Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ODVOĐENJE ZAROBLJENIKA IZ VUKOVARSKE BOLNICE

Jedan diplomat tvrdi da je jugoslavenska vojska pogazila dano obećanje i, prije no što je međunarodna zajednica stigla da je zaustavi, odvela ljude iz vukovarske bolnice.
By IWPR ICTY
Pred Haškim je tribunalom ovoga tjedna svjedočio visoki češki diplomat, koji je opisao kako su potkraj 1991. – u vrijeme kada se odigrao masakr nad 264 osobe za koje se sudi bivšim oficirima – jugoslavenske vojne snage uspostavile punu kontrolu nad gradom Vukovarom.



U vrijeme kada se dogodio spomenuti zločin, svjedok optužbe Petr Kipr (Petr Kypr) bio je pripadnik Promatračke misije Europske Zajednice (PMEZ) u Zagrebu.



Zajedno s ostalim međunarodnim promatračima, Kipr je otišao u Vukovar kako bi nadzirao evakuaciju ranjenika, bolesnika i civila iz grada koji je – nakon višemjesečnih borbi – 18. studenoga/novembra 1991. zauzela Jugoslavenska narodna armija (JNA).



Bivše oficire JNA – Veselina Šljivančanina, Milu Mrkšića i Miroslava Radića – tereti se po zapovjednoj odgovornosti za jedan od najtežih zločina hrvatskog rata, koji su navodno počinili vojnici kojima su oni zapovijedali. Riječ je o ubojstvu najmanje 264 osobe hrvatske nacionalnosti, izvedene iz vukovarske bolnice.



Trojici okrivljenih pripisuje se sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio „progon Hrvata i ostalih ne-Srba koji su se nakon pada Vukovara zatekli u gradskoj bolnici“.



Predstavnici PMEZ-a su u Vukovar doputovali zajedno s predstavnicima Crvenog križa, kako bi nadgledali evakuaciju ugovorenu sporazumom koji je u ime JNA potpisao general Andrija Rašeta – glavni vojni pregovarač s hrvatskom vladom, koji je pristao jamčiti sigurnost svima koji su boravili u bolnici.



U trenutku kada su međunarodni promatrači stigli u Vukovar, JNA je, po Kiprovim riječima, već „u potpunosti kontrolirala bolnicu i vladala situacijom na čitavom području, premda nije bilo nikoga tko joj zapovijeda“.



Svjedok se prisjetio kako mu se dva dana nakon zauzeća grada, 20. studenoga/novembra, osoblje Crvenog križa požalilo na to da im nije dopušteno obaviti evakuaciju 300-400 ranjenih civila, napominjući da su mnoge od njih iz bolnice već odveli vojnici JNA.



Iako su predstavnici PMEZ-a smjesta stupili u akciju preko vlada zemalja-članica Europske Zajednice, na terenu su se stvari već odvijale svojim tokom. Kipr tvrdi da je prije dolaska promatračke misije već „šezdesetak ranjenika bilo odvedeno iz bolnice“.



„Njima se potom gubi svaki trag“, rekao je svjedok.



Mada je u sporazumu koji je potpisao general Rašeta stajalo da „sve ranjenike i nepokretne bolesnike“ treba evakuirati, zapovjedna struktura JNA je – po Kiprovim riječima – naknadno promijenila terminologiju, tretirajući neke od zatečenih pacijenata kao ratne zarobljenike.



Na sastanku s delegacijom PMEZ-a, održanom 18. studenoga/novembra u štabu u Negoslavcima, zapovjednici JNA prvo su tvrdili da se u bolnici nalazio i izvjestan broj hrvatskih vojnika. Kipr je izjavio kako ih je tom prilikom jedan od prisutnih viših oficira – ili Šljivančanin, ili pukovnik Nebojša Pavković, koji se također zatekao u komandi Operativne grupe Jug – upozorio na to da pripadnici paravojne srpske Teritorijalne obrane (TO) neće dozvoliti da iz bolnice bude evakuiran nijedan hrvatski gardista.



Oficiri su napomenuli da teritorijalci čak prijete da će „likvidirati“ svakoga – pa bio on pripadnik JNA ili član PMEZ-ovog tima – tko počne s evakuacijom.



Sutradan je pukovnik Pavković, u svojstvu zapovjednika jedinica JNA koje su zauzele Vukovar, rekao kako ratni zarobljenici iz bolnice neće biti pušteni, već razmijenjeni za zarobljene Srbe. Pavković je, prema svjedokovim riječima, tvrdio i da je ta promjena plana urađena u dogovoru s generalom Rašetom.



Kipr je potom saznao da su pripadnici JNA iz bolnice odveli tristotinjak ljudi. Tužioci tvrde da su 264 osobe odvedene na obližnje poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su u noći između 20. i 21. studenoga/novembra ubijene.



Šljivančaninov advokat Novak Lukić insistirao je na tome da pojedinci koje je JNA odvela iz bolnice „nipošto nisu bili pacijenti“.



On se također osvrnuo i na incident koji se dogodio kada je Šljivančanin navodno spriječio delegaciju Crvenog križa – na čijem se čelu nalazio Nikolas Borsinger (Nicolas Borsinger) – da dođe u bolnicu. Postoji i video-zapis verbalnog sukoba koji se između njih dvojice odigrao na jednoj od barikada postavljenih nedaleko od rijeke Vuke.



Obrana tvrdi kako je još prije te rasprave zapravo Pavković, a ne Šljivančanin, spriječio pristup Crvenog križa bolnici. Da bi to dokazao, Lukić se pozvao na dokument u kojem je Kipr opisao razgovor s Pavkovićem.



Svjedok je, međutim, nastavio inzistirati na važnosti kasnijeg razgovora s okrivljenim Šljivančaninom. „Ono čega se i danas sjećam jest rasprava između majora Šljivančanina i predstavnika Crvenog križa. Nije važno što sam napisao u izvještaju: ono što je zapisano – zapisano je; ali ja se sjećam ovoga.“



Osim iskaza svjedoka, tužioci su sudu omogućili uvid i u izvjesne dokumente. Radi se o izvještajima PMEZ-a.



U njima se navodi da je JNA svjesno planirala da s područja Vukovara „iseli što više Hrvata“.



Također se navodi i da su u djelovanjima JNA oko Vukovara neregularne srpske snage bile korištene za „preventivne napade“. Operativna povezanost dvaju formacija u suprotnosti je s tezom obrane po kojoj su za masakr u Ovčari odgovorne paravojne grupe koje nisu bile pod izravnim zapovjedništvom JNA.



Tokom unakrsnog ispitivanja, na dokumentaciju PMEZ-a pozivali su se i branioci okrivljenih, pri čemu su se oslanjali na onaj dio koji je u skladu s njihovom verzijom događaja.



Tako se Mrkšićev branilac Miroslav Vasić pozvao na dokument u kojem je navedeno da su „vojnici JNA pomagali starijima“, te da je „jedna žena koja je trebalo da se porodi bila odvezena i da nije bila zadržavana na kontrolnim punktovima“.



Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.