Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

OBITELJSKA PATNJA NA VUKOVARSKOM SUĐENJU

Svjedoci tvrde da je Šljivančanin bio nadležan za bolnicu
By IWPR ICTY
Jedna Vukovarka je ovoga tjedna pred Haškim tribunalom ispričala kako je 1991. godine, prilikom razaranja tog istočnohrvatskog grada, izgubila nekoliko članova obitelji, uključujući i ozlijeđenog muža.



Suprug Martin, njegova dva brata, te sestra i nećak Ljubice Došen ubijeni su tokom i nakon zauzimanja Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA).



Došenova je svjedočila posredstvom video-linka iz Zagreba, kao svjedokinja optužbe na suđenju oficirima JNA – Veselinu Šljivančaninu, Miletu Mrkšiću i Miroslavu Radiću.



Njima trojici sudi se po zapovjendoj odgovornosti za zločine vojnika koji su navodno ubili najmanje 264 Hrvata. Riječ je o žrtvama koje su izvedene iz vukovarske bolnice i pogubljene nadomak poljoprivrednog dobra Ovčara – što je jedan od najtežih zločina počinjenih tokom rata u Hrvatskoj. Okrivljenima se pripisuje sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio „progon Hrvata i ostalih nesrba koji su se nakon pada Vukovara zatekli u Vukovarskoj bolnici“.



Svjedokinja je ispričala kako je njen suprug ostao ozlijeđen i nepokretan nakon što je, prilikom granatiranja Vukovara, pokušao spasiti neke ljude iz jedne zapaljene kuće.



Poput mnogih drugih, i njih dvoje su se 17. studenoga/novembra uputili u vukovarsku bolnicu u nadi da će biti evakuirani na slobodni hrvatski teritorij. Došenova je ispričala kako je bolnica bila prepuna civila iz svih dijelova grada, dodajući da su svi djelovali izgladnjelo i zapušteno.



Ali, umjesto očekivane evakuacije, u bolnici su se pojavili rezervisti JNA s popisom ljudi koji su sudjelovali u obrani grada. Došenova je iznijela pretpostavku da su taj popis načinili njihovi susjedi srpske nacionalnosti.



Ime njenog supruga bilo je prvo na popisu, a za njim su slijedila i imena njegove braće. Ubrzo su ih vojnici JNA – „kao snoplje“ – ukrcali u kamione. „Nikada ih više nismo vidjeli“, rekla je ona.



Svjedokinja je priznala da je Martin tokom napada JNA oružjem branio svoju obitelj, ali je insistirala na tome da – budući da mu je kičma bila ozlijeđena – nije bio aktivni vojnik. Obrana pak tvrdi da su iz vukovarske bolnice bili odvedeni samo aktivni pripadnici hrvatske vojske, a nipošto civili i ranjenici.



Prije no što su Martin i ostali odvedeni, svjedokinja je jednog vojnika upitala kamo ih vode, a on joj je odgovorio: „Odlaze da ih pojede mrak usred bijela dana.“



U očajanju, ona se za pomoć obratila „visokom, tamnom oficiru“. Tu osobu je prepoznala kao Šljivančanina, napomenuvši da je – s obzirom da su svi izvršavali njegova naređenja – vjerojatno upravo on bio zadužen za čitavu operaciju. On joj je rekao da ostavi Martinovu torbu, zapitavši je: „Što će mu to sad?“



Svjedokinja je u suzama opisala svoje posljednje trenutke s Martinom, koji joj je tom prilikom predao zlatan lanac i rekao joj da ga da njihovoj četrnaestogodišnjoj kćerki Tanji. „To je jedino što joj je ostalo od oca“, kaže ona. Prisjetila se i da ga je pokrila dekom, te da je i on plakao, jer je i sam bio svjestan što će se dogoditi.



Nju i kćerku JNA je kasnije prebacila u srpski zatvor u Sremskoj Mitrovici. A nakon dva dana bile su, preko Bosne i Hercegovine, prevezene na slobodni teritorij u Hrvatskoj.



Tokom unakrsnog ispitivanja, Šljivančaninov branilac Novak Lukić sugerirao je da Došenova zapravo nije razgovarala s okrivljenim, već da ga je poslije rata vidjela na televiziji. Svjedokinja je priznala da ga je vidjela na televiziji, ali i u bolnici, kako zapovijeda odvođenjem.



Iako je prihvatila tvrdnje obrane da je u bolnici bilo i onih koji su simulirali povrede, ona je rekla i da su mnogi od onih koji su bili ukrcani u kamione i kasnije pogubljeni bili teški ranjenici koji, poput njenog supruga, nisu bili u stanju ni hodati.



S druge strane, svi timovi branilaca ukazali su na nesklad između samog svjedočenja i izjava koje je svjedokinja, u kolovozu/augustu 1995., dala istražiteljima tužilaštva. Tako je svjedokinji bilo postavljeno pitanje je li njen suprug „mogao micati nožne prste“ (kako je tvrdila 1995.) ili nije – kako je izjavila pred Tribunalom.



I kćerka Tanja svjedočila je ovog tjedna. Ona se, za razliku od svoje majke, pred Tribunalom i osobno pojavila.



Kćerka se prisjetila kako se, zajedno s majkom i ozlijeđenim ocem, susrela s pripadnicima zloglasne četničke paravojne jedinice Vojislava Šešelja koji su ušli u bolnicu, „vrijeđajući ranjenike, posežući za oružjem i vraćajući ga . . . što su smatrali zabavnim“.



Tanja tvrdi da je upravo Šljivančanin spriječio daljnje ulaženje četnika u bolnicu.



Tužilaštvo nastoji dokazati da je JNA na području Vukovara bila nadležna za paravojne jedinice i rezerviste.



Tanja je također opisala kako su vojnici JNA jednu vidno trudnu ženu, rođaku njenog oca, ukrcali u autobus prepun onih koji su bili predviđeni za Ovčaru. Bila je to Ružica Mrkobašić, majka troje djece koja je tada bila u petom mjesecu trudnoće, i jedna od dvaju žena ubijenih na Ovčari.



Tokom unakrsnog ispitivanja, Šljivančaninov advokat Novak Lukić usredotočio se na neke nedosljednosti u Tanjinom svjedočenju.



On je ukazao na to da je svjedokinja istražiteljima tužilaštva 1995. rekla da nije čula razgovor koji je njena majka u bolnici vodila sa Šljivančaninom. Svjedokinja je pak objasnila da je tada pogriješila, ističući kako njena tadašnja izjava nije bila onoliko podrobna kao ona koju je dala Tribunalu.



Još je jedan svjedok – koji se pred sudom, zbog zaštite identiteta, pojavio pod šifrom P-007 – ovoga tjedna opisao užas koji je doživio u logoru Velepromet.



Svjedok je potvrdio da im je upravo Šljivančanin – kršeći tako sporazum po kojem je trebalo da budu evakuirani – saopćio da će biti odvezeni u Velepromet.



U zatvorskom se logoru ovaj čovjek – čiji je sin ubijen u Ovčari i potom sahranjen u masovnoj grobnici – suočio sa stravičnim prizorima četnika koji su raznosili glave onih koje su prethodno ubili, te općim kaosom koji je pojačavan i povremenim pucnjevima. „Žene su plakale i molile da im se dovedu članovi obitelji.“



Na suđenju bi trebalo da se pojavi još oko 30 svjedoka optužbe, što bi moglo ptrajati i do kraja travnja/aprila.



Suđenje se nastavlja.



Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.