Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Odvojene škole produbljuju etničke podjele u BiH

Ipak, hrvatski i bošnjački učenici sve više dižu glas protiv segregacije u školama.
By Ajdin Kamber
  • Students Nives Raguz and Edvin Burina in front of their high school in Stolac. (Photo: IWPR)
    Students Nives Raguz and Edvin Burina in front of their high school in Stolac. (Photo: IWPR)
  • View of Stolac with the high school in the background. (Photo: IWPR)
    View of Stolac with the high school in the background. (Photo: IWPR)

Piše: Ajdin Kamber iz Sarajeva (TU br. 690, 3. maj 2011.)

Njih dvoje su učenici srednje škole u Stocu, ali rijetko imaju priliku da se sretnu u  školskim prostorijama.

Edvin Burina u školu ide prije podne, zajedno sa ostalim Bošnjacima, dok Nives Raguž pohađa nastavu poslije podne, zajedno sa ostalim učenicima hrvatske nacionalnosti.

Pauza između dvije smjene traje 45 minuta, što znači da mogućnosti za druženje između učenika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti gotovo da i nema.

Ovo je jedna od 50 škola u Bosni i Hercegovini (BiH), koje funkcioniraju po principu ’dvije škole pod jednim krovom’, i u kojima se djeca različite etničke pripadnosti – uglavnom hrvatske i bošnjačke – školuju u istoj zgradi, ali nastavu pohađaju odvojeno.

Ovaj sistem je prije nekih desetak godina uvela međunarodna zajednica u BiH, s ciljem da ohrabri djecu povratnika u sredinama u kojima su manjina da idu u školu i druže se sa djecom iz većinskog naroda.

Međutim, to privremeno rješenje je vremenom postalo trajno i preraslo u neku vrstu  segregacije, jer ove škole obično imaju odvojene ulaze i smjene za djecu različite etničke pripadnosti, što sprječava  njihovu uzajamnu komunikaciju.

U nekim školama su čak izgrađeni zidovi i podignute ograde kako bi se fizički razdvojila bošnjačka i hrvatska djeca koja pohađaju nastavu u istoj smjeni.

Ove ustanove imaju i odvojenu upravu i školske odbore, koji vrlo rijetko imeđusobno komuniciraju.

Ovakve škole postoje samo u Federaciji, i to većinom u jugoistočnoj i srednjoj Bosni,  pošto u Republici Srpskoj (RS)  škole nisu prilagođene potrebama manjinskih učenika.

„Sistem ’dvije škole pod jednim krovom’ predstavlja svojevrstan oblik aparthejda i jednu od najvećih sramota današnjeg bosanskog društva“, izjavio je početkom aprila novoimenovani federalni ministar obrazovanja, Damir Mašić, u intervjuu za dnevne novine San.

„Naše ministarstvo je odlučno u namjeri da ukloni sve oblike diskriminacije i razdvajanja djece po nacionalnoj osnovi“, dodao je on.

Međutim, hrvatski poslanik u državnom parlamentu BiH, Ivo Miro Jović, ne vidi ništa loše u ovakvom sistemu. U izjavi za lokalne medije u januaru ove godine on je rekao  da zna da se većina tih škola nalazi u dijelovima BiH u kojima većinu čine Hrvati, ali je odbacio tvrdnje da takve škole samo produbljuju podjele u bosanskom društvu.

„Podjele ne počinju u školi, već kod kuće, jer nas odgajaju  na različite načine od trenutka kad smo rođeni. Čovjek je ono što jeste – odgaja ga porodica koja u njemu razvija  osjećaj pripadnosti vlastitoj zajednici. To nikoga ne treba vrijeđati, baš kao što ni različiti nastavni planovi za bošnjačku i hrvatsku djecu ni za koga ne bi trebali predstavljati problem“, rekao je on.

U BiH su trenutno u upotrebi tri različita školska programa – jedan u RS-u, jedan u većinski bošnjačkim dijelovima Federacije, i jedan u pretežno hrvatskim dijelovima ovog entiteta. Učenici koriste različite udžbenike za takozvanu nacionalnu grupu predmeta – poput geografije, istorije, religije i jezika.

Za lokalne vlasti u etnički mješovitim sredinama ovi programi predstavljaju izgovor za nastavak prakse odvajanja djece, jer  tvrde da je to jedini način da se djeci omogući da nastavu pohađaju u skladu sa odabranim školskim programom.

„Naše društvo je duboko podijeljeno . . . a obrazovanje snosi veliki dio krivice za takvu situaciju. Ako želimo svjetliju budućnost, moraćemo uvesti velike promjene u školstvu“, izjavio je za IWPR bosanski pisac i novinar Nenad Veličković.

I pored podjela između hrvatske i bošnjačke djece u njihovoj školi, Nives i Edvin se ipak druže, ali izvan nastave. Oni učestvuju u nekoliko projekata čiji je cilj prevazilaženje razlika u postojećim obrazovnim sistemima i uspostavljanje boljih međunacionalnih odnosa u Stocu.

Jedan od tih projekata je i limeni orkestar, kojeg podržava Nansen dijalog centar (NDC) iz Mostara. I Nives i Edvin sviraju u tom orkestru i u tome uživaju.

„Orkestar ima pedesetak članova različitog uzrasta, spola i nacionalnosti, i predstavlja jedinu organizaciju u Stocu u kojoj nacionalna i vjerska pripadnost nisu važne. Jedino do čega nam je stalo je da sviramo i da se družimo“, kaže Edvin.

I Nives, koja u orkestru svira već četiri godine, kaže da članovi najmanje vode računa o tome ko je od njih koje nacionalnosti, te da ih zanima isključivo muzika koju sviraju.

„Mi funkcioniramo jako dobro i mislim da bismo mogli poslužiti kao primjer onima  koji se trenutno suočavaju sa problemima koje smo i mi imali u početku“, kaže ona.

Limeni orkestar je dio dugoročnog projekta NDC-a čiji je cilj borba protiv segregacije u srednjoj školi u Stocu kroz zajedničke aktivnosti, poput školskog časopisa, ekoloških projekata i sporta. U ove aktivnosti uključeno je 150 učenika.

Koordinator projekta mostarskog NDC-a, Vernes Voloder, kaže da su aktivnosti  njegove organizacije, ukjlučujući i saradnju sa školskim upravama, nastavnicima, roditeljima i lokalnim vlastima,  značajno promijenile situaciju u Stocu.

„Nismo došli ovdje s namjerom da stvari mijenjamo  preko noći, ili na silu, ali uspjeli smo donekle relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata u ovoj školi. Danas tu ima mnogo više pozitivnog dijaloga, razumijevanja i tolerancije nego prije nekoliko godina“, kaže Voloder.

Međutim, Nives upozorava na to da je situacija u Stocu još uvijek daleko od idealne i da je neophodno raditi mnogo više na pomirenju i uspostavljanju povjerenja između pripadnika starije generacije Bošnjaka i Hrvata u Stocu.

„Moj otac je advokat i on, naravno, radi sa pripadnicima obje nacionalnosti. Moji roditelji tvrde da za njih ne predstavlja nikakav problem to što se družim sa Bošnjacima, ali mi kažu i to da svako treba biti na svome. Govore mi i da trebam biti ljubazna prema svima, ali samo do određene granice“, kaže ona.

Bivši član vijeća roditelja srednje škole u Stocu, Pero Prkačin, tvrdi da proces pomirenja dobro napreduje.

„Situacija je danas daleko bolja nego što je bila. Djeca se druže, provode vrijeme zajedno i sve se kreće u dobrom pravcu. Pozdravljam ove zajedničke aktivnosti. Vidite, ja se bavim ugostiteljstvom i, iskreno rečeno, kad nema etničkih tenzija, imam puno više posla“, kaže on.

Omladinski kulturni centar Abrašević u Mostaru nalazi se tačno na mjestu bivše linije razdvajanja između bošnjačkih i hrvatskih snaga. Tragovi borbi koje su se tu vodile za vrijeme rata još uvijek su vidljivi.

Dok govori o problemu segregacije u školama u Mostaru, Robert Jandrić iz Centra Abrašević pokazuje mjesto gdje je – svega nekoliko metara od njegovog današnjeg ureda – nekada bio rov.

„Mi se više ne nalazimo na suprotnim stranama ovog rova, ali smo još uvijek kao društvo jako podijeljeni, što se odražava i u našem obrazovnom sistemu“, kaže on.

„Mislim da je nevjerovatno to što se svi mi iskreno zgražamo nad rasnom diskriminacijom kakva je nekada postojala u Americi, a etničku segregaciju u našoj zemlji doživljavamo kao nešto sasvim normalno.

„Danas je to jedan od najvećih problema u našem društvu, koji može biti riješen usvajanjem zakona o srednjem obrazovanju na državnom nivou. Ali ne mislim da će se to desiti tako skoro.“

Međutim, ima nekih naznaka da bi sami učenici mogli pokušati izmijeniti sadašnji diskriminirajući sistem obrazovanja.

U Busovači, malom gradu u srednjoj Bosni, Bošnjaci i Hrvati pohađaju srednju školu u različitim smjenama, ali sve više dižu glas protiv ove segregacije.

U februaru su učestvovali u projektu „Zajedno smo jači“, čiji je cilj ukidanje podjela u školama.

U sklopu tog projekta, učenici su sudjelovali u okruglim stolovima posvećenim segregaciji, išli na zajednički izlet i snimili pjesmu protiv segregacije, koja se redovno emituje na Radiju Busovača.

„Projekti poput ovoga nemaju nikakve veze sa politikom, jer je njihov cilj prije svega okupiti djecu, pomoći im da se druže i da prevaziđu stereotipe i predrasude“, kaže Esmir Omanović, učenik trećeg razreda srednje škole u Busovači i učesnik ovog projekta.

Direktor bošnjačke uprave škole u Busovači (Hrvati imaju svoju upravu), Admir Hožić, daje punu podršku svim učeničkim aktivnostima koje su usmjerene ka uspostavljanju dobrih odnosa između Bošnjaka i Hrvata.

„Čak i sama pomisao da se zabrane takve aktivnosti bila bi ludost“, kaže on.

Međutim, direktorica hrvatske uprave iste škole, Dragica Štrbac, odbila je da iznese svoj stav o ovom problemu, tvrdeći kako ne želi pažnju medija, te da „djecu treba pustiti na miru“.

Posmatrači upozoravaju na to da podijeljene zajednice predstavljaju katalizator buduće nestabilnosti i dodaju da škole koje razdvajaju svoje đake mogu dovesti do toga da cijele  generacije mladih ljudi odrastu bez ikakve vizije o zajedničkoj budućnosti.

„Naše ministarstvo će izvršiti snažan pritisak na lokalne vlasti da ukinu segregaciju u školama“, izjavio je federalni ministar obrazovanja Mašić. „Mi ćemo finansijski podržati projekte usmjerene ka ukidanju sistema ’dvije škole pod jednim krovom’, jer je jedinstveni obrazovni sistem u interesu svih građana Bosne i Hercegovine. Naš cilj je visoko kvalitetno obrazovanje, a to je nešto što djeca koja pohađaju nastavu u podijeljenim školama nikada neće moći dobiti.“


Ajdin Kamber je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju ovog izvještaja učestvovao je i Mirza Ajnadžić iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije.