Osporavanje presuda izrecenih bosanskim Hrvatima

Wednesday, 9 November, 2005

The link has been copied

IWPR ICTY

U okviru zalbenog postupka na sudjenju Dariju Kordicu i Mariju Cerkezu – bosanskim Hrvatima koji su 2001. osudjeni za teske povrede Zenevske konvencije, krsenje zakona i obicaja ratovanja, te zlocine protiv covjecnosti – ovog tjedna su tri radna dana bila posvecena saslusanjima.

Optuzbe protiv dvojice osudjenika ticale su se sukoba koji je ranih devedesetih, u dolini rijeke Lasve (centralna Bosna), izbio izmedju bosanskih Hrvata i Muslimana.

Kordicu je dosudjena kazna u trajanju od 25, a Cerkezu od 15 godina, i to zbog sudjelovanja u progonima, ubojstvima, nehumanom postupanju, unistavanju imovine i ostalim zlocinima.

U okviru zalbenog postupka, advokati osudjenih zatrazili su skracenje zatvorskih kazni izrecenih njihovim klijentima. Tuzilastvo je pak u medjuvremenu zahtijevalo povecanje kazni.

Ovo komplicirano sudjenje minulih je dana imalo prilicno cudan tok. Tuzilastvo je citav slucaj usporedilo s impresionistickom slikom, na kojoj se izbliza ne vidi skoro nista, a “kada se malo udaljite, obrisi se pocinju razaznavati”.

Nasuprot tome, Kordicev advokat rekao je da “kada se udaljite, vidite vise mrlja”, dodajuci da u optuzbama protiv njegovog klijenta nema “nikakve logike”.

Kordic je bio najvisi politicki rukovodilac bosanskih Hrvata, dok je Cerkez zapovijedao Viteskom brigadom Hrvatskog vijeca obrane (HVO). Njih dvojica su se 1997., nakon sto su se dobrovoljno predali Tribunalu, izjasnili kao nevini o svim optuzbama.

Na njihovom se sudjenju – koje je trajalo punih 240 dana – pojavio 241 svjedok i 4.365 dokaznih predmeta.

Ni zalbeni postupak nije bio mnogo jednostavniji.

Ovog tjedna Kordicevi su branioci govorili da je navodni cinjenicni materijal iz presude prepun nedosljednosti, te da su iz njega izvedeni pogresni pravni zakljucci. Jedan od advokata konstatirao je kako se odluka Tribunala niposto ne bi mogla nazvati “razumnom”.

On je, stovise, istaknuo kako “nema nikakvih nespornih dokaza o Kordicevom ucescu” u zlocinima, buduci da ni na koji nacin nije potvrdjeno da je on planirao zlocine, naredjivao ih, ili ih namjeravao pociniti.

Kordicev je advokat takodjer osporio i iskaz glavnog svjedoka optuzbe, koji je – svjedoceci pod sifrom “AT” na zatvorenim sudskim sesijama – tvrdio da je Kordic prisustvovao sastanku koji je 15. travnja/aprila 1993. odrzan u stabu HVO-a, a na kojem je vojni zapovjednik Tihomir Blaskic, uz podrsku suradnika, sacinio plan napada na bosanske Muslimane.

Blaskic je prvobitno bio optuzen zajedno s Kordicem i Cerkezom, i u medjuvremenu je osudjen za teske povrede Zenevske konvencije, krsenje zakona i obicaja ratovanja, kao i zlocine protiv covjecnosti.

Kordicev je advokat insistirao da, za razliku od Blaskica, njegov klijent nije imao nikakvu vojnu vlast, te da ni na koji nacin nije mogao nadzirati jedinice HVO-a.

On je pred Tribunalom napomenuo i kako “nema nikakvih dokaza da je Kordic namjeravao Muslimanima uciniti bilo sta nazao . . . samo zbog toga sto su Muslimani”.

Tuzilastvo je, s druge strane, ponudilo sasvim drugaciju interpretaciju.

Tvrdeci da se Kordic nalazio “u samom sredistu” dogadjaja koji su rezultirali progonima Muslimana koje je izvrsio HVO, tuzioci su insistirali na odgovornosti koju on snosi kao netko tko je “znacajno pridonio zajednickom zlocinackom planu” o “pokoravanju ili raseljavanju bosanskih Muslimana iz tog podrucja”.

Optuzba smatra da je Kordic odgovoran za sve zlocine koje je spomenuti plan predvidjao, kao i za ona nedjela za koja se moglo pretpostaviti da ce biti posljedica ostvarivanja tog plana.

“Njegova je uloga bila jednako vazna kao uloga onih koji su pucali”, rekao je tuzilac.

Ocjenjujuci pitanje Kordicevih osobnih motiva kao “nevazno”, tuzilac je insistirao na tome da “cak i da je jedina stvar koju je Kordic imao protiv Muslimana bilo to sto su se oni nalazili na teritoriji koja je trebalo da pripadne [samoproklamiranoj hrvatskoj republici] Herceg-Bosni – to bilo sasvim dovoljno”.

Izricuci kaznu u trajanju od 25 godina, sudsko vijece – po rijecima tuzilastva – nije dovoljno uzelo u obzir tezinu zlocina za koje je Kordic proglasen krivim, niti to sto je on ipak bio u poziciji moci. Tuzilastvo je, osim toga, istaklo i da doticna presuda nije uskladjena s kaznama koje su pred Tribunalom vec izrecene za slicne zlocine.

Te usporedbe su se prije svega ticala kazne u trajanju od 45 godina, koja izrecena Blaskicu za slicne, premda ne i identicne zlocine. I Blaskic se, pritom, zalio na duzinu kazne.

Rasprava o Cerkezovoj zalbi tekla je sasvim drugim tokom. Advokati su, naime, tvrdili da u njegovom slucaju sudski postupak nije bio regularan, i to zato sto optuzenom nije bilo dano dovoljno vremena da se pripremi za sudjenje, kao i zato sto navodni cinjenicni nalazi ipak nisu “izvan svake sumnje” i potvrdjeni. Osim toga, iznesena je i teza da su suci nacinili gresku kada su Cerkeza proglasile krivim za neke od zlocina – prije svega, za povredu Zenevske konvencije – koji mogu biti pocinjeni samo u sukobima medjunarodnih razmjera. A sukob u Bosni, po rijecima obrane, nije bio takav.

Velika je paznja bila posvecena iskazu svjedoka “AT”, koji je izjavio da je i Cerkez prisustvovao kobnom sastanku koji je 1993. odrzan u Blaskicevom stabu.

Stoga su tuzioci tvrdili da Cerkezovo ucesce u stvaranju zajednickog zlocinackog plana proistice iz cinjenice njegovog prisustva na spomenutom sastanku.

Branilac je, s druge strane, isticao da sudu ipak nisu ponudjeni nikakvi pouzdani dokazi da je Cerkez prisustvovao sastanku, pa ni da je na bilo kakvom sastanku donesen bilo kakav zlocinacki plan. A cak i da je Cerkez bio na sastanku, i cak i da je tom prilikom nacinjen plan o nekakvom zajednickom zlocinackom poduhvatu, nije – po rijecima obrane – dokazano da je u Cerkezovom slucaju postojala namjera kakvu su navodno imale ostale osobe.

Cerkezov je advokat rekao i da izjava koju je dao “AT” predstavlja obicnu glasinu, te da, buduci da potice od “osudjenog ubojice i lazova” ne moze imati nikakvu tezinu. Mediji su objavili da je spomenuti svjedok zapravo bivsi pripadnik vojne policije HVO-a, koji je u zasebnom postupku i sam optuzen pred Tribunalom.

Kada je pak tuziocima bila dana rijec, oni su od sudaca zatrazili da izrecenu presudu izmijene iz dva razloga. Prvo, zato sto – po njihovim rijecima – Cerkeza nije trebalo osloboditi optuzbi za zlocin koji je pocinjen u Ahmicima. I drugo, zato sto, kako su naznacili, postoji “ocigledni nesrazmjer” izmedju izrecene kazne od 15 godina i istaknute uloge koju je Cerkez odigrao u operaciji progona Muslimana.

Prije no sto su ovotjedna saslusanja okoncana, predsjedavajuci sudac Volfgang Somburg (Wolfgang Schomburg) je upitao i optuzenike zele li se obratiti Tribunalu.

Kordic tu priliku nije iskoristio, ali se sudu uljudno zahvalio zbog pokazane “ljubaznosti”.

Na drugoj strani, Cerkez je – stojeci ispred klupe za svjedoke – dao izjavu u trajanju od nekoliko minuta.

“Prihvacam svu odgovornost za sve sto se dogodilo u zoni za koju sam bio nadlezan”, rekao je on. “Postidjen sam i povredjen cinjenicom da je HVO kriv za zlocine.”

On je medjutim istakao kako ga tjesi cinjenica da doticni zlocini nisu pocinjeni u zoni za koju je on bio nadlezan, te da ih stoga “kao vojnik i kao ljudsko bice” nije ni mogao sprijeciti.

Izrazivsi “duboko i iskreno pokajanje i zaljenje za svaku zrtvu”, Cerkez je – priznajuci da sve to nije dovoljno – rekao kako se ipak nada da ce njegove rijeci prihvatiti obitelji i prijatelji onih koji su sudjelovali u sukobima.

Na kraju, suci su konstatirali kako ce odlucivanje o tom veoma slozenom slucaju vjerojatno potrajati.

Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu.