O PRINCIPIMA KAZNJAVANJA

Wednesday, 9 November, 2005

The link has been copied

Rachel S.

U vecini zemalja, onaj tko pocini ubojstvo vjerojatno ce - ukoliko ga sud proglasi krivim - ostatak zivota provesti u zatvoru.

Ali u Haskom tribunalu, gdje se desecima osumnjicenih za ratne zlocine sudi za neka od najtezih kaznenih dijela - ukljucujuci i genocid - prosjecna kazna izrecena na cetrdeset i jednom sudjenju (koliko ih je do sada okoncano) iznosi svega 15 godina.

Predrag Banovic, strazar u logoru Keraterm koji je proglasen krivim za ubojstvo osam i premlacivanje 27 osoba, osudjen je na osam godina, dok je Milojici Kosu, zapovjedniku straze u zloglasnom logoru Omarska, izrecena jos kraca kazna zatvora, u trajanju od sest godina.

Biljana Plavsic je, kao bliska suradnica ratnog vodje bosanskih Srba Radovana Karadzica - za koju mnogi smatraju da je presudno pridonijela kreiranju politike koja je dovela do ubijanja i deportacije velikog broja bosanskih Muslimana i Hrvata - osudjena na 11 godina zatvora.

Pa ipak, nisu svima kojima je sudjeno u Hagu izrecene tako blage kazne.

Dusko Tadic - koji je takodjer bio zapovjednik straze u Omarskoj - osudjen je, na prvom sudjenju koje se uocte odigralo pred Tribunalom, na 20 godina.

A Tihomir Blaskic - pukovnik bosanskih Hrvata kojeg su mnogi upamtili kao umjerenog vodju koji nije dozvoljavao ubijanje muslimanskih civila - osudjen je na 45 godina, sto je jedna od najtezih kazni izrecenih u dosadasnjem radu Tribunala.

Mnogi su - a pogotovo ljudi iz bivse Jugoslavije, koji bi po definiciji trebalo da imaju najvise koristi od sudjenja - stekli utisak da se presude u Tribinalu izricu proizvoljno, bez mnogo obaziranja na tezinu zlocina ili optuzenikov rang.

Pravni strucnjaci, ukljucujuci i one koji su i sami angazovani u radu Tribunala, strahuju da takvo, gotovo nasumicno kaznjavanje, ne samo da narusava ugled suda, nego i predstavlja los primjer cjelokupnoj buducoj praksi primjene medjunarodnog kaznenog prava.

I zaista, nakon sto je njen mandat u Tribunalu okoncan, americka sutkinja Patrisa Vold (Patricia Wald) - koja inace trenutno, u svojstvu clana predsjednicke komisije, istrazuje propuste koje su americke sigurnosne sluzbe nacinile u vezi sa Irakom - u jednom svom clanku iz 2002. konstatira: "Bojim se da ce odsustvo normi i presirok raspon kazni dovesti do potkopavanja povjerenja unutar i izmedju medjunarodnih sudova."

Iz perspektive samih Bosanaca, slucaj Plavsic je za sada najalarmantniji. U vrijeme kad je Plavsicevoj sudjeno, ona je bila najvisi duznosnik koji se uopce pojavio pred Tribunalom.

No, iako ju je sud proglasio krivom za "najteze od svih zlocina, ukljucujuci . . . kampanju etnickog razdvajanja koja je dovela do brutalnog ubijanja i protjerivanja tisuca i tisuca ljudi", ona je, samo zbog toga sto je pristala na nagodbu, dobila kaznu od svega 11 godina.

Suci su takvu svoju odluku pravdali "znacajnim olaksavajucim okolnostima" - u koje su uvrstene kajanje, predaja, ponasanje nakon prestanka sukoba, prethodni osobni habitus, kao i starost. Sve to je, medjutim, izazvalo gnjev medju zrtvama.

U vrijeme donosenja presude, Kada Hodzic - zamjenica rukovodioca udruzenja prezivelih iz Srebrenice i Zepe - izjavila je za IWPR: "Mi, obitelji, smatramo smijesnim sto su u slucaju Plavsic uzimane u obzir bilo kakve olaksavajuce okolnosti. Plavsiceva nije bila ni izbliza toliko suosjecajna kada je izdavala naredjenja koja su dovela do toga da i zene, djeca i starci budu ubijani."

Amor Masovic, predsjednik Komisije za nestale osobe Federacije Bosne i Hercegovine, bio je jos ostriji. On je, naime, izracunao da ce Plavsiceva provesti svega po dvije i pol minuta u zatvoru za svaku od preko 200.000 bosnjackih i hrvatskih zrtava.

"Pitam se samo kako bi zrtve nacista iz Drugog svjetskog rata reagirale da su Hitler, Gebels i Gering bili izvedeni pred sud i osudjeni na 11 godina zatvora", izjavio je Masovic.

Usporedimo kaznu koja je izrecena Plavsicevoj s onom Tadicevom. Iako kriv za gnusne zlocine - jer je zatvorenike navodno primoravao da jedan drugome grizu testise i smijao se dok su oni krvarili - Tadic je bio zlocinac nizeg ranga, kojeg je i njegov advokat opisao kao "punoglavca", a ne kao "ajkulu".

"Ukoliko imamo u vidu i cinjenicu da nekima od ´ajkula´ tek treba biti sudjeno, postavlja se pitanje kakve ce im kazne biti izricane", izjavio je spomenuti advokat u intervjuu za Voice Of America.

Nedavna presuda izrecena Stanislavu Galicu, zapovjedniku bosanskih Srba koji je bio optuzen za opsadu Sarajeva, nudi nam jedan od mogucih odgovora.

Sud je presudio da je Galic odgovoran za ubojstva, mucenje i ostale vidove nehumanog ponasanja prema tisucama Sarajlija; pa ipak, i on je - kao i Tadic - osudjen na 20 godina zatvora.

Gnjevni zbog kazne koja je po njihovom misljenju isuvise blaga, nekadasnji sarajevski gradonacelnici su, zajedno sa sadasnjim, uputili pismo glavnoj tuziteljici Karli del Ponte (Carla del Ponte), u kojem tvrde da je "kazna potpuno neprikladna, s obzirom na prirodu ratnih zlocina koje su pocinili vojnici ciji je [Galic] bio zapovjednik, ali i s obzirom na neke stroze, ali i pravednije presude koje su izrecene pred istim sudom".

Drugi primjer ocigledno nesrazmjernih kazni namece nam se ukoliko usporedimo presude koje su izrecene Blaskicu s jedne, i njegovom politickom partneru Dariju Kordicu, s druge strane. Obojica su proglaseni krivima za zlocine protiv covjecnosti i ratne zlocine.

No, dok je Blaskic, kao sto je vec spomenuto, osudjen na jednu od najtezih kazni, Kordicu je - premda se radi o covjeku koji nije krio prezir prema Muslimanima i za koga se vjeruje da je organizirao politiku etnickog ciscenja - izrecena zatvorska kazna u trajanju od 25 godina.

Sahram Dana (Shahram Dana), docenti prava na Sveucilistu u Mastrihtu i bivsi pomocnik referenta za pravna pitanja pri Uredu tuzilastva, izjavio je za IWPR: "Ili Kordic nije dobio dovoljno, ili je Blaskic dobio previse. Tesko je reci."

Zbog cega su presude toliko nekonzistentne?

Propisi koji reguliraju rad Tribunala ne navode nikakva preciznija pravila vezana za kaznjavanje, niti daju bilo kakva uputstva za odmjeravanje parametara kao sto su tezina optuzbe ili priznanje krivice. Umjesto toga, ti dokumenti sucima jednostavno preporucuju da uzmu u obzir opstu praksu sudova u bivsoj Jugoslaviji i procjene otezavajuce i olaksavajuce okolnosti.

Medjutim, sud je u presudi koju je 1998. izrekao Drazenu Erdemovicu - jednom od pripadnika streljackog odreda koji je sudjelovao u pogubljenju muslimanskih muskaraca i djecaka iz Srebrenice - odlucio da zakoni iz bivse Jugoslavije nisu obavezujuci.

"Medjunarodni tribunal razmotriti ce sve ono sto je u pravnoj praksi bivse Jugoslavije relevantno, ali se ni na koji nacin nece ogranicavati na tu praksu kada je rijec o kaznama koje utvrdjuje i presudama koje izrice . . .", odlucio je sud.

Tako je sucima ostavljena izvjesna mjera slobode u utvrdjivanju kazni; a buduci da stalni suci dolaze iz 16 zemalja, u kojima vladaju razlicite pravne tradicije, njihove ce se procjene neminovno medjusobno razlikovati.

"Pravila Tribunala nam sugeriraju da uzmemo u obzir opcu kaznenu politiku u bivsoj Jugoslaviji, ali, u vrijeme kada su zlocini pocinjeni, [tamo] nije bilo adekvatnog zakonodavstva", izjavio je za IWPR sudac Volfgang Somburg. Rezultat je - po njegovim rijecima - to sto suci neizbezno prenose praksu iz svojih maticnih zemalja, pri cemu je ta praksa umnogome razlicita.

