Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Pogled: Sloznost u lazi

Dok se ne odluce da tragaju za istinom, ljudi na Balkanu nece prihvatiti Tribunal za ratne zlocine
By Slavenka Drakulic

Dok se priblizavam Tribunalu na Churcillovom trgu, vidim dvije patke kako se odmaraju na travnjaku pored velike fontane. Patke, ocito par, gegaju se prema posjetiocima, nadajuci se ponekom zalogaju. One svaki dan pozdravljaju prolaznike, cak i u ostra zimska jutra. Èujem da su to egipatske patke, koje nekako prezivljavaju u ovoj jadnoj, neprijatnoj holandskoj klimi, gdje uglavnom kisi ili puse . Zbilja se pitam kako.


Kada prodjem pored njih moram se podvrci policijskoj kontroli na ulazu. Tu dva policajca, prijateljski nastrojena kao i patke, stoje pored metalnog detektora. Jednom u zgradi, koju je nekada koristilo osiguravajuce drustvo, kontrole se nastavljaju. Ako hocu uci u sudnicu ili posjetiti bilo ciji ured, moram proci jos jedan metalni detektor. Posjetiocu je na prvi pogled jasno da se ovaj sud bavi ozbiljnim stvarima i da se grdno vara svatko tko misli drugacije.


Hag - tako ga zovemo. Recite samo "Hag" i sve je jasno ako dolazite s Balkana. Ovaj grad, vise nego sama zgrada, poistovjecuje se sa institucijom - Medjunarodnim krivicnim tribunalom za bivsu Jugoslaviju (ICTY). U mome dijelu svijeta Hag se dozivljava sredistem antihrvatske i antisrpske zavjere, jednim od najomrazenijih mjesta na kugli zemaljskoj .


Spomenite ovaj grad u Zagrebu i dobit cete zestoku emocionalnu reakciju, cak i sa neocekivanih strana - od ljudi liberalne, progresivne, evropske orijentacije. Cak su i oni povrijedeni time da nasim momcima sude stranci. Cak i oni dozivljavaju ovaj sud kao omalovazavanje Domovinskog rata, uobicajenog izraza u Hrvatskoj za rat sa Srbijom.


Sudenje navodnim ratnim zlocincima u Hagu svakako je kljucno politicko pitanje, ali i nesto sto izaziva burne emocije, prikladno za manipulaciju. Argumenti protivnika Tribunala su dobro poznati: taj sud je politicko orudje ustanovljeno da bi se kaznila i ponizila njihova zemlja. Argumenti Tribunala su takodjer dobro znani: i Srbija i Hrvatska (i Bosna, iako suradjuje vise nego ostali) nisu dovoljno demokratske drzave da bi bile u stanju suditi svojim ratnim zlocincima. Njihovi sudovi nisu nezavisni od politike a jos k tome su duboko korumpirani. Kada bi se ratnim zlocincima sudilo u mjesnim sudovima politicki pritisak na njih bio bi ogroman.


Na primjer, kljucni svjedok u Gospickom slucaju, Milan Levar, eksplozijom je raznesen na komade. Zvanicna istraga ovog ubojstva ocigledno se onemogucuje.


Ima razumnih glasovi koji govore da bi sudjenja ratnim zlocincima u domovini bila dokaz demokracije. Ali, slucaj generala Mirka Norca pokazuje zasto je ovaj pristup nerealan. U februaru je nekih 100,000 ljudi demonstriralo u Splitu, pod geslom 'Svi smo mi Mirko Norac'. Norac, osumnjiceni ratni zlocinac, pozvan je na sud u Rijeci, gdje se vodi postupak protiv Gospicka skupina zbog zlocina prema Srbima. Iako Hag nije optuzio ni trazio izrucenje Norca, masovni protesti su zapravo bili usmjereni i prema sudu u Hagu - omrznutom simbolu medjunarodnog pritiska za provodjenje pravde.


Kada je policija trebala uhapsiti Norca on je najprije iscezao. Skrivajuci se, vladi je postavio uslove za predaju. Cak se i predsjednik Stipe Mesic ukljucio u pregovore s njim. Napokon je premijer Ivica Racan uvjerio Norca da se preda.


Norac se svojim postupanjem jasno stavio iznad zakona. Medjutim, i predsjednik i premijer ucinili su to isto, upustajuci se u pregovore i umanjujuci time nezavisnost sudstva. Sto se drugo moze ocekivati u zemljama u kojima je sudstvo decenijama bilo naviknuto na sluzenje politickim gospodarima? Promjena vlasti ne podrazumijeva i promjenu ovakvog mentaliteta.


Uz izdasnu pomoc hrvatskih medija, slucaj Norac predstavljen je kao jos jedan napad na Domovinski rat. Vodje demonstracija su tvrdile da se sudjenjem Norcu ustvari sudi samoj ideji tog rata - kao i hrvatskom narodu.


Ovakvo razmisljanje posljedica je decenije propagande bivseg predsjednika Franje Tudjmana. Prema ovom tumacenju Hrvatska je vodila iskljucivo odbrambeni rat, sto znaci da hrvatski vojnici nisu mogli pociniti ratne zlocine , kako je to izjavio Milan Vukovic, predsjednik Vrhovnog suda iz Tudjmanovog doba .


Drugim rijecima, u redu je da je 200,000 Srba protjerano iz Krajine; da su njihovi domovi spaljeni i opljackani; da su ubijani starci. Masovna ubistva Srba u Gospicu i Pakracu su takodjer bila uredu. Kao sto je bilo sasvim OK drzati zarobljenima 24,000 muslimana u 44 koncentraciona logora u Hercegovini, ubiti 116 civila u Ahmicima, dici u zrak most u Mostaru...


I naravno, bilo je sasvim OK 1991 u Zagrebu ubiti dvanaestogodisnju Aleksandru Zec, zajedno s njezinim roditeljima Srbima. Mora da je tako sto bilo u redu, jer je covjek koji je priznao ubojstvo, Igor Mikula, uskoro zatim dobila medalju od Tudjmana i bio unaprijedjen, to jest sluzio je u njegovoj pretorijanskoj gardi. Mikula je i dalje na slobodi.


Zato danas Hrvatima ,i to ne samo veteranima, nije lako prihvatiti da je Tudjmanova politika etnickog ciscenja bila pogresna i da su hrvatski vojnici pocinili ratne zlocine. Jucerasnji heroji su danasnji ratni zlocinci i treba im suditi, ali kako to reci ljudima koji su dugo vjerovali u nesto sasvim drugo? Oni su zbunjeni: sto je prava istina o ratu?


Ovo pitanje o istini je u sredistu polemika oko Haga. Hrvatska u ovome nije sama. Srpski predsjednik Vojislav Kostunica arogantno odbija izruciti Slobodana Milosevica, ili bilo koga ratnog zlocinca iz Srbije. Samom Milosevicu ce se suditi u Srbiji, i to ne za pocinjene ratne zlocine, vec za korupciju i zloupotrebu vlasti. U vlastititm ocima, Srbi su najvece zrtve, vece od zrtava rata u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Rata? Kakvog rata?


Iako je srpsko drustvo trpilo posljedice upravo zbog ratova povedenih protiv svojih susjeda - od embarga do NATO bombardiranja - istina o onome sto se desilo jos uvijek nije postala dio javne rasprave. Srbiju i Hrvatsku naime povezuje prihvacanje lazi o proteklih deset godina . Razlog je jednostavan i seze dalje od tudjmanovsko-milosevicke ideologije. Cinjenica je da je lakse zivjeti sa lazima , mnogo udobnije nego suociti se sa pojedinacnom krivicom i kolektivnom odgovornoscu.


Kada je zastupnica u hrvatskom parlamentu, Vesna Pusic, odbila podrzati deklaraciju o ratu prema kojoj Hrvatska nije bila agresor vec se samo branila , nije je samo predsjednik parlamenta pozvao da se izvini, nego je odmah dobila anonimne prijetnje smrcu. Istina nije ono sto ljudi na Balkanu zele cuti. Zbog toga sto i Srbija i Hrvatska radije zive sa lazima nego sa istinom, pokusaji dijeljenja pravde od strane Tribunala ( kao i lokalnih sudova) dozivljavaju se kao nepravda. Ovaj sukob izmedju pravde i onoga sto se podrazumijeva pod" istinom " o ratu ima ozbiljne politicke posljedice: vlade u Beogradu i Zagrebu nisu spremne suociti gradjane s pravom istinom i zato se suocavaju sa problemom kako opravdati izrucivanje optuzenih Hagu.


Medjutim, sve dok ova drustva budu pokazivala tako slabu zelju za istinom, sudjenje ratnim zlocincima u Hagu i dalje ce izgledati kao prijetnja. To je logicno i odgovara slaganjem sa opceprihvacenom lazi. Do tada, pravda naprosto mora doci iz Haga, ili je nece ni biti. Pravda mora doci iz Tribunala na Churcillovom trgu, s pitomim patkama ispred i ljubaznim, ali strogim policajcima unutra. Od sudija i tuzilaca, istrazitelja i odbrane koji se ratnim zlocinima bave dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Samo zato sto mi sami ne vidimo potrebu da operemo svoj vlastiti prljavi, krvavi ves.


Slavenka Drakulic je novinarka i spisateljica ciji nedavni roman o masovnim silovanjima u Bosni preveden u dvadeset zemalja. 'Kao da me nema' objavila je i Biblioteka Feral iz Splita. Ovom kolumnom, ona se pridruzuje IWPR kao specijalan izvjestac, fokusirajuci se na pravdu i ratne zlocine.