Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

POČELO SUĐENJE PO BOSANSKOJ TUŽBI ZA GENOCID

Tokom prvog tjedna trajanja postupka pred MSP-om moglo se naslutiti na koji će način pravni zastupnici Sarajeva na suđenju Srbiji posezati za dokaznom građom MKSJ-a.
By Helen Warrell
Beogradske vlasti su ne-Srbe iz Bosne i Hercegovine svjesno poslale u pakao“, rekao je advokat Sakib Softić na početku parnice koja je ovoga tjedna – protiv Srbije, a po optužbi za genocid – počela pred Međunarodnim sudom pravde (MSP).



Na prvom zasjedanju, Softić je 27. veljače/februara Srbiju optužio za izazivanje rata koji je početkom devedesetih Bosnu pogodio kao „tsunami koga je izazvao čovjek“, ostavljajući za sobom „leševe, razorene obitelji, izgubljenu mladost, uništenu budućnost i porušene gradove i sela“.



Kao prva zemlja u povijesti koja je drugu državu tužila za genocid, Bosna nastoji osigurati međunarodno priznanje zločina koje je tokom trajanja sukoba, u razdoblju između 1992. i 1995., navodno počinilo srpsko rukovodstvo. Slučaj je pokrenut još prije 13 godina, ali je iz proceduralnih razloga sve do sada bio odlagan.



Kao član sarajevskog zastupničkog tima, nizozemski advokat Fon van den Bisen (Phon van den Biesen) pridružio se Softićevim uvodnim napomenama, upozoravajući sud na to da će mu biti predočena priča o „kontinuiranom, opakom, krajnje okrutnom zločinu genocida“. Također je optužio Srbiju za nastojanje da izbjegne „faktičku i pravnu odgovornost“ za najteža zlodjela koja su na evropskom tlu počinjena nakon Drugog svjetskog rata.



Neposredno pošto su u Velikoj dvorani MSP-a počela usmena izlaganja, pred zgradom suda su se – u nastojanju da spriječe da se zaboravi ljudska cijena sukoba – okupile osobe koje su preživjele rat u Bosni. Radilo se o protestu bosanskih Muslimana, koji su mahali transparentima na kojima je pisalo „Agresija + genocid = Republika Srpska“ i klicali slogane kojima su zahtijevali pravdu.



U međuvremenu, pripadnice udruženja „Žene Srebrenice“ čitale su popis s imenima onih koji su poginuli u masakru koji je – na području tog grada koji su 1995. zauzeli bosanski Srbi – počinjen nad više tisuća muškaraca i dječaka.



Nakon prvog dana stišala se buka, ali se nastavilo s emotivnom retorikom.



Drugog dana rasprave, američki advokat i profesor Tomas Frenk (Thomas Franck) je – kao zastupnik Bosne – rekao da će se pred sudom čuti „bolni glasovi žrtava“, kao i da će biti predočeni vizualni dokazi, stavovi renomiranih eksperata, te izvještaji misija Ujedinjenih naroda zaduženih za utvrđivanje činjeničnog stanja.



Kao što su promatrači i predvidjeli, pokazalo se i da će se bosanski tim snažno oslanjati na materijal i ranije odluke haškog Međunarodnog kaznneog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).



Frenk je ukazao i na to da su izvjesni dokumenti koji su značajni za bosanski slučaj MKSJ-u bili proslijeđeni iz beogradskih arhiva, ali samo pod uvjetom da ne budu korišteni u parnici protiv Srbije pred MSP-om. Pretpostavlja se da se radi o stenogramima sa sastanaka rukovodećeg organa Jugoslavije, Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji su već upotrijebljeni na suđenju bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, optuženom za ratne zločine.



Međutim, mnoštvo potencijalno važnih dokaza javno je predočeno na suđenjima pred MKSJ-om.



Australijska pravnica koja je šest godina radila kao tužiteljica Tribunala za ratne zločine, Magda Karagianakis (Magda Karagiannakis), opširno je govorila o „uvjerljivoj i pouzdanoj prirodi“ dokaza iznesenih pred tim sudom i potrebi da se uvaže njegove odluke i presude.



Također je rekla i da će se bosanski slučaj zasnivati na sudačkim odlukama donesenim u dva odvojena postupka pred MKSJ-om – na suđenjima Miloševiću i političaru bosanskih Srba Momčilu Krajišniku. Po okončanju dokaznih postupaka protiv njih, advokati obojice okrivljenih zahtijevali su povlačenje optužbi za genocid, tvrdeći da su neuvjerljivi dokazi koji su ih trebali potkrijepiti.



Ali, u oba su slučaja sudska vijeća zaključila kako ipak postoje dovoljno uvjerljivi dokazi za to da je „u nekim bosanskim općinama počinjen genocid, te da dvojica okrivljenih mogu biti proglašena krivima za to“ – rekla je Karagianakisova.



Australijska pravnica obavijestila je suce i o tome da će se Bosna oslanjati i na preliminarnu građu iz postupaka koji će se pred MKSJ-om voditi protiv predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića, okrivljenih za srebrenički masakr. Potonja se dvojica još uvijek nalaze u bijegu.



U istom su kontekstu spomenuti i postupci protiv načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), Momčila Perišića; šefa srpske državne sigurnosti, Jovice Stanišića; kao i srpskog zapovjednika za specijalne operacije, Franka Simatovića. Optužnica protiv Perišića sadrži i detaljne navode koji se tiču jugoslavenske podrške snagama bosanskih Srba.



Karagianakisova je ukazala i na slučaj na kojem je i sama radila – postupak protiv bivše predsjednice bosanskih Srba, Biljane Plavšić.



Australijska pravnica je pred sudom istakla kako među onima koji su pred MKSJ-om priznali krivicu, „posebnu pažnju“ zavređuje upravo Plavšićeva, kao i Miroslav Deronjić, jedan od lokalnih političara bosanskih Srba.



Priznanja krivice pred MKSJ-om uglavnom su bila praćena svjedočenjima dotičnih osoba koja su se ticala događaja na terenu i lanca zapovijedanja koji te događaje povezuje s vlastima.



U svojoj uvodnoj riječi, van den Bisen je spomenuo da je Plavšićeva – kada je u listopadu/oktobru 2002. priznala krivicu za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi – objasnila i to kako je Srpska demokratska stranka (SDS) izdala nalog o stvaranju općinskih kriznih štabova. A oni su, jedan za drugim, formirali lokalne jedinice Teritorijalne obrane (TO), koje su pak izvršile „nasilno“ odvajanje Muslimana od Srba.



Čini se da će upravo to etničko razdvajanje biti važan faktor u nastojanju sarajevskih advokata da dokažu da je tokom bosanskog rata počinjeno masovno „etničko čišćenje“.



Kao predsjednik kriznog štaba u Bratuncu (istočna Bosna), Deronjić je bio odgovoran za jednu od jedinica TO-a. U rujnu/septembru 2003., on je priznao da se „bezrezervno slagao s politikom stvaranja srpskih etničkih teritorija na području Bosne“. Također je priznao i da je odobrio napad na selo Glogova, u kojem je – svibnja/maja 1992. – ubijeno šezdesetak Muslimana.



Budući da je, nakon što je vojska bosanskih Srba 1995. zauzela Srebrenicu, bio imenovan i za civilnog povjerenika za taj grad, Deronjić je ponudio i ključno svjedočenje o poznatim događajima koji su poslije tog zauzeća uslijedili. Naime, prisjetio se kako je na sastanku s jednim oficirom VRS-a saznao kako su naređenja da se zarobljenici iz te regije pobiju stigla „s vrha“.



U vezi s ostalim temama koje se tiču priznanja krivice, Karagianakisova je spomenula „masovan prisilni transfer“ Muslimana, koji je na suđenju zpovjednicima vojske bosanskih Srba Draganu Obrenoviću i Momiru Nikoliću bio potkrijepljen odgovarajućim dokazima.



Naime, ta dva optuženika priznala su krivicu za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi – odnosno, za zločine protiv čovječnosti. Obrenović je prisustvovao zlostavljanjima bosanskih Muslimana u pritvorskim centrima, a pojavljivao se i na mjestima egzekucije nakon što je VRS zauzeo Srebrenicu.



U neposrednoj blizini, otprilike u isto vrijeme, i Nikoliću je pukovnik VRS-a Vujadin Popović rekao da će vojno sposobni Muslimani, koji su prethodno odvojeni od žena i pritvoreni u Bratuncu, „ubrzo biti ubijeni“.



Među slučajevima na koje je australijska pravnica pokušala skrenuti pažnju suda bila su i priznanja Dragana Nikolića i Gorana Jelisića da su sudjelovali u organiziranju zatvorskih logora u Bosni.



Nikolić je, u vrijeme dok je u njegovoj nadležnosti bio logor Suđica u Vlasenici, mučio zatvorenike i omogućavao stražarima i ostalima da siluju zatvorenice. Jelisić je – kao netko tko je poznat i po nadimku „Srpski Adolf“, kojeg je nadjenuo samom sebi – ispitivao, premlaćivao i ubijao zatočenike logora Luka, na krajnjem istoku Bosne.



U kasnijoj fazi rasprave, Frenk je – uz ponovno pozivanje na činjenice koje je utvrdio i presude koje je donio MKSJ – bosanski slučaj obrazložio kao postupak koji se vodi zbog genocida. On se osvrnuo na jedno od najznačajnijih suđenja pred Tribunalom, na kojem je general bosanskih Srba, Radislav Krstić, osuđen za taj zločin. Takva presuda je izrečena svega dva puta, pa – kada je riječ o genocidu – Krstić za sada ostaje najviše rangirani osuđenik.



U tom procesu, suci su – kaže Frenk – zaključili da se „genocidna namjera iskazala već i u samoj sistematskoj prirodi počinjenih zločina“.



No, profesor Frenk je istakao i da dokazi prikupljeni pred MKSJ-om predstavljaju tek „djeliće mozaika“, koji će, kada na sljedećim saslušanjima bude sklopljen, pokazati da je „genocidna namjera zaista jedini razuman zaključak koji se može izvesti na temelju postojanja strateškog plana“.



Bosanski će tim nastaviti iznositi svoje argumente 6. ožujka/marta, za kada je zakazano sljedeće zasjedanje.



Helen Warrell izvještava za IWPR iz Haga.