U Tribunalu je receno da se "kao najvazniji faktor, koji treba imati u vidu kao svojevrsni lakmus kad je u pitanju prikladnost izrecene kazne, za sada pokazala tezina optuzbe".

U vrijeme kada je Tribunal tek pocinjao s radom, sud je nagovijestio da su zlocini protiv covjecnosti tezi od ratnih zlocina, te da - u skladu s tim - oni koji su krivi za zlocine protiv covjecnosti trebaju biti osudjeni na teze kazne.

"Inkriminirano djelo pocinjeno kao zlocin protiv covjecnosti . . . u slucaju da ne postoje nikakve razlike, predstavlja tezi prekrsaj nego obican ratni zlocin", presudio je sud u Tadicevom slucaju.

Jedno potonje istrazivanje, koje su 2001. izvrsili profesori politickih nauka Dzim Mernik (Jim Meernik) i Kimi King (Kimi King), potvrdilo je prethodni nalaz.

"Pojedinci za koje se utvrdi da su krivi za zlocine protiv covjecnosti zasluzuju tezu kaznu od onih koji su osudjeni za ratne zlocine", konstatiraju Mernik i King.

Cini se, medjutim, da je sud od tada promijenio pristup i da suci danas ne kriju svoje neslaganje s ovakvim procjenama zlocina.

U presudi koja je izrecena povodom Tadiceve zalbe, sud je konstatirao: "Zakon ne pravi razliku u tezini kada su u pitanju zlocin protiv covjecnosti i ratni zlocin."

No, tom je prilikom sudac Antonio Kaseze (Antonio Cassese) izdvojio misljenje, tvrdeci da eventualno saznanje o tome da je zlocin pocinjen u sklopu sire ili sistematske kampanje - dakle, kao zlocin protiv covjecnosti - opravdava izricanje teze kazne nego u slucaju da se isti cin tretira kao ratni zlocin. Ostali faktori koji se ticu tezine optuzbe - kakvi su recimo broj, starost i ranjivost zrtava, kao i stupanj gnusnosti zlodjela - takodjer utjecu na duzinu kazni koje izrice Tribunal.

Medju najvaznijim faktorima koji se uzimaju u obzir je i pitanje polozaja koji je optuzenik zauzimao u procesu drustvene raspodjele moci.

Mernik i King su 2001. zakljucili: "Vojne starjesine srednjeg ranga, politicari, zapovjednici zatvorskih logora i slicni zasluzuju bitno duze kazne nego obicni vojnici i logorski strazari, dok generali i politicari visokog ranga mogu ocekivati cak jos duze zatvorske kazne."

Pa ipak, analiza izrecenih kazni koju je izvrsio IWPR pokazuje da iznesena pravila vise ne vaze. Povrh toga, i glasovi koji tim povodom stizu iz Tribunala umnogome su - ponovo - proturjecni.

Ozujka/marta 2000., suci su u slucaju Blaskic presudili da "zapovjedna funkcija mora znaciti . . . proporcionalno povecanje kazne ili makar to da sudsko vijece ne pridaje toliki znacaj olaksavajucim okolnostima, nezavisno od pitanja nacina ucesca u zlocinu".

Medjutim, 2001. sudsko je vijece donijelo umnogome suprotnu odluku prilikom izricanja kazne Hasimu Delicu, zamjeniku zaovjednika logora Celebici. Naime, suci su tom prilikom kritizirali praksu izricanja blazih kazni pociniocima nizeg ranga: "Utvrdjivanje gradacije ne znaci nuzno i blazu kaznu za one koji su u zapovjednoj strukturi zauzimali nizi polozaj. Naprotiv, kazna uvijek mora odrazavati stupanj ozbiljnosti zlocina . . ."

Sljedeci faktor koji se na sudu pokazao kao narocito vazan jest stupanj optuzenikove suradnje s tuzilastvom. Pocevsi od 2001., kada je Tribunal u svojoj praksi poceo primjenjivati sporazumno priznanje krivice, nekoliko osoba osumnjicenih za ratne zlocine priznalo je krivicu i pristalo pomoci optuzbi tako sto ce svjedociti protiv ostalih optuzenika.

U stvari, upravo su zahvaljujuci takvom priznanju Plavsicevoj i Banovicu kazne bile toliko ublazene.

Medjutim, kao i u slucaju vecine drugih faktora koji utjecu na duzinu kazne, razliciti suci Tribunala razlicito vrednuju i priznanje krivice.

U prosincu/decembru 2003., suci su odbacili preporuke tuzilastva koje su se ticale kaznjavanja vojnog starjesine bosanskih Srba, Momira Nikolica, optuzenog za ucesce u srebrenickom masakru.

Optuzba je predlozila da kazna ne bude duza od 20, ali su suci ipak osudili optuzenog na 27 godina.

Svjestan svih ovih nedosljednosti u kaznenoj politici - umnogome proisteklih iz raznolikih pravnih tradicija iz kojih dolaze suci - Tribunal je u vise navrata trazio strucnu pomoc.

U procesu izricanja presude na sudjenju Draganu Nikolicu - zapovjedniku vlasenickog logora Susica, koji nije ni u kakvom srodstvu s Momirom Nikolicem - suci su se obratili nekolicini strucnjaka s njemackog Instituta Maks Plank (Max Planck), od kojih su zatrazili da sacine izvjestaj o kaznenom pravu i politici koji bi se ticao onih kaznenih djela za koja je Nikolic priznao krivicu i koji bi obuhvatio nekadasnji jugoslavenski, ali i izvanjugoslavenski kontekst.

Strucnjaci su zakljucili da je, u vrijeme kada je Nikolic pocinio krivicno djelo, zakonom u bivsoj Jugoslaviji bio propisan citav niz mogucih kazni. Tako je smrtna kazna - koju Tribunal ne izrice - bila dozvoljena, ali dozivotna robija nije. Umjesto toga, maksimum zatvorske kazne iznosio je 15 godina (odnosno 20, ali samo u specificnim i veoma teskim okolnostima).

U izvjestaju se navodi i da je kaznena praksa u drugim zemljama bila sasvim drugacija. U 20 od ukupno 23 zemlje (koliko ih je bilo obuhvaceno istrazivanjem), strucnjaci su konstatirali da je najteza dozvoljena kazna zapravo dozivotna robija; medjutim, u slucajevima kada ona nije izrecena, trajanje maksimalne kazne je veoma razlicito. U Svedskoj je, na primjer, maksimalna kazna za pocinioca kome se prvi put sudi svega 10 godina. Na drugoj strani, u Juznoj Africi i SAD-u ne postoje nikakva ogranicenja u pogledu duzine kazni.

Iako su suci predlozile da mu se izrekne zatvorska kazna u trajanju od 15, suci su Nikolica osudili na 23 godine, sto je duze od najduze kazne koja je bila dopustena u bivsoj Jugoslaviji, na cijoj je teritoriji doticni optuzenik pocinio zlocine. (Doduse, do 2003., kada je spomenuta presuda izrecena, izmjenjeni su i zakoni u sami regiji, tako da su postale moguce i kazne u rasponu od 20 do 45 godina).

Prema rijecima Sahrama Dane sa Sveucilista u Mastrihtu, Tribunal ce - prije no sto se posveti raspravi o dosljednosti vlastite kaznene politike - ipak morati prvo razmotriti pitanje svog osnovnog cilja.

"Je li u pitanju prvenstveno kaznena institucija, koja kaznjava optuzene zbog zlocinackog ponasanja, ili pak institucija koja stremi miru i pomirenju?", zapitao se on.

Odgovor na to pitanje - po Daninom misljenju - odredit ce i nas stav prema spominjanim sporazumima. Govoreci o blagoj kazni koja je izrecena Plavsicevoj, Dana je rekao: "Ako je cilj promoviranje pomirenja, tada sve to [priznanje krivice, prihvacanje odgovornosti, volja da se svjedoci protiv drugih] postaje veoma znacajno. Ali, ako je cilj kaznjavanje pocinilaca, onda to prestaje biti toliko vazno."

Dana tvrdi da utvrdjivanje kazni u svakoj konkretnoj situaciji treba osttai diskreciono pravo sudaca, koje uostalom ne treba kriviti za nastalu situaciju. No, Tribunal bi - po njegovom misljenju - ipak trebalo da ustanovi preciznija pravila i autoritativnije pristupi utvrdjivanju osnovnih kriterija kaznjavanja.

I Dana, poput mnogih drugih, smatra da je ta pravila trebalo uspostaviti na samom pocetku rada Tribunala, ali takodjer misli i da jos uvijek nije kasno da problem kaznjavanja napokon bude rijesen.

Rachel S. Taylor je pravnica i novinarka koja izvjestava iz Haga.