Odbrana tvrdi da je pravo na samozastupanje fundamentalno pravo

Odbrana tvrdi da je pravo na samozastupanje fundamentalno pravo

Thursday, 30 September, 2004
Branioci su zalbom, napisanom na 45 strana, zatrazili od zalbenog veca MKSJ-a da preinaci odluku pretresnog veca o postavljanju branilaca Slobodanu Milosevicu. Gospodin Kej i gospodja Higins tvrde da optuzeni ima fundamentalno pravo da se sam brani, sto je jedna od nekoliko minimalnih garantija koje obezbedjuju pravicno sudjenje. Oni tvrde da je pretresno vece pogresilo u stavu da je pravo na samozastupanje izvedeno pravo i da je samo sredstvo u ispunjenju najvaznijeg zahteva - da sudjenje bude pravicno.



Oslanjajuci se na svoje striktno i jezicko tumacenje Statuta MKSJ-a, branioci su takodje istakli da pravo na pravicno sudjenje pripada samo okrivljenom, a ne i javnosti i zrtvama. U zalbi se dalje navodi da ne postoji nista u odluci pretresnog veca sto bi podrzalo tvrdnju da su brojna odlaganja sudjenja usled Miloseviceve bolesti bila uzrok neke nepravicnosti prema njemu. Branioci su takodje sugerisali da je pretresno vece pogresilo kada je postavilo branioce, a da prethodno nije razmotrilo smanjenje rasporeda sudjenja od sadasnja tri dana u nedelji, kao ni druge mogucnosti.



Iako ovo izgleda kao ispravno predstavljanje Miloseviceve pozicije, to ipak ne uzima u obzir najvazniju obavezu suda – obavezu da se postigne pravda. Po ovom tumacenju Statuta, sudjenje bi moglo da se odvija u nedogled ukoliko optuzeni to zahteva zbog svog pogorsanog zdravlja. Branioci nisu pri tom uzeli u obzir odredbu Statuta po kojoj sudjenje mora biti pravicno i ekspeditivno.



Navodima iz zalbe se takodje dovode u pitanje i analize veca o relevantnim slucajevima u MKSJ-u i drugim medjunarodnim tribunalima koji su stali na stanoviste da pravo na samozastupanje nije apsolutno. Odbrana je na stanovistu da su ti slucajevi razliciti od ovog slucaja, obzirom da oni ukljucuju namerno lose ponasanje. Pretresno vece nije ih smatralo razlicitim iz razloga sto «u principu nema razlike izmedju namernog loseg ponasanja kojim se narusava postupak i bilo koje druge okolnosti koja toliko narusava postupak da ugrozava integritet sudjenja». U slucaju Milosevic, narusavajuca okolnost je medjusobna interakcija izmedju njegove hronicne bolesti i njegovog samozastupanja, koja rezultira time da je sudjenje vec zaslo u trecu godinu, a da mu se kraj ne nazire.



Gospodin Kej i gospodja Higins su takodje zauzeli stav da rizici koje Milosevic preuzima u vezi svog zdravlja ne bi trebalo da se ticu pretresnog veca. Tesko da ce zalbeno vece drugacije tretirati situaciju kada strucnjaci medicinske struke nadju da bi optuzeni izlozio svoj zivot opasnosti ukoliko bi nastavio da se sam brani, od one u kojoj bi se vece slozilo da se ne mesa kada zatvorenik nedcosmisleno izrazi nameru da izvrsi samoubistvo dok je u pritvoru tribunala.



U slucaju da zalbeno vece odluci da pravo na samozastupanje moze biti ogranicenio u uslovima u kojima se odvija slucaj Milosevic, branioci navode da njegova sposobnost da mu se uopste sudi mora biti medicinski utvrdjena, te da je pretresno vece postupilo nerazumno kada je odbilo njegov zahtev da bude dalje pregledan od strane lekara po njegovom izboru, i da je trebalo da azurirati lekarske zakljucke po kojima on nije bio sposoban da izvodi svoju odbranu, a da je sudjenje nastavljeno 51 dan nakon sto se stiglo do tih zakljucaka.



U zalbi se takodje tvrdi da pretresno vece nije ispravno utvrdilo prakticne poteskoce koje su se javile pri dodeljivanju branioca protiv volje okrivljenog. Posto gospodin Milosevic odbija da saradjuje sa postavljenim braniocima, oni ne mogu znati ili nastaviti sa odbranom u skladu sa njegovim zeljama. Znacajan broj svedoka odbio je da saradjuje, a i sam optuzeni moze odbiti da svedoci. Cak sta vise, postavljanje branilaca moze zahtevati dalja odlaganja da bi branioci pripremili odbranu bez Miloseviceve saradnje. Konkretno, branioci su tvrdili da «nacin na koji je pretresno vece dodelilo branioce okrivljenom dovelo do potpunog prekida saradnje okrivljenog u sudskom postupku», kao da sud mora ugoditi okrivljenom iznad svih drugih stvari.



Branioci su takodje prigovorili protiv odluke pretresnog veca da oni prvi ispituju svedoke, pre nego sto se gospodinu Milosevicu da prilika da zahteva da ih ispituje. «Pretresno vece je prebacilo teret izvodjenja odbrane i ispitivanja svedoka na postavljene branioce». To upravo i jeste ono sto je pretresno vece ucinilo i sto je i nameravalo da ucini. Kao sto je receno u odbijanju zahteva gospodina Keja da bi gospodinu Milosevicu trebalo da bude omoguceno da ispituje svedoke prvi, to nista ne bi promenilo od nacina na koji se sudjenje odvijalo od pocetka kada je gospodin Kej bio u ulozi prijatelja suda. Gospodin Kej ostao je na stanovistu da ispitivanje svedoka pre okrivljenog i bez njegove saradnje «nikada ne moze precizno prokazati njegov slucaj». Branioci traze od zalbenog veca da postavljene branioce zameni rezervnim zastupnikom koji bi pomagao okrivljenom.



U svojoj zalbi, gospodin Kej i gospodja Higins su takodje zatrazili od zalbenog veca da «u celini uzme u obzir odbijanja svedoka sa liste okrivljenog da svedoce», i da zbog toga oni razmatraju mogucnost da zahtevaju izdavanje poziva i obavezujucih naloga. Oni zahtevaju i odrzavanje rocista pred zalbenim vecem da bi okrivljeni mogao da mu se usmeno obrati.



Glavna razlika izmedju pozicija branilaca i pretresnog veca tice se prirode prava okrivljenog da se sam brani predvidjenog u statutu – da li je to absolutno i fundamentalno pravo okrivljenog, od sustinskog znacaja za fer sudjenje, koje bi se moglo derogirati samo da bi se sprecila namerno opstruiranje sudjenja, ili je to jedan metod na koji se osigurava znacajnije pravo. Jednako znacajno pitanje koje je pokrenuto zalbom odbrane jeste da li je pravo na pravicno sudjenje eksluzivno pravo okrivljenog, ili i javnost i zrtve imaju prepoznatljive interese koji takodje moraju biti uzeti u obzir.



Tuzilastvo ce svoj odgovor dostaviti u roku od dve nedelje.
Frontline Updates
Support local journalists