Nezainteresiranost javnosti za izrucenje haskih optuzenika
Izgleda da malo koga zanima hoce li srpska vlada cetvoricu vremesnih optuzenika za ratne zlocine proslijediti Hagu
Nezainteresiranost javnosti za izrucenje haskih optuzenika
Izgleda da malo koga zanima hoce li srpska vlada cetvoricu vremesnih optuzenika za ratne zlocine proslijediti Hagu
Buduci da se ovog ljeta Beogradom pronose glasine o tajnim pregovorima srpske vlade i izvjesnih odbjeglih optuzenika Haskog tribunala o njihovoj dobrovoljnoj predaji, grupa nezadovoljnika se nedavno okupila u jednom od glavnih gradskih kinematografa.
Tako su se u gledalistu zajedno nasli ucviljeni roditelji srpskih regruta poginulih tokom NATO-vog bombardiranja Kosova 1999. (koji su pokazivali iznosene beretke svoje djece), njihovi prezivjeli suborci i gomila pretezno vojnih penzionera. Pozivajuci se na poginule, oni su cetvorici srpskih vojnih i policijskih generala, koji su optuzeni za ratne zlocine pocinjene u kosovskom ratu, uputili zahtjev da se ni po koju cijenu ne predaju Haskom tribunalu.
Na bini se pak naslo saroliko drustvo koje su cinili prijatelji nekih drugih haskih bjegunaca – politickih i vojnih rukovodilaca bosanskih Srba iz ratnog perioda, Radovana Karadzica i Ratka Mladica. Njima su se pridruzili i ostali deklarirani protivnici suradnje s Haskim tribunalom, pri cemu su pojedini i ovom prilikom odrzali zapaljive govore.
“Ukoliko netko pokusa isporuciti generale, a onda opere ruke kao Poncije Pilat, treba znati da ce njegove ruke biti mozda oblivene krvlju”, zagrmio je akademik Kosta Cavoski.
Ovo okupljanje – odrzano pod sloganom “Je li grijeh braniti domovinu?” – predstavljalo je samo vrhunac niza javnih skupova koji su sirom zemlje organizirani u nastojanju da se na beogradsku vladu izvrsi pritisak s ciljem da Haskom tribunalu ne izruci cetiri oficira osumnjicena za ratne zlocine pocinjene na Kosovu tokom 1999. godine.
I na novinskim se stranicama vodi slicna bitka: najcitaniji se tabloidi utrkuju u objavljivanju zivopisnih prijetnji koje na vladinu adresu stizu iz izvora navodno bliskih bjeguncima.
“Prema nekim sigurnosnim procjenama, moguce hapsenje [dvojice vojnih generala] izazvalo bi sirom Srbije val protesta, pri cemu bi izvjesni politicki faktori bili spremni preokrenuti situaciju u vlastitu korist”, citirao je polovinom kolovoza/augusta pretnje iz anonimnog izvora popularni dnevni list Kurir.
Pa ipak, vecina analiticara smatra da se ispod tog glumatanja i rezanja – koji su, reklo bi se, sve vrijeme prisutni na srpskoj javnoj sceni – zapravo krije duboka apatija. Stanovnistvo je u stvari mnogo vise zaokupljeno vlastitim opstankom, nego sudbinom bjegunaca.
Beogradski su promatraci suglasni da eventualno hapsenje generala niposto ne bi predstavljalo nikakvu prijetnju javnoj sigurnosti. Nikakve se rijeke ljudi ne bi izlile na ulice srpskih gradova kako bi obranile svoje oficire, i tesko je povjerovati da bi vojne strukture iskoristile takvu situaciju za preuzimanje kontrole nad zemljom.
Nedavna istrazivanja javnog mnjenja pokazuju da se odnos prosjecnog stanovnika Srbije prema Haskom tribunalu prije moze opisati kao “zbunjenost” nego kao “neprijateljstvo”.
Tako prema srpanjskom/julskom istrazivanju – koje je na uzorku od 1.500 ispitanika izvrsila ugledna beogradska agencija “Strategic Marketing” – 66 posto anketiranih smatra da izrucenje cetvorice generala Haskom tribunalu “ne bi bilo u srpskom interesu”. Medjutim, cak 56 posto istog uzorka smatra da bi njihova dobrovoljna predaja Srbiji “olaksala zivot”.
Izgleda da slicno raspolozenje postoji i unutar vojske. Nijedan od dvojice optuzenih vojnih generala – ni bivsi zapovjednik Pristinskog korpusa Vladimir Lazarevic, a ni njegov nekadasnji pretpostavljeni, bivsi zapovjednik Trece armije Nebojsa Pavkovic – nisu primjeceni kako se naokolo secu u pratnji naoruzanih tjelohranitelja spremnih da brane njihovu slobodu (sto je bio slucaj s vojnim zapovjednikom bosanskih Srba, Ratkom Mladicem).
Vojni izvori IWPR-a tvrde da u vojsci jos uvijek postoji izvjesno postivanje za Lazarevica – prije svega zbog toga sto se za njegovo ime, za razliku od Pavkovicevog, ne vezuju nikakve korupcionaske afere koje su vojsku potresale minulih godina.
Ti izvori medjutim dodaju i da “izvjesno postovanje” ne znaci i da bi eventualno hapsenje dvojice generala i njihovo isporucivanje Hagu izazvalo bilo kakve proteste u vojsci. “Nista slicno se u vojsci nikada nije ni dogodilo”, tvrdi nas izvor, napominjuci da je vojska “sve vrijeme pokorno izvrsavala odluke drzavnog rukovodstva”.
Jedini koji izgleda ipak poseduje nesto poput organizoirane podrske je Lazarevic. Upravo su njegovi postovaoci – odnosno pripadnici grupe koja sebe naziva “Braniocima otadzbine 1998/99” – i organizirali skupove nalik onom u beogradskom kinu, kojem je prethodilo nekoliko javnih okupljanja. Sami “branioci” su uglavnom ratni veterani koji su u kosovskom ratu sudjelovali boreci se pod Lazarevicevim zapovjednistvom, te roditelji poginulih vojnika Pristinskog korpusa.
Nesto drugaciji odnosi vladaju u srpskoj policiji, u kojoj je cehovska solidarnost izgleda jos uvijek veoma snazna. Ali, promatraci se slazu da cak ni u njoj ne postoje nikakve naznake da se pripremaju bilo kakvi organizirani protesti kao odgovor na moguce hapsenje policijskog generala Sretena Lukica.
Jedini skup podrske Lukicu svojevremeno je organizirala drzava. Nekoliko discipliniranih kolona pripadnika policije i zandarmerije pojavilo se proslog listopada/oktobra na Trgu Republike, u centru Beograda – zajedno sa svojim zapovjednicima i srpskim duznosnicima –u znak podrske generalu koji je bio blizak i ubijenom premijeru Zoranu Djindjicu i za koga se smatra da je ostao lojalan demokratskoj vladi i u najtezoj krizi kroz koju je ona prosla.
Sudeci po brojnim novinskim napisima, drugi se optuzeni general policije – Vlastimir Djordjevic – izgleda odrekao bilo kakve podrske vlastitih postovalaca: umjesto toga, odlucio je zastitu potraziti u sirokim prostranstvima daleke Rusije.
Izvori bliski srpskim vlastima potvrdjuju da oklijevanje oko hapsenja i izrucenja generala Haskom tribunalu nije izazvano strahovanjem od mogucih protesta, nego brojnim drugim faktorima – a prije svega slaboscu vladajuce koalicije, koju cine cetiri politicke stranke.
Naime, kada je rijec o suradnji s Tribunalom, clanice koalicije imaju uzajamno suprotstavljene stavove.
Analiticari tvrde da oni koji se toj suradnji protive zapravo strahuju od pada rejtinga i jacanja radikalne nacionalisticke opozicije, koja raspolaze gotovo polovinom poslanika u srpskom parlamentu i cijeg je kandidata u predsjednickoj trci “za prsa” porazio sadasnji demokratski predsjednik Srbije Boris Tadic.
“Ukoliko dodje do izrucenja generala, to nece izazvati proteste i nemire, ali ce svakako dovesti do promjena u odnosima medju partnerima unutar vladajuce koalicije”, izjavio je za IWPR politicki analiticar Dusan Pavlovic.
Pavlovic ukazuje na cinjenicu da ni ranija hapsenja nisu izazvala nikakve znacajnije proteste. To vazi cak i za hapsenje Slobodana Milosevica, kojem se na ulicama Beograda organizirano usprotivilo svega nekoliko stotina uglavnom starijih ljudi, ciji je gnjev ispario poslije nekoliko dana.
Drugi protest desio se nakon hapsenja Veselina Sljivancanina, vojnog generala optuzenog za ratne zlocine pocinjene u Vukovaru tokom 1991. Tada se otprilike tisucu ljudi okupilo pred zgradom u kojoj se nalazi njegov stan i oko koje je policija organizirala opsadu koja je trajala deset sati. Suzavac je bio dovoljan da se gomila razidje.
Ako je suditi po logistici koju poseduju, i Lazarevicevi postovaoci se uklapaju u tu ne pretjerano prijetecu sliku.
Pokusavajuci organizirati susret s predstavnicima te organizacije, izvjestaci IWPR-a stupili su u kontakt s njenom vodecom clanicom i neformalnom predstavnicom za stampu generala Lazarevica. Radi se o Ljiljani Bulatovic – autorici dvaju najprodavanijih biografija Mladica i Karadzica, od kojih druga nosi naslov “Svaki je Srbin Radovan”.
Skromnim glasom, punim patriotskog ponosa, Bulatoviceva nam se ispricala sto nije u prilici primiti nas u prostorijama same organizacije: “Mi, u stvari – kao sto vidite – i nemamo nikakvo sjediste. Nemamo novca da ga iznajmimo.”
Daniel Sunter je suradnik IWPR-a.
