Okoncan sudski proces protiv Brdjanina

Poslije cetiri godine, sudjenje Radoslavu Brdjaninu – jednom od najvisih duznosnika bosanskih Srba za prijedorsku oblast, u kojoj su se tokom rata nalazili zloglasni zatvorski logori – okoncano je proteklog tjedna.

Brdjanin se nalazio na celu Kriznog staba za Autonomnu Regiju Krajina (ARK) u vrijeme kada je na tom podrucju vodjena nemilosrdna kampanja etnickog ciscenja i kada su osnovani logori Keraterm, Omarska i Manjaca. On je u sijecnju/januaru 2000. optuzen za genocid, zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja.

Tuziteljica Dzoana Korner (Joanna Korner) opisala je optuzenog kao jednog od najistaknutijih propagandista u rukovodstvu bosanskih Srba. Po njenim rijecima, upravo je njegova izjava da ne bi trebalo dozvoliti da u Banja Luci zivi vise od dva posto nesrpskog stanovnistva utrla put genocidnoj kampanji koja je uslijedila.

Medjutim, i Brdjaninovi su se branioci – Dzon Ekerman (John Ackerman) i Dejvid Kaningem (David Cunningham) – cesto pozivali upravo na tu izjavu, ali sa sasvim drugim ciljem: za njih je Brdjanin bio tek nemocni politicar koji se zatekao u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu. Pored toga, Ekerman je tvrdio da je njegov klijent u stvari spasio grupu od cak 1.860 Muslimana iz svog rodnog sela Celinca.

Na sudjenju je optuzeni uporno tvrdio kako nije bio upoznat sa zlocinima koji su pocinjeni u prijedorskim logorima – iako svjedoci i televizijski snimci potvrdjuju da je taj politicar, recimo, posjecivao Omarsku.

Jedan televizijski snimak koji je emitiran kao dokaz prikazuje Brdjanina nakon te posjete. Na toj snimci on izgovara i sljedjece rijeci: “Ono sto smo vidjeli u Prijedoru, to je dobro uradjen posao. I steta je da ljudi iz Banjaluke to jos uvijek nisu vidjeli.” Posle pohvale upucene prijedorskim vlastima, Brdjanin je dodao: “Svi Turci ce se tresti od straha . . . ukoliko se ne budu povinovali zakonima nase srpske drzave!”

Citirajuci ovakve izjave, tuzilastvo je pokusalo potkrijepiti svoju tezu da je Brdjanin zapravo odigrao glavnu ulogu u propagandnoj kampanji koja je u Bosanskoj Krajini okoncana genocidom.

Na drugoj strani, Ekerman se usprotivio takvom koriscenju Brdjaninovih govora i izjava. “U optuznici o tome nema ni spomena” rekao je branilac. “A citava njihova zavrsna rijec odnosila se gotovo iskljucivo na to.”

Dodao je i da je optuzba lako mogla dopuniti optuznicu spomenutim izjavama, posto je optuznica ionako tokom samog procesa u cak sest navrata mijenjana. Prema njegovim rijecima, upravo je to primjer “necuvenog nemara”.

Kornerova se ostro suprotstavila takvoj ocjeni. “Ova optuznica u Tribunalu vazi za najpotkrepljeniju”, uzvratila je ona Ekermanu u svom zavrsnom obracanju, skrecuci mu paznju i da se u tom dokumentu, u nekoliko pasusa, ipak spominje i “propaganda”.

Osim velikog broja Brdjaninovih “vatrenih” govora i intervjua, sudu u stvari i nije bilo predoceno previse opipljivih dokaza na osnovu kojih bi mogla biti uspostavljena neposredna veza izmedju optuzenika i etnickog ciscenja koje se u Krajini odigralo 1992.

Stoga je Kornerova u svom obracanju sudcima ukazivala na znacaj posrednih dokaza, posto se tek zahvaljujuci njima nazire stvarni kontekst navodnih zlocina.

“Cesto se kaze da je upravo posredni dokaz najbolji moguci dokaz”, konstatirala je ona.

Predsjedavajuci sudac Karmel Agijus (Carmel Agius) s se time suglasio i dodao: “I ja sam se pozivao na taj stav u nekoliko ranijih presuda.”

Stravicna svjedocenja osoba koje su prezivele masovna ubijanja bila su jedan od nacina na koji je Kornerova pokusala pokazati da se u Krajini ipak dogodilo etnicko ciscenje. S obzirom da je veliki broj saslusanja bio zatvoren za javnost, suci su, po svemu sudeci, culi mnogo takvih iskaza.

Obrana pak nije poricala da su se masovna ubijanja i ostali uzasi dogadjali u prijedorskim logorima. Uostalom, i Brdjanin je navodno izjavio sljedjece: “Ako su Hitler, Staljin i Cercil imali radne logore, mozemo ih i mi imati. I ovo je, na kraju krajeva, rat.”

