujući bivšeg političkog i vojnog lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića i Ratka Mladića – i istakao da „Tribunal ne smije zatvoriti svoja vrata prije nego što ti optuženici budu privedeni pravdi“.



On je rekao kako u trinaestoj godini svog rada Tribunal prolazi kroz fazu „značajne promjene i nepredviđenih izazova“, jer se pred njim vode postupci protiv neočekivano velikog broja osumnjičenih za ratne zločine – njih 25 u šest simultanih procesa, pri čemu se u tri procesa sudi dvadeset i jednom optuženiku.



Postupak je do sada vođen protiv 97 optuženika, a 64 suđenja tek trebaju biti okončana. Od tog broja, šestorica optuženika su još uvijek na slobodi, četvorica čekaju na transfer, 15 ih je u predprocesnoj fazi, 24 na suđenju, a 15 u žalbenom postupku.



Okrivljeni borave u pritvorskim objektima Tribunala u Sheveningenu, koji su u središte pažnje dospjeli nakon što su u njima, u marta ove godine, preminuli vođa srpske pobune u Hrvatskoj, Milan Babić, i bivši jugoslovenski predsjednik, Slobodan Milošević. Nezavisna kontrola koja je nakon toga sprovedena pokazala je da je kvalitet staranja o zatočenicima bio „zadovoljavajući“, ali su tom prilikom date i izvjesne preporuke, za koje je sudija Pokar rekao da su ispoštovane.



On je nastojao da naglasi i kako težnja ka „ekspeditivnoj“ pravdi ne počiva isključivo na želji da se ispoštuje datum do kojeg procesi u Tribunalu trebaju biti završeni, nego na poštivanju prava okrivljenih da „čekajući suđenja ne provode u pritvoru više vremena nego što je neophodno“.



U tom smislu, usvojena je nova politika, u skladu sa kojom sudije koje na nekom slučaju rade u predprocesnoj fazi uglavnom ostaju u njemu i kada suđenje počne, što znači da se time prenosi i njihova ekspetiza, te ujedno štedi vrijeme koje bi nekom drugom sudiji bilo potrebno da se upozna sa detaljima koji se tiču samog slučaja.



Takođe, predprocesne sudije počele su igrati aktivniju ulogu u pripremi slučajeva i stvaranju preduslova da suđenje počne – pored ostalog i tako što insistiraju na rokovima za objelodanjivanje materijala. Osim toga, ohrabruju tužilaštvo da svoje slučajeve suze reduciranjem dokaza koji trebaju biti izvedeni u sudnici, kao i preciziranjem broja mjesta zločina i optužbi u svakoj optužnici.



Sudija Pokar ukazao je na to da će, ukoliko Tribunal želi da ispuni rokove za završetak rada, „biti neophodno da optužnice budu reducirane“.



Međutim, zbog otpora koji tužioci pružaju smanjivanju opsega optužnica, Tribunal – kako je sudija Pokar objasnio – nastoji potaći sudije i tužioce da zajedno rade na „svođenju slučajeva“.



Na primjer, tužilaštvu je imalo na raspolaganju ograničeno vrijeme za iznošenje dokaza protiv šestorice zvaničnika bosanskih Hrvata koji se terete za ratne zločine u Bosni (Prlić i drugi), kao i protiv šestorice srpskih zvaničnika koji se terete za zločine na Kosovu (Milutinović i drugi) – što je, po sudiji Pokaru, rezultiralo „smanjenjem očekivane dužine suđenja barem za trećinu, odnosno polovinu“.



Pred Generalnom skupštinom Pokar je takođe pohvalio napore koje je glavna tužiteljica Karla del Ponte (Carla del Ponte) poduzela na postizanju saradnje sa državama i međunarodnim institucijama pri hapšenju i izručenju Milana Lukića, Dragana Zelenovića i Ante Gotovine.



Međutim, podvukao je i kako je sada potrebno da države Balkana pomognu da se preostala šestorica bjegunaca privedu pravdi, jer će u protivnom „poruka da međunarodna zajednica neće tolerirati kršenja međunarodnog humanitarnog prava biti osujećena“. Eksplicitno je ukazao na neuspjeh Srbije i Republike Srpske u hvatanju Mladića i Karadžića.



Sudija Pokar završio je izlaganje osvrćući se na nastojanje Tribunala da ojača vladavinu prava u zemljama koje su činile bivšu Jugoslaviju, te da obezbijedi obuku za nacionalne sudove kako bi se „povećali sudski i tužilački kapaciteti nacionalnog pravosuđa“.



Zbog regionalne stabilnosti i pomirenja, rekao je sudija Pokar, nacionalni sudovi moraju usvojiti „najviše standarde“ kako bi osigurali da se pravda sprovodi, i to na vidljiv način.



Rekao je i da je Tribunal ove godine pojačao svoje prisustvo u regionu, nazivajući to „ključnom komponentom misije i ostavštine Tribunala“, objasnivši da će nacionalni sudovi nastaviti da sude počiniocima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.



Katy Glassborow izvještava za IWPR iz Haga.