Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

„NEHOTIČNI“ GENOCID U BOSNI

Oslobađajuća presuda koja je Krajišniku izrečena po optužbama za genocid u akademskim je krugovima podstakla raspravu o samoj definiciji najtežeg od svih zločina.
By IWPR ICTY
Dana 27. septembra, Momčilo Krajišnik – lider bosanskih Srba optužen da je bio jedan od arhitekata etničkog čišćenja u ratu u Bosni (1992-95.) – proglašen je krivim po većini optužbi i kažnjen sa 27 godina zatvora.



Sudije Tribunala izjavile su da je van svake razumne sumnje dokazano da je on odgovoran za istrebljenje, ubistvo, progon i deportaciju ne-Srba tokom rata, dodavši da je on imao ključnu ulogu u izvršenju tih zločina.



Međutim, ono što prilično iznenađuje je to da je Krajišnik oslobođen najtežih optužbi – genocida ili saučesništva u genocidu.



Ovakav zaključak, nakon prvog iščitavanja presude, šalje donekle zbunjujuću poruku. Sudeći po sažetku presude, koji je predsjedavajući sudija Alfons Ori (Alphons Orie) pročitao 27. septembra, u Bosni se zaista desio genocid – međutim, genocidnu namjeru počinilaca nije bilo moguće dokazati.



„Vijeće je zaključilo da, uprkos dokazima o onome što je učinjeno u opštinama gdje je izvršeno krivično djelo genocida, nije dobilo dovoljno dokaza da bi utvrdilo da li su počinioci imali genocidnu namjeru, to jest namjeru da unište bosansko-muslimansku ili bosansko-hrvatsku etničku grupu kao takvu“, stoji u sažetku.



Jedini razuman zaključak koji je iz takve formulacije moguće izvesti jeste taj da se genocid u Bosni dogodio sasvim slučajno.



Pojam genocida nosi veliku političku težinu, a naučnici koji se njime bave često nisu saglasni ni u tumačenju konvencije o genocidu iz 1951. godine.



Međutim, svi teoretičari, počev od Rafaela Lemkina (Raphael Lemkin) – jevrejskog pravnika koji je uveo pojam genocida – pa do bilo kojeg savremenog naučnog radnika, složiće se da se tako nešto jednostavno ne događa slučajno, odnosno da iziskuje organizirano djelovanje.



U svojoj knjizi „Vladavina Sila Osovine u okupiranoj Evropi“, objavljenoj 1944., Lemkin izričito tvrdi da genocid može – mada i ne mora – značiti uništenje čitavog jednog naroda. Međutim, on napominje da genocid zahtijeva organizirano planiranje sa ciljem uništenja samih temelja života pojedinih nacionalnih grupa.



Ta vrsta plana usmjerena je ka „političkim i socijalnim institucijama, kulturi, jeziku, ekonomskom opstanku, te ličnoj sigurnosti, slobodi, zdravlju, dostojanstvu, pa čak i životima pojedinaca koji pripadaju tim grupama“.



Drugi priznati ekspert za to pitanje, Helen Fejn (Helen Fein), smatra da proces dokazivanja genocida podrazumijeva utvrđivanje kontinuiteta u napadima čiji je cilj uništenje pripadnika neke grupe na organiziran način.



Fejnova takođe govori o dva preduslova za genocid – odsustvu sankcija za počinitelje i postojanju ideologija koje promoviraju ideju genocida.



Irvin Luis Horovic (Irvin Louis Horowitz), pak, ističe kako genocid predstavlja strukturno i sistematsko uništenje nevinih ljudi.



Nijedan od vodećih stručnjaka u ovoj oblasti ne pominje „nehotični genocid“.



U presudi izrečenoj Krajišniku stoji: „Opšti cilj zajedničkog zločinačkog poduhvata bio je da se etnički prekomponiraju one teritorije koje je odredilo rukovodstvo bosanskih Srba, tako što će se protjerivanjem na njima drastično smanjiti procenat bosanskih Muslimana i Hrvata.“



Važno je napomenuti da ovaj zaključak proizilazi iz „šest strateških ciljeva srpskog naroda“, koje je skupština bosanskih Srba usvojila na zasjedanju održanom 12. maja 1992. Prvi od tih ciljeva – „odvojiti srpski narod od preostale dvije nacionalne zajednice“ – objavio je Radovan Karadžić, bivši lider bosanskih Srba, kojeg je Tribunal takođe optužio za genocid.



Kao predsjednik parlamenta, Momčilo Krajišnik je predsjedavao ovim zasjedanjem, pri čemu je i sam naglasio važnost prvog strateškog cilja, koji bi – kako je rekao – trebao biti ostvaren etničkom podjelom na terenu.



Vrijedno je pažnje i to da su Karadžić i Krajišnik na pomenutom sastanku bili upozoreni od strane vojnog komandanta bosanskih Srba, Ratka Mladića – koji je takođe optužen za genocid – da njihovi planovi ne mogu biti ostvareni bez vršenja genocida.



„Ljudi nisu piljci, ili ključevi u nečijem džepu, pa da ih se može tek tako premještati tamo-amo. . .. Prema tome, mi zaista ne možemo bezbolno postići da samo Srbi žive u jednom dijelu zemlje iz kojeg su ostali uklonjeni. Ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid“, rekao je Mladić.



Mladiću je očito bilo jasno da plan koji je zamislilo srpsko političko rukovodstvo ne može biti ostvaren bez genocida. Iako general nije imao dvojbi oko sprovođenja genocidnog plana u djelo, ovaj navod iz skupštinskog transkripta pokazuje da su srpski vojni i politički lideri bili itekako svjesni vjerovatnih posljedica svojih postupaka.



Ukratko, presuda izrečena Krajišniku kao da se protivi ne samo utvrđenim definicijama genocida, nego i onome što je sam general Mladić podrazumijevao pod tim zločinom.



Krajišnikove sudije tvrde kako su ustanovile da se genocid doista dogodio, ali da nisu ubijeđene da je srpsko rukovodstvo namjeravalo da ga počini.



Izgleda da one naginju onoj školi mišljenja koja zagovara izuzetno visoke standarde za dokazivanje genocida. Za njih je srebrenički masakr bio tek jedan „genocidni incident“ u sklopu šireg etničkog čišćenja u Bosni.



U svojoj knjizi „Stanje poricanja“, Stenli Koen (Stanley Cohen) kaže kako izbjegavanje riječi „genocid“ u situacijama oružanog konflikta ostalim zemljama pruža izgovor da ostanu po strani i ništa ne čine. Možda upravo to objašnjava zbog čega je taj pojam tako brižljivo izbjegavan za vrijeme rata u Bosni.



Edina Bećirević je viši predavač na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu.