Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

NOVA PRILIKA ZA HRVATSKO PRAVOSUDJE

Novim sudjenjem za ratne zlocine pocinjene u zatvoru Lora hrvatsko pravosudje nastoji povratiti izgubljeni kredibilitet
By Goran Jungvirth

Jedan od pokazatelja spremnosti Hrvatske da se suoci s vlastitim ratnim zlocinima je i cinjenica da su se ovoga tjedna pred sudom u Splitu pojavila osmorica svjedoka iz Srbije i Crne Gore cija su se svjedocenja odnosila na mucenja i ubojstva pocinjena u jednom vojnom zatvoru tokom 1992. godine.


Po nazivu zatvora u kojem su se ratni zlocini dogodili, ovaj slucaj je postao poznat kao „Lora“. A buduci da je osmorici okrivljenih vojnih policajaca 2002. bila izrecena oslobadjajuca presuda, slucaj je postao simbol hrvatske nespremnosti da se suoci s neprijatnom prosloscu.


Vrhovni sud Hrvatske prosle je godine potvrdio da je presuda pogresna, nakon cega je zakazano ponovno sudjenje.


Nastojanje Zagreba da poboljsa vlastitu reputaciju proteklog je mjeseca rezultiralo odlukom Haskog tribunala da jedan od slucajeva – u kojem se kao optuzenici pojavljuju hrvatski generali Rahim Ademi i Mirko Norac – bude proslijedjen Hrvatskoj.


No, tek ce ponovljeno sudjenje za Loru biti prva ozbiljnija provjera vladine spremnosti da ispuni obecanja koja se ticu zastite svjedoka i nezavisnosti sudstva.


Jedan od kljucnih problema u ovom slucaju jest politizacija, koja je za posljedicu imala strah svjedoka i njihovo masovno odustajali od svjedocenja.


Medju onima koji su ipak svjedocili, nekolicina ih je pred sudom potvrdila da im se prijetilo i da stoga nisu u stanju iznijeti sve dokaze.


U svojoj odluci o ponavljanju sudjenja, Vrhovni sud je istakao da su „u ovom sudskom procesu nacinjeni ozbiljni propusti“.


Tako je jedan od svjedoka tokom sudjenja odrzanog 2002. bio napadnut u zgradi suda, dok je predsjedavajuci sudac dopustio da s galerije odjekuju pogrdni povici na racun ostalih. Sudac Slavko Lozina izrazavao je nepovjerenje prema svjedocima optuzbe, a zahtjev da se pozovu svjedoci iz Srbije i Crne Gore odbacio je kao „irelevantan“.


„Cak i da je krivica bila dokazana, ovdje ne bi moglo biti ni govora o ratnim zlocinima, posto Split nije ni bio u ratnoj zoni, i posto su zatocenici bili hrvatski drzavljani“, rekao je on.


Zakljucak suca Lozine glasio je: „Ne postoje nikakvi pouzdani dokazi da su okrivljeni odgovorni za zlocine koji im se pripisuju.“


Medjutim, hrvatske su vlasti ovoga puta obecale drugaciji pristup. Imenovani su novi suci i uvedene najstroze mjere sigurnosti. Svjedoci u sudnicu ulaze kroz tunel, i to iz policijske stanice u kojoj borave prije pojavljivanja pred sudom.


Od cetrnaestorice svjedoka koliko ih je iz Srbije ukupno pozvala optuzba, sada ce o mucenjima i maltretiranjima govoriti njih osmorica. A ocekuje se da ce nakon toga svjedociti i devetorica iz Bosne i Hercegovine.


„To je tek prvi korak“, izjavio je za IWPR Jovan Nicic, koji splitsko sudjenje prati u ime beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP). „Bez ovakve suradnje izmedju sudstva i policije u regiji, puna istina o ratnim zlocinima ne bi ni mogla biti ustanovljena.“


S druge strane, predsjednik Hrvatskog Helsinskog odbora (HHO) Zarko Puhovski je – iako suglasan s ovakvom ocjenom – izjavio za IWPR kako je najvaznije to sto svjedocenja „pokazuju kako ono sto se dogodilo u Lori predstavlja krsenje medjunarodnog prava“.


„Ranije je, na prvom sudjenju, ucinjeno sve kako bi se to prikrilo“, tvrdi Puhovski.


Osmorica svjedoka su ovoga tjedna, tokom cetiri dana svjedocenja, predocili stravicne dokaze o mucenjima koja su prezivjeli ili su im bili ocevici.


Tako je 24. listopada/oktobra Vojkan Zivkovic – bivsi pripadnik Jugoslavenske narodne armije (JNA) – svoj iskaz zapoceo opisom „sedmodnevnog pakla u Lori“, koji je uslijedio nakon sto je u ozujku/martu 1992. bio uhapsen.


„Sjekli su mi prste, pustali struju kroz mene i busili mi usi zicom“, rekao je on.


Pripadnici vojne policije su ga nakon toga odvukli u podrum, gdje su cetvorogodisnjem djetetu omogucili da ga udara bejzbol palicom.


