Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

NOVI DOKAZI O UMIJEŠANOSTI JNA U VUKOVARSKI MASAKR

Svjedoci su osporili navode obrane po kojima su ubojstva počinile odmetnute paravojne jedinice nad kojima vojska nije imala kontrolu.
By Goran Jungvirth
Jedan bivši hrvatski vojnik i jedan dezerter iz redova jugoslavenske vojske prisjetili su se ovoga tjedna kako su 1991. jedva izbjegli smrt prilikom masakra izvršenog nad više od 260 ljudi zarobljenih u vukovarskoj bolnici.



Oni su između ostalog govorili i o tome kako su pripadnici Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) sistematski razdvajali i zlostavljali zarobljenike, a potom ih i odveli na pogubljenje.



Njihovo se svjedočenje odigralo u sklopu dokaznog postupka optužbe protiv Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića – bivših oficira JNA koje se tereti za zapovijedanje pokoljem.



Prvi ovotjedni svjedok bio je Hajdar Dodaj – Albanac koji je uoči događaja u Vukovaru dezertitrao iz JNA. On je pred sudom potvrdio navode optužbe da je vojska u potpunosti kontrolirala egzekucije.



Rat u Hrvatskoj izbio je 1991., zatekavši mladog Dodaja na odsluženju vojnog roka. Nakon što je ubrzo shvatio da je stvarni cilj JNA napad na Hrvatsku i obrana srpskih interesa, Dodaj se odlučuje priključiti mnogima koji su u to vrijeme dezertirali.



No, nakon prvog pokušaja bijega bio je uhvaćen i poslan na vukovarsku frontu. Prisjetio se da mu je bilo naređeno blokirati izlaze iz grada, kako bi se spriječio bijeg „ustaša“ (pojam se odnosi na nacističke kolaboracioniste iz Drugog svjetskog rata, ali je tokom devedesetih bio korišten i kao pogrdan naziv za hrvatske borce).



Zapovjednici su svojim vojnicima rekli kako se u gradu Vukovaru nalazi 20.000 ustaša koje treba „uništiti“.



Nakon 24 dana, Dodaj je zajedno s trojicom drugova uspio pobjeći u Vukovar, gdje se ubrzo i sam našao u veoma teškoj situaciji. „Ljudi su umirali od gladi i žeđi, a svakodnevno je na grad padalo više stotina granata“, rekao je on pred sudom.



Svjedok se zatim priključuje braniteljima grada, da bi onda – dva mjeseca kasnije – Vukovar konačno zauzela JNA. Tada se i Dodaj, zajedno sa svojim prijateljima, priključuje gomili civila koja iščekuje evakuaciju iz lokalne bolnice.



Dodaj se prisjetio i kako su 20. studenoga/novembra ujutro jedinice JNA pod zapovjedništvom Šljivančanina otpočele izdvajati muškarce iz gomile i prebacivati ih u kasarnu. A odatle je njih oko 250 odvedeno na poljoprivredno dobro Ovčara. Svjedok je ispričao kako su tamo svi bili primorani proći kroz špalir vojnika i rezervista koji su ih brutalno tukli.



„Ne mogu vam opisati te batine, to je bilo nešto stravično“, rekao je Dodaj sudcima. „Jedan od ljudi koji su sjedili pored mene izvadio je fotografiju svoje žene i djece i rekao mi: ’Nikada ih više neću vidjeti.’“



Svjedok je ispričao kako je svu ozbiljnost situacije shvatio tek kad je jedan od rezervista pokrenuo buldožer i počeo kopati ono što je kasnije trebalo poslužiti kao masovna grobnica. U tom trenutku, jedan od njegovih prijatelja otkriva da je vojnik JNA, tvrdeći da su ga zapravo zarobili Hrvati.



Nakon što je i Dodaj, zajedno s ostalima, učinio isto, izvjesni kapetan JNA im je navodno rekao: „Danas se ponovo rađate.“



Dok su čekali da po njih dođe vojno vozilo i odveze ih natrag u kasarnu, Dodaj je čuo kako jedan srpski vojnik od jednog oficira traži da bude pušten još jedan zarobljenik. Svjedok je to shvatio kao nedvosmislenu potvrdu teze da su o životu i smrti zarobljenika zapravo odlučivale vojne starješine.



„Ako je JNA oslobodila tog čovjeka, mogla ih je osloboditi i svih 260“, rekao je on pred sudom.



Dodajev se iskaz drastično razlikuje od tvrdnji obrane da su zločine u Vukovaru počinile odmetničke paravojne jedinice, nad kojima vojska nije imala kontrolu.



Iako su ih izveli iz vukovarske zone, oficiri JNA nisu i povjerovali u priču da su Dodaja i njegove drugove zarobili hrvatski vojnici. Stoga su oni bili odvedeni u beogradsku kasarnu Topčider, gdje su u zatvorskom objektu dva tjedna svakodnevno premlaćivani.



„Slomili su mi sva rebra, ozljedili kičmu i slomili ruku. Ne mogu vam opisati kako su nas jezivo mučili tih 14 dana“, rekao je svjedok.



Nakon svega, Dodaj je zbog dezerterstva bio osuđen na pet godina zatvora, ali je prilikom jedne razmjene zarobljenika oslobođen.



Tokom unakrsnog ispitivanja, branioci su nastojali pokazati kako već sama Dodajeva odluka da napusti JNA, koju je smatrao „zločinačkom i agresorskom vojskom“, znači da on ipak nije u stanju ponuditi nepristrano svjedočenje o onome što se događalo u Vukovaru.



Potom su pokušali i dodatno dovesti u pitanje njegov kredibilitet, tako što su ga ispitivali o viječničkoj funkciji koju je, kao predstavnik nacionalističke Hrvatske stranke prava (HSP), obavljao u svom selu Severinu, nadomak Bjelovara.



Šljivančaninov advokat Momčilo Bulatović napomenuo je kako je statutom HSP-a propisano da članovi te političke partije mogu postati samo Hrvati. A kada je Dodaj to negirao, Bulatović je smjesta prekinuo ispitivanje, možda i u nadi da će suci zaboraviti da je i sam Dodaj po nacionalnosti Albanac.



Drugi ovotjedni svjedok bio je hrvatski vojnik, koji je – nakon što je ranjen – bio smješten u vukovarsku bolnicu, gdje se zatekao i u trenutku dolaska JNA. On je svjedočio bez otkrivanja vlastitog identiteta – zaštićenog lika i izmijenjenog glasa.



I ovaj svjedok, koji je također bio odveden na Ovčaru, spomenuo je brutalno zlostavljanje kojem su zatočenici podvrgavani pri dolasku na to poljoprivredno dobro. Rekao je i da je nekoliko zarobljenika preminulo od posljedica premlaćivanja ili udaraca nožem od strane regruta JNA kojih je ukupno bilo oko stotinjak.



„Ne znam kako su neki od onih koji su i prije toga bili ranjeni uopće preživjeli“, dodao je svjedok.



Svjedok je potom bio ukrcan u kamion, pošto je zajedno s ostalima s Ovčare trebao biti odvezen na neko drugo mjesto. No, on je iskočio iz vozila u pokretu, ignorirajući molbe ostalih zatvorenika, koji su strahovali od toga kako će vojnici reagirati na pokušaj bijega.



„Bio sam u stanju šoka poslije onih batina i svega kroz što smo prošli, tako da sam odluku donio iznenada“, rekao je on pred sudom. Čim je iskočio, iza sebe je začuo pucnjavu.



Dok se primicao kući u kojoj je namjeravao zatražiti vodu, svjedoka su ponovo zarobili srpski rezervisti. A posle još nekoliko dana brutalnog saslušavanja, odveden je u Šid (grad u Srbiji). Odatle je prvo prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici, da bi tek u veljači/februaru 1992. bio razmijenjen i oslobođen.



Suđenje se nastavlja sljedećeg tjedna, kada će ovog svjedoka ispitivati advokati obrane.



Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.