OGRANICAVANJE PRAVA NA SAMOSTALNU OBRANU

U lionju/junu ove godine, sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) – predsjedavajuci na sudjenju Slobodanu Milosevicu – napokon je izgubio zivce, pa je mrzovoljnom bivsem predsjedniku povisenim tonom rekao: „Vi flagrantno krsite pravila, i to ne prvi put. Pokusavate napraviti ruglo od ovog procesa, gospodine Milosevicu.“

U tom trenutku, Milosevic je drugi dan uzastopce ispitivao penzioniranog jugoslavenskog generala, Bozidara Delica, razmotrivsi svega 27 od ukupno 630 planiranih dokaza.

Bilo je ocigledno da ce ispitivanje potrajati daleko duze od planirana tri dana; usprkos tome, Milosevic je nastavio insistirati na temama koje su potpuno irelevantne. Stovise, iako je od njega u vise navrata zatrazeno da ubrza ispitivanje svjedoka, Milosevic se na to nije obazirao.

Svi koji prate sudjenje bivsem predsjedniku znaju da to niposto nije bio jedini incident ove vrste.

Suci su s Milosevicevom (presporom, ali i zucnom) obranom cesto imali problema, buduci da su pokusavale uskladiti optuzenikovo pravo da se brani samostalno – koje mu je zajamceno Statutom Tribunala i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima – s vlastitim nastojanjima da sudjenje bude pravedno i efikasno.

Tribunal je proslog mjeseca konacno rekao „ne“ dvojici optuzenika koji su se u medjuvremenu takodjer pozvali na vlastito pravo da se brane samostalno.

Neki promatraci tvrde da takve odluke svjedoce o tome da je Tribunal zakoracio u novu, pragmaticniju fazu svog rada – koja je posljedica svijesti o vremenskom tjesnacu, s obzirom da bi svi postupci koji se pred njim vode trebali biti okoncani do 2010.

Hakelina Verin Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart), strucnjakinja za medjunarodno humanitarno i kazneno pravo, izjavila je za IWPR kako vjeruje da je Milosevicevo ponasanje u sudnici „definitivno“ pridonijelo tome da suci donesu spomenute odluke.

Tako je sudsko vijece 18. kolovoza/avgusta odbacilo zahtjev bivseg lidera bosanskih Srba, Momcila Krajisnika – optuzenog za sprovodjenje kampanje etnickog ciscenja protiv muslimanskog i hrvatskog stanovnistva na pocetku rata u Bosni – da se brani samostalno.

Suci su saopcili kako nisu sigurni da se okrivljeni doista zeli braniti samostalno, ali da bi „njegov slucaj zasigurno propao“ ukoliko bi se to desilo.

Vec sutradan je uslijedila jos jedna takva odluka: Radovanu Stankovicu – srpskom vojniku, optuzenom za premlacivanje i silovanje Muslimanki tokom napada na Focu (grad u istocnoj Bosni) – nije dozvoljeno braniti se samostalno, a uz obrazlozenje da je u vise navrata „svjesno ometao“ sudsku proceduru.

Takodjer je odluceno kako ne bi bilo prikladno ni da Stankovic unakrsno ispituje svjedokinje koje su bile njegove zrtve.

I pored nacelnog uvazavanja prava na samostalno zastupanje pred sudom, postoje i odredjeni presedani kojima je to pravo ograniceno.

U slucaju „Fareta (Faretta) protiv Kalifornije“, Vrhovni sud Sjedinjenih Drzava donio je 1975. presudu kojom se – usprkos tome sto bi svako nametanje branioca kod optuzenika moglo „stvoriti utisak da je sud protiv njega“ – sucu dozvoljava da, ukoliko dodje do „svjesne opstrukcije sirih razmjera“, optuzeniku ukine pravo na samostalnu obranu.

„Opstrukcija“ se pokazala kao mocno politicko sredstvo i jedan od najvecih problema s kojima se suocava Haski tribunal.

Braneci se samostalno, Milosevic je otvoreno vrijedjao sud i one koji njime predsjedavaju. On se cesto ponasao neuljudno i izazivacki, tako da mnogi promatraci ocjenjuju kako je okrivljeni optuzenicku klupu shvatio kao idealnu pozornicu za vlastite politicke govore.

Tokom ispitivanja svjedoka obrane, srpskog nacionalistickog politicara Vojislava Seselja, Milosevic je ovog mjeseca postavio pitanje zbog cega haski tuzioci nisu pokrenuli postupak protiv osoba odgovornih za etnicko ciscenje Srba u Hrvatskoj.

Potom je tuziocu Dzefriju Najsu (Geoffrey Nice) porucio da ce, zbog svojih „zlocina“ u sudnici, i sam jednog dana biti pozvan na odgovornost.

U okviru posebnog postupka koji se pred Tribunalom vodi protiv njega, Seselj je u veljaci/februaru 2003. zatrazio da mu se odobri samostalna obrana. U svibnju/maju iste godine, sud je taj zahtjev odbio.

I Seselj je poznat po tome sto dominira sudnicom i pretvara je u improviziranu politicku arenu.

Kao Milosevicev svjedok obrane, on je ponovio svoju raniju tvrdnju da je predsjednik Tribunala, sudac Teodor Meron (Theodor Meron) – „genocidni izraelski diplomat“.

Postavlja se, medjutim, pitanje: smiju li te sitnije zloupotrebe, koliko god da su zamorne, biti koristene kao povod za ogranicavanje zajamcenog prava optuzenika da se brani samostalno?

Verin Stjuartova smatra da okrivljeni ima i pravo politizirati sudjenje. Mada priznaje da to kod sudac moze izazvati nelagodnost, ona podsjeca na cinjenicu da su „neki branioci poznati po tome sto se ponasaju kao Milosevic“.

Jedan od onih koji su pokazali spremnost braniti Milosevica bio je i francuski ljevicar Zak Verzes (Jacques Verges), koji je jos prije pocetka sudjenja izjavljivao da po njegovom misljenju Vijece sigurnosti UN-a nije imao pravo cak ni osnovati sud poput Tribunala.

Zbog svega toga, postoji opasnost da se Milosevicevo sudjenje pretvori u cirkus.

Nacelnica za medjunarodno humanitarno i kazneno pravo pri Institutu Aser u Hagu, Avril Mekdonald (Avril McDonald), smatra da su suci prema Milosevicu mogli nastupiti i znatno ostrije.

„On se opasno priblizava vrijedjanju suda, a dano mu je vise [slobode] nego obicnim optuzenicima, jer se radi o sudjenju najviseg ranga”, izjavila je ona za IWPR.

No, Mekdonaldova ipak ima razumijevanja i za sudije, koji dolaze iz razlicitih sudskih sistema i koji se na sudjenju Milosevicu suocavaju s „neposlusnim, ratobornim optuzenikom“.

„Oduvijek sam tvrdila da je sucima neophodna i posebna obuka za sudnicu“, istice ona.

Ipak, ako je sucima i potrebno dodatno obucavanje, ono je zanemarivo u usporedbi s obukom koju bi trebali pohadjati branioci.

Jedan od mozda najuvjerljivijih argumenata protiv samostalne obrane optuzenika jeste potencijalna steta koju oni mogu nanijeti samima sebi, baveci se poslom s kojim cak i profesionalci jedva izlaze na kraj.

Milosevic je, istina, na sebe preuzeo tezak i stresan zadatak – ali je, kao pravnik, barem prosao kroz odrdejnu obuku.

S druge strane, procijenjeno je da bi Krajisnik samome sebi nanio stetu: ukoliko bi mu se dozvolilo da se brani samostalno, on bi taj posao, po misljenju suda, obavio „vrlo lose“.

U tom smislu je vec i sijecanjsko/januarsko saslusanje, tokom kojeg je Krajisniku dopusteno unakrsno ispitivanje svjedoka – dok se za to vrijeme jos uvijek razmatrao njegov zahtjev da se brani samostalno – bilo veoma indikativno.

Tom prilikom je Krajisnik neobazrivo dozvolio da Milorad Davidovic – bivsi nacelnik za sigurnost vlade bosanskih Srba – opise kako su Muslimani bili protjerivani s teritorija koje su se nalazile pod srpskom kontrolom.

Nasavsi se u neprilici, Krajisnik je bio prinudjen da priznati: „Posao branioca je veoma tezak.“ I tuzilastvo je konstatiralo kako bivsi politicar nije pokazao „narocito umijece“ unakrsnog ispitivanja.

U lipnju/junu 2005., sudac Alfons Ori (Alphonse Orie) upozorio je Krajisnika: „Postoji ozbiljan rizik da cete, zbog toga sto Vam nedostaje pravnicko obrazovanje, naskoditi samom sebi.“

A Stankovicevo nezadovoljstvo pravnim sistemom postalo je ocigledno onda kada je zaprijetio da ce objelodaniti imena i adrese svih zasticenih svjedoka optuzbe, kao i kada je – u ozujku/martu 2004. – stupio u cetvorodnevni strajk gladju zbog toga sto mu nije bilo dozvoljeno pred sudom procitati pismo, sto bi inace potrajalo najmanje sat vremena.

Tokom pred-procesnih saslusanja, Stankovic je svog sluzbenog branioca, Viktora Kopea (Victor Koppe), nazivao „olosem“, dok je glavnu tuziteljicu Karlu del Ponte (Carla Del Ponte) i njene kolege opisao kao „fasisticke spijune“ i „bitange“.

Nezavisno je li se radilo o nepoznavanju prava ili svjesnom ometanju sudjenja, neortodoksne metode obrane Stankovicu zasigurno nisu bili ni od kakve koristi. Ali, znaci li to da mu je trebalo i zabraniti da se brani samostalno – pogotovo kada se ima u vidu cinjenica da Milosevicu to pravo nije uskraceno ni u najtezim uvjetima?

Prvi predsjedavajuci na Milosevicevom sudjenju, pokojni sudac Ricard Mej (Richard May), procijenio je, u veljaci/februaru 2002., da „po medjunarodnom pravu, okrivljeni ima pravo na advokata, ali i pravo da nema advokata“. No, manje od sest mjeseci nakon te odluke, Milosevic se razbolio, tako da je njegova sposobnost samostalne obrane vec tada bila dovedena u pitanje.

U studenom/novembru iste godine, tuzilastvo je podnijelo zahtjev da se okrivljenom zbog bolesti dodijeli branilac, ali je Milosevic nastavio insistirati na samostalnoj obrani.

Posljedica svega toga bilo je znacajno usporavanje sudskog procesa. Tokom prve dvije godine sudjenja – koliko je trajao dokazni postupak optuzbe – sudska zasjedanja su cak 13 puta bila odlagana zbog visokog krvnog tlaka i srcanih smetnji od kojih pati bivsi jugoslavenski predsjednik.

Nakon sto su lijecnici konstatirali da je pogorsanje optuzenikovog zdravstvenog stanja nastalo uslijed stresa izazvanog pripremanjem vlastite obrane, odluceno je da sud ubuduce zasjeda svega tri, umjesto pet dana tjedno, te da zasjedanja traju cetiri, umjesto uobicajenih osam sati dnevno.

Najzad, 2. rujna/septembra 2004. sudsko vijece je odlucilo da Milosevic mora prihvatiti sluzbene branioce. Taj posao je povjeren britanskim advokatima Stivenu Keju (Stephen Kay) i Dzilijen Higins (Gillian Higgins).

Ovakva odluka je izazvala potres medjunarodnih razmjera. Dvojica vaznih svjedoka, bivsi kanadski ambasador u Beogradu Dzejms Bise (James Bisset) i nekadasnji duznosnik americkog Ministarstva vanjskih poslova Dzordz Keni (George Kenney), odbili su cak i pojaviti se pred sudom ukoliko optuzeniku bude uskracivano pravo da se brani samostalno.

I tako je zalbeno vijece u posljednji cas – 1. studenoga/novembra 2004. – bivsem predsjedniku vratilo to pravo. U presudi je, pored ostalog, stajalo: „Ukoliko je fizicki sposoban za to, Milosevic ce imati prvenstvo u vodjenju dokaznog postupka obrane.“

Profesor prava i direktor Medjunarodnog pravnog centra Frederik K. Koks (Frederick K. Cox), Mihael Sarf (Michael Scharf), vec se dugo izjasnjava protiv odluke suda da se Milosevicu dozvoli samostalna obrana. U kolovozu/avgustu 2004., Sarf je pisao kako su odlaganja postupka vec „uzela danak pravdi“, buduci da „sjecanja svjedoka vremenom blijede, a interesiranje medjunarodne zajednice slabi“.

Na drugoj strani, cak se i branioci strastveno zalazu za to da samostalna obrana i dalje bude tretirana kao jedno od elementarnih prava optuzenika.

Kao bivsi predsjednik Udruzenja branilaca (organizacije koja zastupa interese haskih advokata), Stefan Burgon (Stephane Bourgon) insistira na tome da pravo okrivljenih na samostalnu obranu niposto ne smije biti ogranicavano zbog toga sto bi sudjenja pred Tribunalom trebalo ubrzati.

„Vladavina prava je vladavina prava. Sudstvo jedino treba utvrditi ogranicenja tog elementarnog prava koja bi vazila iskljucivo u krajnjem slucaju“, rekao je on.

Ukoliko sudsko vijece Milosevicu – cak ni u slucaju bolesti ili politicke opstrukcije – ne ukine pravo na samostalnu obranu, znaci li to da isto pravo treba vratiti i Krajisniku, odnosno Stankovicu?

Predstavnik za stampu Haskog tribunala, Dzim Lendejl (Jim Landale) naglasava kako svaki proces predstavlja pricu za sebe. „Sudac pri odlucivanju mora uvaziti konkretne okolnosti, vodeci racuna o pravima optuzenika, ali i o interesu pravde“, rekao je on.

Ovakav je pristup, medjutim, izvjesne promatrace naveo na zakljucak da u radu Medjunarodnog suda nema nikakve dosljednosti. Tako je Avril Mekdonald za IWPR izjavila: „Nisam previse sretna zbog cinjenice da Tribunal u razlicitim slucajevima donosi razlicite odluke.“

U jednom se trenutku cinilo da ce zloglasna Miloseviceva obrana dovesti do prave najezde optuzenika koji se brane sami. Sada se pokazuje da je Milosevic samo izuzetak u primjeni pravila koje se na razlicitim stranama razlicito tumaci.

U medjuvremenu, bivsi jugoslavenski predsjednik nastavlja s predstavom. U rujnu/septembru 2004., on je pred sudom izjavio: „Pravo na obranu je pitanje principa. Ne prihvacam bilo kakvo ugrozavanje tog prava, niti njegovo ukidanje.“

Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.