Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

OSPORENO PRAVO NA SAMOSTALNU ODBRANU

Da li je pravedno nametnuti branioca okrivljenome koji insistira na tome da se može sam braniti?
By Katy Glassborow
Nedavnom odlukom Haškog tribunala, kojom je srpskom ultra-nacionalističkom lideru Vojislavu Šešelju branilac dodijeljen protivno njegovoj volji, pokrenuta su brojna pitanja koja se tiču prava okrivljenih da odaberu na koji će način biti zastupani pred sudom.



U svojoj odluci od 21. avgusta sudije su konstatirale kako bi dopuštenje Šešelju da se brani samostalno moglo „u značajnoj mjeri i trajno ugroziti adekvatno i efikasno vođenje pravednog suđenja“, a potkraj mjeseca su saopštile da će njegov stalni branilac biti Dejvid Huper (David Hooper) iz Londona.



Šešelj nije bio obradovan tom viješću. Na statusnoj konferenciji održanoj 14. septembra, on je izjavio da je „ovaj čovjek s ptičjim gnijezdom na glavi prevarom imenovan za mog branioca”.



„U ovoj pozorišnoj predstavi, uskratili ste mi pravo da zastupam samog sebe. Doveli ste glumce da me zastupaju, čime kršite moja ljudska prava.“



Odluka o imenovanju branioca pokazuje da su sudije, poštujući princip da pravdu treba sprovoditi pravičnim sudskim postupkom, smatrale da postoji i mogućnost takve interpretacije prava okrivljenog ili okrivljene da se brani samostalno.



Šešelj je optužen u februaru 2003., a optužbe protiv njega tiču se ratnih zločina koji su u periodu od 1991. do 1993. navodno počinjeni u Bosni i Hrvatskoj. Ubrzo potom on se dobrovoljno predao Tribunalu, da bi na prvom pojavljivanju pred haškim sudijama, 26. februara 2003., saopštio svoju namjeru da se brani sam.



Međunarodni Sporazumom o građanskim i političkim pravima (MSGPP), kao osnovni sporazum o ljudskim pravima čije su odredbe utkane u statut Tribunala, propisuje da svaki optuženik ili optuženica imaju pravo da se sami brane pred sudom.



Ključna formulacija iz statuta Tribunala glasi da okrivljeni ima pravo da se „brani lično ili uz pravnu pomoć nekoga koga sam odabere . . . i da mu pravna pomoć bude dodijeljena u svim slučajevima kada interesi pravde to zahtijevaju“.



Ovo pravo ograničeno je eventualnom sudskom odlukom da okrivljeni nije u stanju da se brani efikasno, da se time rizikuje pogoršanje njegovog zdravlja, ili u znatnoj mjeri usporava suđenje.



Ali u pravnim krugovima pokrenuta je i debata o tome da li pravo na samostalnu odbranu može biti ograničavano i u nekim drugim situacijama, kao u slučaju Šešelja, u kojem se takav potez pravda time što se optuženi ponaša neuljudno i uvrjedljivo prema sudu, te remeti rad Tribunala.



Nema sumnje da Šešelj jeste sposoban da se sam brani. Međutim, sud smatra da je njegovo ponašanje – počev od učestvovanja u srpskoj predizbornoj kampanji tokom boravka u pritvoru, pa do niza uvrjedljivih pismenih obraćanja sudu – dovoljno opstruktivno da opravda ukidanje te mogućnosti.



MILOŠEVIĆEV PRESEDAN TICAO SE ZDRAVLJA, A NE PONAŠANJA



Najveći broj onih koji su izvedeni pred Tribunal optuženi su za činjenje teških ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, zbog čega se svaki pokušaj samostalnog vođenja odbrane pretvara u grandiozan poduhvat. Sporovi oko samostalnog zastupanja su stoga relativno rijedak problem, pošto većina optuženika svoje slučajeve radije prepušta advokatima koji su kvalificirani da se bave složenim tehničkim pitanjima.



U Tribunalu se ovo pitanje najviše postavljalo u vezi sa slučajem bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, kojem je suđeno od 2001. do marta ove godine, kada je umro u pritvoru.



Od samog početka, Milošević je jasno stavio do znanja da želi da se brani samostalno, ali su sudije – uprkos njegovoj pravničkoj spremi – smatrale da se time ugrožava njegovo zdravlje, te da on nije u stanju da podnese napore koje iziskuju pripreme za suđenje i konfrontacije u sudnici.



U decembru 2004., žalbeno vijeće je procijenilo da će on biti u stanju da se sam brani samo ako bi se raspored zasjedanja sveo na jedan dan nedeljno, ili čak mjesečno, što bi dovelo do postepene obustave postupka. Imajući u vidu odlaganja zbog Miloševićeve bolesti, sudsko vijeće mu je kao zastupnike dodijelilo kraljičinog savjetnika Stivena Keja (Steven Kay) i Džilijen Higins (Gillian Higgins), kojima je naloženo da preuzmu vođenje odbrane.



Međutim, nakon što se Milošević žalio, ponovo mu je dopušteno da preuzme kormilo, ali su i dodijeljeni advokati zadržani u postupku, uz pravo na aktivnu ulogu u sprovođenju odbrane.



To je bilo moguće zbog toga što se Milošević, uprkos tome što je otvoreno dovodio u pitanje kredibilitet Tribunala, ipak prdržavao većine pravila. Portparol tužilaštva Tribunala, Anton Nikiforov, priznao je da se Milošević savjesno pripremao i da nije opstruirao sudski proces. Poštovao je proceduru i prihvatao pomoć iz sekretarijata, iako je tvrdio da sam sud ne uvažava i ne priznaje.



To ne važi i za Šešelja.



Nikiforov smatra da njegovi dosadašnji postupci znače „da smo sigurni da bi Šešelj uništio proces i učinio nemogućim pravičan i dostojanstven postupak u kojem bi bili poštovani sud, sudsko osoblje i svjedoci“.



PRAVO NA ODBRANU „NIJE APSOLUTNO“



Rasprava sa Šešeljem rasplamsala se već 2003., kada je tužilaštvo prvi put podnijelo zahtjev da mu se, zbog opstruktivnog ponašanja, dodijeli branilac.



Šešelj se pismeno usprotivio toj odluci, tvrdeći da se time krše prava koja su mu zagarantirana statutom Tribunala, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, te MSGPP-om. No, tužilaštvo je ostalo pri stavu da, prema sudskoj jurisprudenciji, pravo na samostalnu odbranu „nije apsolutno“.



Nakon posljednje odluke suda, Tjarda van der Spel (Tjarda van der Spoel) – branilac u pripravnosti zadužen da se privremeno stara o Šešeljevoj odbrani – uputio je sudu 25. avgusta zahtjev za podnošenje žalbe. Iako Šešelj odbija da govori s njim, Van der Spel je istakao da je optuženi više nego jasno stavio da znanja da se želi sam braniti.



U izjavi upućenoj sudu, Van der Spel tvrdi da je Šešelj odlučan u stavu da ga njegova vlastita pravna ekspertiza i poznavanje događaja u pitanju „čine najpozvanijom osobom da vodi svoj slučaj“. Bilo kakvo kršenje fundamentalnog prava na samostalno zastupanje „značajno bi se odrazilo na pravičnost i efikasnost sudskog postupka i mogućeg ishoda procesa“, dodao je advokat.



A što je najvažnije, tvrdi Van der Spel, takva bi se odluka odrazila na ukupnu pravičnost suđenja, čime bi se – ukoliko Šešelj bude osuđen – otvorio prostor za žalbu.



Iako su prihvatili zahtjev za podnošenje žalbe, sudije su naglasile da je njihova odluka zakonita. Viša tužiteljica Hildegard Erc-Reclaf (Hildegard Uertz-Retzlaff) pak kaže da je „ta odluka u skladu sa jurisprudencijom Tribunala, samom praksom, kao i međunarodnim i domaćim procesnim pravom“.



PITANJE STEPENA?



Stoga se čini da je pitanje o tome da li je pretpostavljeno pravo na samostalnu odbranu ograničeno ili apsolutno – stvar interpretacije.



Bivši tužilac tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, sudija Ričard Goldston (Richard Goldstone), izjavio je za IWPR da pomenuto pravo nije neograničeno, da može biti ukinuto u slučaju zloupotrebe, ali je i naglasio da pravo okrivljenog na samostalnu odbranu može biti ograničeno samo ukoliko je to neophodno „da bi se obezbedila efikasnost suđenja“.



Rekao je i da pravda ne smije biti poražena, niti prava žrtava smiju biti ugrožena, time što će se okrivljenom dozvoliti da ometa proces.



Ako okrivljeni remeti suđenje, treba mu dati „upozorenje, kao i druge mogućnosti, a može mu se obezbijediti i praćenje suđenja putem televizije u ćeliji, kako bi, ako želi, mogao gledati“, rekao je Goldston.



Izvršni direktor Međunarodne advokatske komore, Mark Elis (Mark Ellis), slaže se s tim da pravo na samostalnu odbranu nije apsolutno. Postoje situacije u kojima ima sud ima ovlaštenja da „ograniči pretpostavljeno pravo okrivljenog na samozastupanje“, dodao je on.



Međutim, direktor Irskog Centra za ljudska prava, Vilijam A. Šabas (William A. Schabas), izjavio je za IWPR kako je taj argument neprihvatljiv, i to zato što, ukoliko se priznaju izuzeci od pravila, postaje dozvoljeno i „ograničavanje prava na samoodbranu iz drugih razloga, kakvi su zdravstveni problemi optuženog, ili to da je on politički lider, ili da je suđenje kompleksno“.



DEFINIRANJE LOŠEG PONAŠANJA



Dakle, kako sudije odlučuju o tome šta se podrazumijeva pod „jako lošim ponašanjem“, koje opravdava ograničavanje prava na samostalnu odbranu?



U svojih dvjestotinak podnesaka sudu, Šešelj se uvrjedljivo izražavao o sudijama i sudskim zvaničnicima, uključujući i brojne advokate u pripravnosti koji su mu bili dodjeljivani. On ih je napadao na profesionalnoj, etničkoj, fizičkoj i karakternoj osnovi, pa je sekretarijat suda njegovih 10 podnesaka odbacio isključivo zbog „izuzetno nepristojnog ili na druge načine uvrjedljivog jezika“.



Kada je pak riječ o tretmanu koji uživa u pritvoru, Šešelj je obmanuo sud, tvrdeći da je nekoliko mjeseci čekao na neku operaciju i da je to bilo ravno mučenju. Istraga Pritvorske jedinice Ujedinjenih nacija pokazala je da se radi o neistini, ali Šešelj je nastavio da tvrdi kako su četvorica zatvorenika navodno umrla zbog namjernog uskraćivanja adekvatne medicinske pomoći, te da i njega čeka ista sudbina.



Sud je kao „frivolno i opstruktivno ponašanje“ odbacio i Šešeljevu odluku da odbije laptop kompjuter koji mu je obezbijeđen kako bi pripremao odbranu. Rekao je da ga je strah da će mu tim putem biti davani elektro-šokovi.



Uprkos tome, Šabas tvrdi da bi sud u izvjesnoj mjeri trebao tolerisati problematično ponašanje okrivljenih. Milošević se, na primjer, svjesno trudio da tokom suđenja izražava svoje političke stavove.



PRIKUPLJANJE POLITIČKIH POENA



Otežavajući faktor na suđenjima pred Tribunalom i ostalim sudovima za ratne zločine predstavlja i to što ona privlače veliku pažnju međunarodne javnosti.



Ukoliko optuženik samog sebe brani u vrijeme kada je još uvijek poznat javnosti, taj publicitet može ići u njegovu korist – što je ishod koji, kako tvrdi Kej, sud nipošto ne namj erava, niti želi da postigne.



Međutim, Kej se ne slaže s pretjeranim političkim ograničenjima i kaže da okrivljenom treba omogućiti učešće u političkoj kampanji i strankama, jer bi se u protivnom radilo o „osporavanju slobode govora“.



Šešelj je prekršio neka pravila pritvora, na primjer tako što je sudjelovao na konferencijama za štampu uoči izbora koji su u Srbiji održani 2003. Ali, ako bi bio kažnjen za nepoštivanje suda, ili udaljen iz sudnice – zar mu te ne bi donijelo još viče pristalica kod kuće?



Isto tako, da Specijalni tribunal za Irak nije bio u mogućnosti da bivšem predsjedniku Sadamu Huseinu (Saddam Hussein) ukine pravo na odbranu, niz suđenja s kojima se treba suočiti pretvorila bi se u potpuni haos.



Elis kaže da je, onda kada okrivljeni sudski proces vidi kao političku šansu i ometa proceduru, i samo izvršenje pravde biva oslabljeno.



A sudija Goldston konstatuje: „Politiku nije moguće isključiti, ali se suđenje ne smije pretvoriti u politički obračun.“



Isti argument je često korišten i protiv Miloševića, ali Šabas smatra da bivši predsjednik nije prekoračio svoja prava time što se energično branio i pokretao politička pitanja.



„To je cijena koju plaćate kada sudite jednom predsjedniku države. To je umnogome politički poduhvat. Neke ljude je ljutilo to što je držao govore, ali to je njegovo pravo i s tim se moramo pomiriti“, rekao je Šabas.



OSTALE MOGUĆNOSTI



Ukoliko okrivljeni odluči da se brani samostalno, ali pritom ostaje nekooperativan, sud na raspolaganju ima nekoliko mogućnosti.



Mogu se uvesti izvjesna ograničenja, kakvo je izricanje zabrane okrivljenom da unakrsno ispituje određenog svjedoka ukoliko se procijeni da bi se ponašao neprikladno.



Naposlijetku, okrivljeni može biti i udaljen iz sudnice, pošto je nedopustivo da on usmjerava postupak. Ipak, to bi tužiocima moglo dati nepravedno preimućstvo.



Slijedeća opcija, kojoj se pribjeglo i na suđenju Miloševiću, jeste imenovanje takozvanog "amicusa curiae". Pozicija takvog „prijatelja suda“ jeste savjetodavna i smišljena je u svrhu popunjavanja jaza između samostalne odbrane i nametanja advokata. Okrivljenom se dozvoljava da se brani i ostane nadležan za vlastiti slučaj, ali uz podršku savjetnika.



Miloševiću je kao „amicus curiae“ dodijeljen Stiven Kej, koji je poslije tri godine obavljanja te dužnosti postao i njegov službeni branilac. Kej je za IWPR rekao da se ta uloga sastojala u pokušaju da se bez konfrontiranja obezbijedi pravično suđenje, te da predstavlja „revolucionarni potez u sferi međunarodne jurisprudencije“.



On se prisjetio kako se na Miloševićev zahtjev žalio i na to što su ga postavili za službenog branioca. „Žalili smo se na vlastito postavljanje za branioce, kako bi svako ko bi se osvrnuo na slučaj mogao vidjeti da je bio pravedan i da smo težili tome da zastupamo stavove klijenta. Da mi to nismo činili, ko bi?“, rekao je Kej.



Ovaj proces pohvalili su i oni koji se brinu za zaštitu ljudskih prava, pa Elis kaže da – premda se radilo o teškom postupku – on odaje priznanje za to da je „pokušao stvoriti mehanizam kojim bi se postigla ravnoteža između interesa suda i pružanja mogućnosti okrivljenom da vodi svoj slučaj“.



Miloševiću je bio u stanju da vodi svoju odbranu, ali mu je bila neophodna pomoć u njenoj pripremi. „Najpravedniji način bio je uvođenje jedne vanjske komponente“, rekao je Kej.



„PRIJATELJ“ ZA ŠEŠELJA?



Sudije za sada ne predlažu „prijatelja“ kao moguće rješenje za Šešeljev slučaj.



Ovaj metod se u Miloševićevom slučaju pokazao relativno uspješnim, jer je on bio u izvjesnoj mjeri kooperativan. No, sudija Goldston sumnja da bi se u to vrijedilo upustiti sa optuženikom koji odbija da poštuje bilo kakva pravila.



Elis smatra da „nije vjerovatno da će on uopšte sarađivati“, tako da je jedino moguće da mu se nametne zastupnik.



Međutim, ne postoje garancije ni da će Šešelj sarađivati sa Huperom kao braniocem koji mu je dodijeljen. Kada Huper od njega bude zatražio uputstva, Šešelj bi se mogao odlučiti za opstrukciju, pa bi se ponovo pojavio isti problem.



Tokom statusne konferencije održane 14. septembra, Šešelj je prekinuo predsjedavajućeg sudiju Alfonsa Orija (Alphons Orie), rekavši: „Nikada neću razgovarati sa Huperom, niti sa bilo kojim drugim vašim špijunom koji mi uskraćuje pravo da se branim samostalno. Ja sam smirena i uravnotežena osoba, ali sve dok mi ne vratite pravo da se branim, neću sudjelovati u procesu.“



SUĐENJE U ODSUSTVU



Ukoliko Šešelj nastavi sa neprihvatljivim ponašanjem, sud bi ga mogao tužiti za uvredu, udaljiti ga i obaviti suđenje bez njega.



U Tribunalu načelno nisu skloni toj opciji, pošto u statutu eksplicitno stoji da okrivljeni ima pravo da prisustvuje suđenju.



Nikiforov kaže kako pravila predviđaju da će, ukoliko se okrivljeni bude loše ponašao, „on biti udaljen iz sudnice, pa će moći sudjelovati samo posredstvom branioca.“



Nikiforov dodaje i da bi tužilaštvo bilo zadovoljno takvim ishodom, napominjući da to ne bi bilo klasično suđenje u odsustvu, pri kojem se okrivljenoj osobi sudi iako nije uhapšena i smještena u zatvor.



U ovom slučaju, suđenje bi moglo trajati sve dok je okrivljeni u prilici da ga prati posredstvom interne televizije i dok ima pristup zapisnicima.



„Optuženiku treba obezbijediti pravo da počini sudsko samoubistvo time što će svoje advokate ostaviti bez ikakvih uputstava, ali o tome u krajnjoj liniji odlučuje on sam“, zaključuje Šabas.



Na ovosedmičnoj statusnoj konferenciji, Šešelj je sam zatražio da napusti sudnicu, rekavši: „Gospodine Ori, da li biste li naredili stražarima da me izvedu?“



SUŠTINSKA NEPRAVDA?



Jedan od razloga kojim je Šešeljev advokat u pripravnosti potkrijepio žalbu na određivanje stalnog branioca jeste i taj što bi se okrivljeni na tu odluku mogao pozivati i u eventualnoj žalbi na presudu.



Ipak, ako je okrivljeni lično odgovoran za svoje neučestvovanje na suđenju, i ukoliko je sam prisilio sud da mu dodijeli branioca, utoliko i njegova žalba može biti oslabljena.



Upravo zato Šabas insistira na tome da pravo okrivljenog da odlučuje o vlastitoj odbrani predstavlja jedan od temeljnih principa.



„Ako okrivljenom ne dopustite da koristi pravo na samostalnu odbranu, daje uputstva zastupnicima i kontroliše dokazni postupak, ko će odlučivati o tome? Ko će odlučiti da li on priznaje ili ne priznaje krivicu? Ukoliko je to izvan dometa okrivljenog, i ako o tome odlučuju advokati, radi se o fundamentalnoj nepravdi“, kaže Šabas.



Na ovosedmičnoj statusnoj konferenciji, sudija Ori je najavio da će suđenje biti zakazano za početak novembra.



Katy Glassborow izvještava za IWPR iz Haga.