Sljedeceg je dana i Milance Tosic – takodjer vojnik iz sastava JNA – pred sudom opisao nacin na koji je bio mucen i sikaniran tokom visemjesecnog pritvora. „Pustali su struju kroz mene, tukli me i pekli cigaretama, prisiljavali me da pjevam [hrvatske] nacionalisticke pjesme i da ih pozdravljam onako kako su to cinile ustase [hrvatski fasisti iz Drugog svjetskog rata].“


Tosic je govorio i o mucenjima koja je sam iskusio.


Bivsi pripadnik JNA, Nenad Filipovic, zarobljen je u borbama vodjenim nadomak hrvatskog grada Vinkovaca, da bi potom u Lori proveo jedan jedini dan. „Taj dan nikada necu zaboraviti, jer sam citava tri sata proveo u celiji, nakon cega sam pao nicice pred njih, moleci ih da me postede mucenja“, kaze on.


Svjedok je potvrdio da se medju onima koji su ga saslusavali nalazio i optuzeni Davor Banic. Potonji je uzvratio da je to laz, tvrdeci da se u to vrijeme nije ni nalazio u zatvoru, jer je sudjelovao u borbenim djelovanjima.


Filipovic je pak bio uporan: „To si bio ti! Prepoznajem tvoj divljacki izgled. Nikada ga necu zaboraviti.“


Bivsi pripadnici JNA, Miroslav Petrovic i Darko Milijanovic, takodjer su svjedocili o premlacivanjima i elektro-sokovima. Petrovic je opisao i jedan izrazito okrutan vid mucenja – prisiljavanje zatvorenika da piju slanu vodu, nakon cega bi ih satima „przili na suncu“. On je ispricao i kako je u jednoj prilici, poslije takvog mucenja, bio toliko tucen da mu je koza bila prakticno oljustena. U sudnici je prepoznao cetvoricu svojih mucitelja.


Svjedocio je i Goran Pantic, pilot JNA, koji je bio ocevidac mucenja zatvorenika Knezevica, i nad kojim su se nakon neuspjelog pokusaja bijega izivljavali Anto Gudic, Andjelko Botic i Tonci Vrkic. Knezevic je kasnije preminuo.


Pantic je, poput ostalih svjedoka, izjavio kako je u mnogim mucenjima sudjelovao Tomislav Duic – najvisi starjesina medju optuzenim vojnim policajcima. Potonji se pak nalazi u bijegu jos od pocetka prvog sudjenja za Loru.


Pantic je takodjer izjavio kako je vidio da i optuzeni Emilio Bungar – koji je takodjer u bijegu – tuce zatvorenike.


Radnik jednog splitskog restorana, Dragomir Miljkovic, ispricao je pred sudom kako se u Lori nasao samo zbog toga sto mu je vojna policija zeljela oteti stan.


On je opisao mucenje kojem je bio podvrgnut, ukljucujuci premlacivanje i elektro-sokove. No, rekao je i kako u sudnici ne prepoznaje nikog od onih koji su ga mucili.


Od osmorice optuzenih vojnih policajaca, u sudnici su se pojavila samo cetvorica. Dvojica su odsustvovala i s prvog sudjenja, dok su preostala dvojica u bijegu otkako je Vrhovni sud prosle godine ponistio odluku o njihovom oslobadjanju.


„Veliki je problem to sto ce mozda samo cetvorica biti kaznjena za sve sto se dogodilo u Lori“, kaze Nicic, premda priznaje da bi odbjegla cetvorica okrivljenih mogli biti osudjeni u odsustvu.


U toku je jos jedna istraga povodom onoga sto se dogadjalo u Lori. Nicic tvrdi da bi svjedocenja sa sudjenja koje je u toku mogla posluziti i u tom slucaju, u kojem ce se – po njegovim rijecima – na optuzenickoj klupi naci jos pet do deset osoba.


Nakon sto su se potkraj tjedna vratili u Srbiju i Crnu Goru, svjedoci su pozvali preostale ocevice da takodjer svjedoce.


„Hrvatska i srpska drzavna sigurnost, kao i [predsjedavajuca] sutkinja Spomenka Tonkovic, bili su vrlo profesionalni“, izjavio je svjedok Vojkan Zivkovic novinarima okupljenim u sjedistu beogradskog FHP-a.


On je istakao kako je sutkinja Tonkovic intervenirala svaki put kada bi okrivljeni pokusali uvrediti ili isprovocirati svjedoka, sto se nije dogadjalo na prvom sudjenju za Loru.


U ime svih svjedoka, Tonkoviceva je naglasila i da se na optuzenickoj klupi nisu nasli svi koje oni smatraju krivima.


Puhovski zapaza da vec samo ponavljanje sudjenja pokazuje nesto sto je doskora djelovalo nemoguce – hrvatsko su sudstvo i okolne zemlje pocele tretirati kao legitimno.


Unutar Hrvatske, istraga o zlocinima pocinjenim u Lori pomoci ce ljudima da prihvate istinu da su zlocini cinjeni i na njihovoj strani, te da – po rijecima Puhovskog – priznaju kako „oni koji su pocinili zlocine u nase ime moraju biti kaznjeni“.


„Mozemo reci da se . . . u Hrvatskoj pocelo s novom praksom sudjenja za ratne zlocine“, zakljucio je on.


Goran Jungvirth je suradnik IWPR-a iz Zagreba.