Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

OSPORAVANJE ZLOCINA U RACKU

Na sudjenju Milosevicu izlozeno je jedno drugacije vidjenje zivota na Kosovu, kao i nova verzija price o zloglasnom masakru
By Ana Uzelac

Prvi put otkako je proslog studenog/novembra poceo dokazni postupak obrane, bivsi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milosevic pokusao je osporiti cinjenicni dio optuznice koja je protiv njega podignuta – preciznije, ubojstvo vise od 40 kosovskih Albanaca koje se u selu Racak odigralo u sijecnju/januaru 1999.


U tu svrhu, Milosevic je ovoga tjedna pozvao u Hag novinara njemackog dnevnog lista Berliner Cajtung (Berliner Zeitung). Tako je Bo Adam svjedocio o vlastitoj istrazi slucaja Racak, tvrdeci da se podaci iz sluzbenih izvjestaja medjunarodne zajednice umnogome ne slazu sa saznanjima do kojih je on dosao.


Opce je misljenje da je incident u Racku predstavljao ujedno i prekretnicu u povijesti kosovskog sukoba.


Cetrdeset i pet leseva kosovskih Albanaca – pretezno muskaraca u civilnoj odjeci, uz dvije zene i jednog djecaka – pronadjeno je polovinom siejcnja/januara 1999. u jednoj jaruzi u selu Racak. Potonja istraga – koju su sprovele brojne medjunarodne ekipe istrazitelja – utvrdila je da su zrtve uglavnom bile ustrijeljene s male udaljenosti.


Radi se o dogadjaju koji je doveo do niza medjunarodnih pritisaka s ciljem rjesavanja sve intenzivnije krize na Kosovu, koji su dva mjeseca kasnije rezultirali i zracnim napadima NATO-a na Srbiju.


Milosevica se tereti za zapovijedanje – ili u najmanju ruku ohrabrivanje i pruzanje podrske – jedinicama koje su pocinile spomenuta ubojstva. On je u to vrijeme bio predsjednik jugoslavenske federacije, pa je samim tim obavljao i funkciju vrhovnog zapovjednika svih sigurnosnih formacija.


U optuznici se navodi da su srpske snage prvo granatirale Racak, da bi ga onda 15. sijecnja/januara ujutro i zauzele. Albanci su ubijeni “u samom selu i oko njega” – pri cemu su mnogi od njih stradali prilikom “ciscenja” terena. Tuzioci tvrde da je medju zrtvama bilo barem 25 civila, koji su se skrivali u supi, a onda bili otkriveni i pogubljeni u jaruzi.


Medjutim, Milosevic uporno tvrdi da je citav incident zapravo bio insceniran kako bi se izvrsio dodatni pritisak na njegovu vladu. On istice da su vecinu poginulih u Racku cinili naoruzani Albanci koji su poginuli u oruzanom sukobu, da bi potom bili presvuceni u civilnu odecu i ostavljeni u jaruzi s ciljem da se pripadnici srpskih snaga sigurnosti predstave kao hladnokrvne ubojice.


Bo Adam je vlastitu istragu sproveo godinu dana nakon dogadjaja, a pred sudom je izjavio kako je od seljana saznao da je i djecakovo tijelo bilo pronadjeno u jaruzi, te da je jedna od dvaju spominjanih zena ubijena na nekoj drugoj lokaciji, sto znaci da je njen les tek naknadno bio pridruzen ostalima.


Svjedok je napomenuo i da su mu seljani s kojima je razgovarao rekli da su zena i djecak vjerojatno stradali u unakrsnoj vatri izmedju srpskih snaga sigurnosti s jedne, i albanskih boraca koji su boravili na sirem podrucju sela, s druge strane.


Po njegovom su misljenju predstavnici brojnih medjunarodnih organizacija koji su istrazivali ovaj zlocin – kada je rijec o nekim kljucnim pitanjima – zapravo obmanuli citavu svjetsku javnost. To se prije svega odnosi na prisustvo naoruzanih osoba u selu i nacin na koji su mnoge osobe s popisa zrtava lisene zivota.


Ni u optuznici se, doista, ne spominju nikakvi albanski borci, kao ni njihova djelovanja u zoni sela Racak.


Osim toga, svjedok se pozvao i na izvjestaje s autopsije koji su mu bili dostupni, tvrdeci da oni sugeriraju da su bar neke od zrtava podlegle ranama koje nisu mogle nastati pri klasicnim pogubljenjima.


Iako je priznao da mu sve te pojedinacne nedoumice ne nude dovoljno materijala za nekakvu cjelovitu, alternativnu verziju onoga sto se desilo u Racku, svjedok je istakao da one vec same po sebi predstavljaju solidnu osnovu za osporavanje one verzije koju su iznijeli medjunarodni istrazitelji.


“Ne mogu vam reci sta se zaista dogodilo u Racku”, rekao je on sucima. “Ali vam mogu reci sta se nije dogodilo.”


Medjutim, tokom unakrsnog ispitivanja, tuzioci su svjedoku predocili kopiju forenzickog izvjestaja koji je sacinio tim istrazitelja, a u kojem se navodi kako su na mjestu gdje su lesevi otkriveni ipak bili pronadjeni i tragovi municije, iz cega slijedi zakljucak da su zrtve zaista bile strijeljane u jaruzi.


“Da ste ovaj izvjestaj imali priliku procitati ranije, bi li to promijenilo vase misljenje o tome jesu li se pogubljenja odigrala u Racku?”, upitao je tuzilac Adama.


Nakon sto je neko vrijeme pokusavao osporiti profesionalizam ekipe forenzicara na cijem je celu bila Helena Ranta – koja je i sama svjedocila u okviru dokaznog postupka optuzbe – svjedok je napokon ublazio svoj prvobitni iskaz.


“Ne kazem da ti ljudi nisu bili ubijeni na tom mjestu”, rekao je on, napominjuci kako i pored svega toga jos uvek nije siguran jesu li zrtve pogubljene ili su poginule u borbi.


I drugi svjedok kojeg je Milosevic izveo ovoga tjedna govorio je o Kosovu, pokusavajuci takodjer osporiti navode iz optuznice. Ali se pritom usredotocio na onaj njen dio koji se tice pozadine citavog slucaja.


Naime, svjedok Mitar Balevic – Crnogorac koji je citav zivot proveo na Kosovu – opsirno je ovoga tjedna pred sudom govorio o progonima Srba i Crnogoraca koje su na Kosovu vrsili njihovi albanski susjedi. Ovim je svjedocenjem Milosevic ocito nastojao potkrijepiti svoje tvrdnje da je u juznoj srpskoj pokrajini sve vrijeme u stvari vodjena jedino borba protiv agresivnog albanskog nacionalizma.


Najveci dio Balevicevog svjedocenja odnosio se na Milosevicevu posjetu Kosovu u travnju/aprilu 1986. U optuznici se navodi kako je Milosevic upravo tada, kao lider srpskih komunista, “u susretima s predstavnicima lokalnih Srba i govorima pred okupljenim sunarodnicima formulirao srpski nacionalisticki program”.


Tokom svjedocenja Milosevic je ucinio nesto prilicno bizarno: emitirao je dio istog onog video-materijala koji je u prethodnoj fazi procesa optuzba iskoristila protiv njega, pokusavajuci od svjedoka dobiti sasvim drugaciju verziju dogadjaja.


Balevic ima 76 godina, i na sudu je – kao dugogodisnji komunisticki funkcionar i upravitelj lokalne zeljeznice – govorio kako je nealbansko stanovnistvo Kosova u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo izlozeno nasilju. Stvarni uzrok etnickih tenzija koje su se redovno javljale u toj pokrajini bila je, po njegovom misljenju, teznja Albanaca da se Kosovo etnicki “ocisti” i politicki osamostali.


Svjedok je inzistirao na tome da tokom citave novije popvijesti Srbi na Kosovu nikada nisu bili povlasceni u odnosu na Albance – nego da je zapravo vazilo obrnuto.


Cak ni potkraj osamdesetih, kada je pokrajini ukinuta autonomija, da bi nakon toga veliki broj politickih i obrazovnih institucija presao pod srpsku kontrolu, Albanci – prema izricitim tvrdnjama svjedoka – ni na koji nacin nisu bili ugrozavani. Njima nisu urucivani otkazi, niti su istjerivani iz skola; naprotiv, oni su se, kaze Balevic, sami “u velikom broju odlucili na povlacenje”, kako bi time privukli paznju medjunarodne zajednice.


Balevic je, kao clan beogradskog udruzenja “Sloboda” – osnovanog s ciljem koordiniranja svih aktivnosti vezanih za Milosevicevih obranu – pred sudom govorio i o nastojanjima kosovskih Srba da dopru do bivsih jugoslavenskih rukovodilaca i osiguraju njihovu podrsku u borbi protiv pritisaka kojima su bili izlozeni. A jedini tko je, po rijecima svjedoka, pokazao bilo kakav sluh za njihove probleme bio je – okrivljeni.


Da bi pokazao kakvo su nasilje trpjeli kosovski Srbi i tako oborio tvrdnje da je sprovodio “nacionalisticki program”, Milosevic je emitirao 40-minutni video-zapis nacinjen prilikom vlastitih susreta s lokalnim Srbima. Radi se o istim onim susretima koji se spominju i u optuznici.


Na snimci se vide kosovski Srbi kako jedan za drugim govore o nasilju koje nad njima vrse Albanci, te kako od Milosevica zahtijevaju da spreci daljnja masovna iseljavanja iz pokrajine.


Susret je okoncan Milosevicevim govorom, u kojem on kritizira “albanske kontrarevolucionare” i poziva na nacionalno jedinstvo.


Milosevic je, osim toga, emitieao i integralni snimak govora koji je odrzao tri godine kasnije, prilikom obiljezavanja 600 godina od glasovite Kosovske bitke, koja je i danas izvor srpskog nacionalnog ponosa.


Optuzba je inzistirala na tome da je jedna recenica iz tog govora – u kojoj Milosevic okupljenu masu, sacinjenu gotovo iskljucivo od Srba, upozorava na to kako su pred njima “ponovo bitke . . . ne oruzane, mada ni takve nisu iskljucene” – dokaz da ni u najranijoj fazi jugoslavenske krize okrivljeni nije iskljucivao mogucnost nasilnog okoncanja etnickih napetosti.


U to vrijeme Kosovu je vec bila oduzeta autonomija, a ubrzo su i zavedene specijalne mjere sigurnosti zbog sve izrazenijih etnickih animoziteta. Na spomenuti miting bile su, autobusima i vlakovima, dovezene desetine tsiuca Srba.


Balevic je – kao visoki funkcionar pokrajinske zeljeznice – bio zaduzen za njihov “prijem” na zeljeznickoj stanici i kasniji autobuski prijevoz do mjesta na kojem se odrzavao miting.


Milosevic se u svom govoru, istina, zalozio za multi-etnicko drustvo, ali je u svega nekoliko navrata uopce spomenuo albansku vecinu, koja je u tom trenutku vec prelazila 90 posto cjelokupnog stanovnistva pokrajine.


Bivsi jugoslavenski predsjednik insistirao je na tome da je ono sto je tom prilikom rekao bilo istrgnuto iz konteksta, da bi od Balevica zatrazio da “razrijesi” taj nesporazum.


Svjedok je nakon toga nekoliko puta ponovio kako u samom govoru nije bilo nicega izuzev poziva na nacionalnu toleranciju i jednakost.


Svjedocenje ce se nastaviti iduceg tjedna.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.