Kornerova je, s druge strane, tvrdila da je regionalni krizni stab za ARK – koji je osnovan u svibnju maju 1992. – doista bio odgovorno politicko tijelo, koje je imalo stvarnu vlast nad opcinskim kriznim stabovima.

Tuziteljica je clanove rukovodstava opcinskih kriznih stabova opisala kao “krupne ribe u malom jezeru”, koje su se nerado odricale svog komadica vlasti. Stoga, po rijecima Kornerove, upravo cinjenica da ta rukovodstva nisu bila autonomna dokazuje da je Brdjaninov krizni stab imao istinsku moc.

Obrana je pak pokusala dokazati da opstinski rukovodioci ipak nisu previse ozbiljno shvatali Krizni stab ARK-a. “Dokazi pokazuju da je tek nesto manje od 12 posto odluka donesenih na nivou ARK-a bilo sprovedeno u praksi”, rekao je Kaningem, pozivajuci se na podatke vjestaka optuzbe, svjedoka Patrika Trenora (Patrick Treanor).

Zavrsne rijeci optuzbe i obrane pokazuju da su se obje strane u sustini usredotocile na isti dokazni materijal, te da ih je tek razlicito tumacenje tog materijala dovelo do dijametralno suprotnih zakljucaka o Brdjaninu. Po misljenju optuzbe, radi se o politicaru koji u nastojanju da ostvari svoje ciljeve ne preza ni od cega; po obrani, u pitanju je izmanipulirana osoba, koja je zeljela, ali nije mogla pomovi nesrpskom stanovnistvu.

Jedan prisluskivani telefonski razgovor – izmedju politickog lidera bosanskih Srba, Radovana Karadzica, i Brdjanina – mozda najbolje ilustrira nacin na koji su tuzilastvo i obrana pristupili istoj dokaznoj gradji.

Karadzic u jednom trenutku kritizira Brdjanina sto mu dosadjuje i kaze mu: “Zivkas me zbog svake sitnice.” Brdjanin obecava da to vise nece ciniti. A Karadzic ga onda nastavlja uvjeravati sljedecim rijecima: “Imas svu vlast u Krajini. Zasto ne koristis tu moc!”

Dok optuzba ovaj razgovor tretira kao dokaz da je Brdjanin imao vlast, Kaningem je ustvrdio da upravo taj razgovor pokazuje da je njegov klijent bio “omalovazavan”, te da “nije bio shvacan ozbiljno”.

Raskorak izmedju dvaju interpretacija nastavio se i kad su obje strane govorile kako se Brdjanin odnosio prema nesrpskom stanovnistvu u regiji.

Dok je optuzba tvrdila da je okrivljeni zapravo rukovodio kampanjom etnickog ciscenja, obrana ga je opisala kao spasioca koji nije pristajao na etnicke podjele.

“Naprotiv”, replicirao je Ekerman tuziteljici. “Cini se da je samo on [Brdjanin] bio u stanju sprijeciti ekstremisticke ispade u Celincu i Banja Luci. Tamo gdje nije mogao utjecati na zbivanja [u Kotor Varosi, ili u Prijedoru], situacija je bila uzasna.”

Obje strane pozivale su se i na iskaz svjedoka obrane Mehmeda Talica. On je 16. sijecnja/januara 2004. potvrdio da mu je Brdjanin pomogao da spasi svoju kcerku, koja je 1992. – tokom najveceg muslimanskog praznika Bajrama – ostala sama u Kotor Varosi.

“Muslimani i Hrvati su vec bili pobjegli [iz Kotor Varosi]”, rekao je Talic na sudu. “S muslimanske strane se pucalo . . . Nitko nije mogao ni uci, niti izaci. Telefonske su veze bile u prekidu, i bio sam veoma zabrinut . . . Stoga sam otisao do gospodina Brdjanina, koji mi je pomogao.”

Brdjanin mu je navodno osigurao vozilo i vozaca, kao i dokumente koji su mu omogucili prolazak kroz srpske kontrolne punktove.

U svojoj zavrsnoj rijeci, Kornerova se na Talicevo svjedocenje pozivala kao na dokaz Brdjaninove moci – sto po njenom misljenju dokazuje da je on odigrao kljucnu ulogu i u genocidu koji je potom uslijedio.

Medjutim, Ekerman je isti dokaz protumacio kao potvrdu teze da Brdjanin nije mogao sprijeciti ono sto se desavalo. On je ukazao na okolnost da je Talicevu propusnicu potpisao opunomocenik vlade, Mile Maksimovic, posto Brdjanin nije bio ovlasten cak ni za izdavanje takvih dokumenata.

Nakon zavrsnih rijeci obaju strana, sudac Agijus je i optuzbi i obrani porucio da ce gotovo 25.000 stranica zapisnika – “svjedocenja, podnesenih dokumenata, diskusija, nasih biljeski” – biti u cjelosti pazljivo prouceno.

Ocekuje se da ce presuda biti donesena do kraja kolovoza/avgusta.

Karen Meirik izvjestava za IWPR iz Haga.