NOVO VIĐENJE ULOGE BEOGRADA U BOSANSKOM RATU

Proteklo je svega devet mjeseci otkako je Međunarodni sud pravde (MSP) odlučio da Srbija nije kriva za genocid u Bosni; no, dokumenti koji su ispotiha objavljeni u Crnoj Gori daju naslutiti da je ta odluka možda bila pogrešna.



Svojevremeno se činilo prilično bizarnim to što je MSP odbio da kao dokaze u postupku zatraži zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Ali čak i površan pogled na dijelove transkripta koji su objavljeni u jednoj knjizi to odbijanje čini još čudnijim.



Beograd je ta dokumenta predao Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), i na osnovu njih sudije su u međupresudi u slučaju Milošević zaključile da je srbijanski predsjednik bio saučesnik u genocidu u Bosni i Hercegovini.



Sudije MSP-a, koje su odluku donijele a da nisu imale uvida u ove iste transkripte, presudile su da se jedino masakr koji je nad bošnjačkim muškarcima i dječacima počinjen u Srebrenici može smatrati genocidom. Srbija je proglašena krivom samo zbog toga što ga nije spriječila. Nasilje koje je prethodilo Srebrenici proglašeno je etničkim čišćenjem, ali ne i genocidom, iako se manje-više znalo da Srbija finansira i organizira snage bosanskih Srba u njihovoj kampanji protiv bošnjačkih civila.



U međuvremenu su odluku MSP-a kritikovali međunarodni pravnici i profesori, koji ističu kako je procjenjivanje svih dostupnih dokaza preduslov svakog pravičnog suđenja. Ignorirajući to elementarno pravilo, sud je podstakao nagađanja da je presuda bila rezultat političkog kompromisa.



Sudije MKSJ-a svakako su ocijenile da su ta dokumenta i te kako ubjedljiva, pošto su u proceduralnoj odluci u slučaju Milošević – donesenoj 16. juna 2004. – zaključile kako je genocid u Bosni počeo u proljeće 1992., i to sa „ciljem i namjerom da se uništi dio bosanskih Muslimana kao grupe".



Dobivši primjerke tih dokumenata, MKSJ se, čini se, obavezao da ih neće davati MSP-u. Takva odluka je uslijedila nakon sporazuma koji su postigli glavna tužiteljica MKSJ-a Karla del Ponte (Carla Del Ponte) i bivši jugoslovenski ministar inostranih poslova Goran Svilanović. Detalji ove pogodbe sadržani su u pismu koje mu je ona uputila u martu 2003. U tom pismu Del Ponte obećava da neće osporavati pravo Srbije da se, kada je riječ o tim dokumentima, Srbija pozove na zaštitu nacionalnih interesa.



A sada je neke od tih osjetljivih dokumenata u Podgorici objavio Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore, koji je – neposredno prije nego što je u martu 2006. njegov srbijanski kolega umro od srčanog udara – namjeravao da bude Miloševićev svjedok odbrane. Knjiga je i nazvana „Neizgovorena odbrana". Iako djelo Miloševićevog pristalice, ona pruža brojne dokaze o umiješanosti Srbije u bosanski rat, i to na način koji bi sigurno trebao zainteresirati i sudije MSP-a.



Tako je, recimo, na 14. sjednici VSO-a, održanoj 11. oktobra 1993., tadašnji načelnik Generalštaba jugoslovenske vojske, Momčilo Perišić, izvijestio članove VSO-a o tome da je zbog nove zakonske regulative teško definirati status onih pripadnika jugoslovenske vojske koji su u to vrijeme bili na dužnosti na bosanskoj i hrvatskoj teritoriji, dok su im porodice živjele u Srbiji.



Perišić je rekao kako problem statusa 3,612 oficira jugoslovenske vojske nije riješen, te je predložio da Milošević, kao najveći autoritet, izda naredbu kojom bi im se omogućilo da primaju platu od jugoslovenske vojske.



„A da ne bi niko mogao da nam prigovori, mi smo izmislili privremenu formaciju kod nas u Vojsci Jugoslavije. Tu ih postavljamo [te oficire]. Oni u stvari nisu tu [u Jugoslaviji], nego su tamo na dužnostima gdje jesu [u Bosni i Hrvatskoj]" – riječi su koje se na 169. stranici Bulatovićeve knjige pripisuju Perišiću.



Odlomci sa 17. sjednice VSO-a još uvjerljivije pokazuju da su snage sprskih pobunjenika u Hrvatskoj (Vojska Republike Srpske Krajine, VRSK) i Bosni (Vojska Republike Srpske, VRS) zapravo funkcionirale u okviru iste komandne strukture kao i Vojska Jugoslavije. Bulatovićeva knjiga daje detaljan uvid u mehanizam pomoću kojeg je bilo moguće da izbjeglice koje su pobjegle u Srbiju budu mobilizirane i vraćene na ratišta u svojim državama.



„Bilo je ideja i zalaganja, a nisam siguran zašto nisu usvojena, da mi koristimo pečat Republike Spske ili Republike Srpske Krajine [za vojne pozive], a da naša policija samo privede te ljude , dovede ih u kasarnu [u Srbiji] i odatle ih transportuje i prebaci [u Bosnu i Hrvatsku]", kaže Bulatović u svojoj knjizi.



Prema Bulatoviću, u Jugoslaviji je tada bilo oko 14,000 izbjeglica koje su mogle biti regrutirane i vraćene u ratne zone. On predlaže da jugoslovenska policija koristi spiskove imena od Crvenog krsta kako bi identificirala vojne obveznike i uhapsila one koji su odbili da se odazovu na pozive za mobilizaciju u Republici Srpskoj.



Na sastanku br. 31, održanom 18. januara 1995., pojavljuje se još jedan dokaz da je VRS funkcionirala kao dio jugoslovenske vojske.



Privremena formacija koju je Perišić prethodno pomenuo predstavljala je zapravo mehanizam posredstvom kojeg je 5,000 oficira iz dijela Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba primalo plate iz Beograda. S obzirom na tadašnji sukob sa vladom Republike Srpske, Bulatović je smatrao da tu fiktivnu formaciju treba ukinuti i da Beograd više ne treba isplaćivati plate oficirima koji se bore u Bosni.



Iako je imao razumijevanja za Bulatovićevo stajalište, Milošević se usprotivio tom prijedlogu, pošto je, uprkos tadašnjem neslaganju sa liderom bosanskih Srba, Radovanom Karadžićem (optuženom za genocid) i njegovom vladom, želio zadržati kontrolu nad snagama bosanskih Srba.



Postoje i brojni drugi dokumenti koji pokazuju da je Srbija nesumnjivo kontrolirala snage bosanskih Srba, a zasigurno ih ima i mnogo više u kompletnim transkriptima.



Bosanski pravni tim od sudija MSP-a tražio je da zahtijevaju pristup transkriptima VSO-a. Da je to učinio, MSP – kao najviši sudski organ Ujedinjenih nacija – nipošto ne bi mogao da bude ignoriran.



Nezavisno od toga, sudije MSP-a mogle su ove dokumente tražiti i od MKSJ-a, uprkos sporazumu koji je Del Ponteova sklopila sa srbijanskom vladom.



Ali sudije su, nažalost, ocijenile da to nije vrijedno truda, pošto su rekle da već raspolažu sa onoliko dokaza koliko im je neophodno za donošenje odluke o ovoj tužbi. Takvo rasuđivanje već samo po sebi predstavlja kršenje osnovne ideje pravičnog suđenja, koje od sudija zahtijeva da razmotre sve dostupne dokaze, pogotovo kada su oni potencijalno veoma važni.



Sada možemo samo spekulirati da li bi ovi dokumenti izmijenili presudu MSP-a, ali čak i njihov neznatni dio koji je ovdje predočen navodi na pomisao da se to moglo desiti.



Mogli bismo se pozvati na brojne citate iz knjige, koji redom otkrivaju različite aspekte umiješanosti Srbije u bosanski rat. Međutim, veoma je razočaravajuće to što ni pravni tim koji je zastupao bosansku tužbu za genocid pred MSP-om, niti ured Karle del Ponte nisu iskoristili bar neke podatke iz ove knjige – koja je objavljena u ljeto 2006., što znači da im je bila dostupna na vrijeme – kao argument za ubjeđivanje sudija da zahtijevaju da se prije izricanja presude skine oznaka poverljivosti sa dokumenata VSO-a.



No, ova otkrića još uvijek predstavljaju veoma jak argument u prilog tome da se povjerljiva dokumenta VSO-a učine u potpunosti dostupnim javnosti. Odlomke iz ove knjige potrebno je predočiti sudijama, i istovremeno postaviti pitanje: koja je svrha sudske zabrane javnog korištenja kompletnih transkripata VSO-a, ako ih može dobiti bilo ko i objaviti ih kad god hoće?



Edina Bećirević je Viši asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu.