Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Novi dokazi o umijesanosti Srbije u srebrenicki masakr

Policijski i vojni dokumenti pokazuju da je Beograd po svemu sudeci bio upleten u zlocin koji se odigrao u istocnoj Bosni.
By IWPR ICTY

Prema podacima iz tek sada dostupnih dokumenata, srbijanske su vlasti uhapsile i predale bosanskim Srbima vise desetina srebrenickih Muslimana koji su prije toga pobjegli u Srbiju.


Novootkriveni dokazi bi tuziocima Tribunala mogli posluziti kao potvrda odgovornosti Beograda za zlocin u Srebrenici. Naime, u jednoj od masovnih grobnica koje se nalaze nadomak srebrenicke enklave pronadjena su tijela trojice deportiranih Muslimana, dok je sudbina mnogih drugih i dalje nepoznata.


Pogubljenja u Srebrenici uglavnom su se odigrala u razdoblju od 12. do 16. srpnja/jula 1995. Ali, ubijanja su se nastavila i sljedecih nekoliko dana. Muslimani koji su bili uhvaceni u Srbiji predani su bosanskim Srbima tek u drugoj polovini srpnja/jula.


Dokumenti srbijanske policije, kao i policijska i vojna dokumentacija bosanskih Srba – u koje je IWPR imao uvid zahvaljujuci jednoj medjunarodnoj agenciji koja istrazuje dogadjaje u Srebrenici – pokazuju da je barem 37 Muslimana koji su napustili srebrenicko podruje bilo uhapseno u Srbiji i potom deportirano u Republiku Srpsku.


Ovi dokumenti mogli bi imati presudnu ulogu, ne samo u procesu koji tuzilastvo Tribunala vodi protiv Slobodana Milosevica, nego i u postupku koji je bosanska vlada pokrenula protiv Srbije i Crne Gore pred Medjunarodnim sudom pravde (MSP).


Tokom dokaznog postupka optuzbe, Milosevic je tvrdio da ni on sam ni njegov rezim nemaju nikakve veze sa srebrenickim masakrom, u kojem je pogubljeno oko 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka.


Medjutim, tuzioci su prosle godine Tribunalu pokazali dokument iz policijske arhive bosanskih Srba, koji pokazuje da je i jedna policijska jedinica iz Srbije – i to Miloseviceva samozvana “pretorijanska garda”, koja mu je bila neposredno potcinjena – bila upucena u Srebrenicu 10. srpnja/jula 1995.


To otkrice, kao i najnovije dokumente, tuzilastvo bi moglo iskoristiti za potrebe dokazivanja optuzbe za genocid, ili suucesnistvo u genocidu.


Te su optuzbe vec osnazene i povijesnom presudom koju je 19. travnja/aprila izreklo zalbeno vijece Tribunala, a kojom je utvrdjeno da su srebrenicka pogubljenja zaista predstavljala genocid.


Dokumenti u koje je IWPR imao uvid pokazuju da je srbijanska policija prvo uhapsila muslimanske bjegunce, te da ih je potom predala vlastima bosanskih Srba na granicnim prijelazima Ljubovija i Bajina Basta (gradovi koji se nalaze blizu Srebrenice).


Srbijanska policija je inace precizno zabiljezila imena uhapsenika, koliko su imali novca sa sobom i da li su bili naoruzani.


Najstariji pronadjeni dokument pokazuje da je 20. srpnja/jula 1995. policajac Zoran Sevic predao Ahmeta Tepica i Edina Dzanica – obojicu iz Srebrenice – Vidoju Radovicu, policajcu bosanskih Srba.


Istog su dana njih dvojica bila proslijedjena Bratunackoj brigadi vojske bosanskih Srba. U pritvor ih je poslao osobno Momir Nikolic – brigadni zapovjednik za sigurnost. Obojici se nakon toga gubi svaki trag.


Sutradan, 21. srpnja/jula, policija je predala jos cetvoricu Muslimana svojim kolegama a bosanske strane na prijelazu Bajina Basta.


Bili su to Smajil Mehmedovic, Ramiz Muminovic, te Bekir i Ibrahim Kandzetovic – sva cetvorica iz Srebrenice. Preuzeo ih je Pero Milic, policajac bosanskih Srba iz Bratunca, da bi na kraju bili predani vojnoj policiji bosanskih Srba u Skelanima.


Dokumenti pokazuju da je Muminovic sa sobom imao 2.260 njemackih maraka i 100 svicarskih franaka; Kandzetovic – 650 njemackih maraka i 220 srpskih dinara; a Mehmedovic – 40 njemackih maraka. I ovoj cetvorici zatvorenika se nakon toga gubi svaki trag.


Sljedeceg su tjedna policijske snage uhvatile jos nekoliko grupa muslimanskih bjegunaca.


Prva od njih bila je petoclana i zarobljena je 23. srpnja/jula. Od toga je za trojicu zabiljezeno da su sa sobom imali revolvere i odredjenu sumu novca, dok preostala dvojica nisu imala ni oruzje ni novac.


Sljedecih su pet mjeseci proveli u zatvoru, da bi na kraju – 24. prosinca/decembra 1995. – bili razmijenjeni u Gracanici (sjeverno od Tuzle).


U drugoj su se grupi nalazila sestorica Muslimana, koji su bosanskim Srbima predani u Bajinoj Basti. Tijela trojice njih – Mefaila Rahmica, te Ferida i Nedziba Rahmica – kasnije su ekshumirana iz masovne grobnice u Glogovi (selo nadomak Bratunca), dok se za drugu trojicu jos uvijek ne zna gdje su.


Treca grupa bila je uhapsena 26. srpnja/jula, i bila je troclana – cinili su je Sadik Isakovic iz Bratunca, te Naser i Emir Durakovic iz Potocara. Dokumenti pokazuju da su oni iz Ljubovije bili poslani u Bratunac, kao i da su sa sobom imali jedan noz, jedan revolver, tri metka i oko 2.000 njemackih maraka. Svima im se nakon toga gubi svaki trag.


Napokon, u periodu od 29. srpnja/jula do 1. kolovoza/augusta 1995. u Bratunacku su brigadu stigla jos sestorica deportiranih Muslimana – Hajrudin Becic, Azem Avdic, Sefik Efendic, Hajro Ahmetovic, Ibro Krlic i Muhidin Srucic. Prva petorica su bila iz Srebrenice, a posljednji iz Bratunca; sva sestorica su kasnije nestala.


“Dokumenti nedvosmisleno pokazuju da je Srbija bila umijesana u operaciju u Srebrenici”, tvrdi za IWPR Sadik Salimovic, duznosnik bosanske Drzavne komisije za nestale osobe. “Pitanje je samo sto se dogodilo sa svima ostalima [bosanskim Muslimanima] koji su pobjegli u Srbiju, a nisu bili vraceni u Bosnu.”


Salimovic je i sam preziveo zbivanja u Srebrenici – u masakru su mu stradala tri brata – i tvrdi da ce novotkrivena doumentacija predstavljati razlog za jos vecu tugu prezivelih.


Pa ipak, on se nada da ce se srbijanski duznosnici ubrzo naci pred MKS-om u Hagu: “Trebalo bi da istrajemo na tuzbi protiv Srbije i Crne Gore i dokazemo da su i one sudelovale u genocidu.”


Emir Suljagic je suradnik IWPR-a iz Sarajeva.