Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Otkrivanje istine o nestalima

Bosanske izbjeglice iz citave Evrope pomazu u identifikaciji poginulih
By IWPR ICTY

Kada je posljednji put pogledao svoju kucu, Hasan Saracevic je – prije no sto ju je progutao plamen – vidio svog susjeda kako kroz jedan od prozora ubacuje granatu.


Njegova za krevet prikovana sestra, isuvise bolesna da bi zajedno s ostatkom obitelji pobjegla pred srpskim snagama koje su 1992. zauzele njihov rodni grad Vlasenicu, lezala je bespomocno u kuci dok je vatra pocinjala gutati sve oko sebe. Njen sin, Hasanov necak, potrcao je ka kuci u ocajnickom pokusaju da je spasi. Tom prilikom je stao na tek postavljenu minu. I na mjestu poginuo.


U razmaku od svega nekoliko minuta, Saracevic je ostao bez dvoje bliskih rodjaka, doma i mirnog zivota kakav je sve do tada vodio.


Vise od desetljece kasnije, jednog jesenjeg dana u Roterdamu, Saracevic – koji sada ima 70 godina – sjedi u suncem okupanom potkrovlju tradicionalne nizozemske kuce, dok mu zena u bijelom mantilu uzima uzorak krvi.


Mantili i sterilizirana medicinska oprema u ostrom su kontrastu prema drvetom oblozenim zidovima i tamno narandzastom tepihu koji prekriva pod ove improvizirane ambulante za davanje krvi, a gdje i mnoge druge bosanske izbjeglice strpljivo cekaju kako bi dale vlastite uzorke.


Saracevic u Nizozemskoj zivi vec 11 godina. I nada se da ce njegov uzorak krvi Medjunarodnoj komisiji za nestale osobe (MKNO) iz Sarajeva pomoci da – medju ostacima pronadjenim u masovnim grobnicama sirom Bosne – identificira ostatke njegove sestre.


“Otisci” DNK uzeti iz uzoraka krvi bit ce usporedjeni sa onima koji potjecu iz vise tisuca kostiju iskopanih iz masovnih grobnica, a s ciljem da anonimni ostaci ipak budu identificirani i da rodjacima bude pruzena prilika da sahrane svoje najmilije.


Tokom prva dva tjedna listopada/oktobra, pokretna ekipa MKNO-a za prikupljanje uzoraka krvi obisla je niz gradova u zemljama Evropske Unije – Austriji, Danskoj, Njemackoj, Sloveniji, Svicarskoj i Nizozemskoj – provodeci na taj nacin jednu veoma siroku sudsku istragu.


Sve donedavno, DNK-analize vrsene su prvenstveno u kriminalistickim istragama, u kojima su obicno sluzile kao posljednje sredstvo. U Bosni je tradicionalnim sudskim metodama – otiscima prstiju, vizualnom identifikacijom, posrednim dokazima – izvedena akcija potrage za oko 44.000 nestalih ljudi.


Ali te metode same po sebi nisu dovoljne da bi se identificirale zrtve ciji su ostaci iskopani iz masovnih grobnica koje se skoro svakog tjedna otkrivaju. Prije samo nekoliko dana, 5. listopada/oktobra, pronadjena je jos jedna u nizu grobnica, ovaj put u Rogatici (istocna Bosna), gdje se oko 270 ljudi vode kao nestale.


Tijela iz ovakvih grobnica ponekad su bivala iskopavana i sahranjivana na drugim mjestima, kako bi se prikrili tragovi zlocina. Ponekad su pak grobnice bivale zalivane krecom u nadi da ce time biti unistene.


Takva su nasilnicka nastojanja obicno dovodila do raspada tijela, cija identifikacija vise gotovo i nije moguca, izuzev posredstvom sofisticirane DNK-analize.


Prema nekim procjenama, u Bosni jos uvijek postoji oko 25.000 nestalih. Pocevsi od 2000., MKNO je prikupila vise 61.000 uzoraka krvi i priblizno 17.000 uzoraka kostiju. Njihovo je usporedjivanje u gotovo 6.000 slucajeva rezultiralo poklapanjem.


Medjunarodna je komisija pritom nailazila na otpore u odredjenim segmentima balkanskog drustva, a prije svega medju duznosnicima bosanskih Srba koji su je optuzili za pristranost prema muslimanskom stanovnistvu.


Nacelnica staba MKNO-a, Ketrina Bomberger (Katherine Bomberger), izjavila je za IWPR kako je – u vrijeme kada je njena organizacija pocinjala raditi, 1996. godine – s radio-valova na onim podrucjima Bosne koja su bila pod srpskom kontrolom stanovnistvu upucivan zahtjev da ne pristaje na davanje krvi, uz napomenu da se radi o utvrdjivanju “sklonosti ka genocidu”.


U to su vrijeme medjunarodne snage sigurnosti bile prinudjene cuvati tek otkrivene masovne grobnice u podrucjima pod srpskom kontrolom – da ne bi preko noci misteriozno iscezle i kako bi se sprijecilo sukobe koji su izbijali medju posjetiocima.


“Premda on vise nije snazan kao nekada, natruhe starog stava su jos uvijek prisutne”, dodaje Bombergerova.


Komisija je po tko zna koji put bila optuzena za “nepostenje” i u tekstu koji je u rujnu/septembru 2004. objavljen u banjaluckom dnevnom listu Glas Srpski, a u kojem se navodi da je organizacija desetostruko vise uzoraka prikupila na podrucju Federacije nego u Republici Srpskoj.


Komisija je pak takav neravnomjeran odnos objasnila jednostavnom cinjenicom da je broj uzoraka kostiju s podrucja Federacije nesrazmjerno visi, kao uostalom i broj nestalih osoba koje su muslimanske nacionalnosti. Medju nestalima za kojima se jos uvijek traga ima cak 85 posto Muslimana, 12 posto Srba, te oko 3 posto Hrvata.


Osim sto pokusava pronaci i identificirati ostatke nestalih, Komisija je zaokupljena i nastojanjima da sve vlade ucini svjesnima zlocina pocinjenih tokom ratova koji su izazvali raspad Jugoslavije.


“Ali jos uvijek, na sirem drustvenom nivou, postoji i poricanje zlocina”, napomenula je Bombergerova.


Hasan Saracevic i njegovi supatnici osjecaju da to poricanje moze biti nadvladano samo utvrdjivanjem onoga sto se zaista desilo, te prihvacanjem svih uzasa iz proslosti. “Dosao sam ovdje danas zato sto zelim saznati istinu”, rekao je on jednostavno.


Asta Zinbo, rukovoditeljica programa za drustvene inicijative MKNL-a, izjavila je za IWPR kako je ovaj proces od presudne vaznosti za poratno pomirenje u regiji.


“Tisuce otvorenih pitanja predstavljaju trajne rane drustva. Ukoliko na njih ne bude odgovoreno, postoji veca vjerojatnoca da ce ponovo doci do sukoba”, rekla je ona.


I organizator prikupljanja uzoraka Samir Delic je, nakon sto je cuo neke od prica izbeglica koje su u nizozemskom gradu Utrehtu stale u red kako bi dale krv, rekao kako se slaze s tim stavom. “Sve dok ljudi ne pronadju svoje najmilije, nece pronaci ni svoj unutrasnji mir”, kaze on.


“A bez toga ne mozete ziveti u miru ni sa svojim susjedom.”


Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.