NEDOUMICE OKO NOVOG PRAVILA TRIBUNALA

Neki advokati kažu kako je malo verovatno da će okrivljeni sarađivati s advokatima koji su im dodeljeni mimo njihove volje.

NEDOUMICE OKO NOVOG PRAVILA TRIBUNALA

Neki advokati kažu kako je malo verovatno da će okrivljeni sarađivati s advokatima koji su im dodeljeni mimo njihove volje.

Tuesday, 6 January, 2009
Tribunal za ratne zločine počinjene u Jugoslaviji usvojio je novo pravilo, po kojem je sudijama dozvoljeno da optuženicima koji sami sebe zastupaju nametnu advokata, što je – kako kažu posmatrači – posledica nastojanja da se Radovan Karadžić spreči da predstojeće suđenje pretvori u političku debatu.



Navedena izmena – koja će sudijama omogućiti da, u interesu pravde, „dodeljuju zastupnika koji brani interes optuženika“ – usvojena je uoči suđenja bivšem lideru bosanskih Srba.



Puno se spekuliše da bi Karadžić, koji je u julu uhapšen zbog optužbi za genocid i druge zločine, mogao – u cilju razvlačenja suđenja – posegnuti za samostalnom odbranom.



No, neki posmatrači tvrde da će ovo pravilo, koje može biti primenjivano i na suđenjima ostalim optuženicima visokog ranga, možda izazvati suprotan efekat, pošto je malo verovatno da će okrivljenici sarađivati sa nametnutim advokatima, što bi onda moglo da dovede i do još veće opstrukcije.



„Ukoliko klijent odbija da razgovara sa mnom [kao dodeljenim zastupnikom], šta treba da radim?“, pitao je Mišel Pestman (Michiel Pestman), advokat amsterdamske firme Boler Franken Kope Vijngarden (Bohler Franken Koppe Wijngaarden).



Pestman kaže da je Tribunal trebalo da pronađe druge načine da izađe na kraj sa okrivljenicima koji namerno odugovlače suđenja.



„Imenovanje advokata je poslednje utočište – ono je znak očajanja“, kazao je on.



U međuvremenu, ostali ukazuju na to kako je malo verovatno da će novo pravilo dovesti do krupnijih promena, budući da su sudije oduvek imale pravo da, pod izvesnim okolnostima, dodeljuju advokate okrivljenicima.



Karadžić je poslednji od nekolicine optuženika za ratne zločine koji su insistirali na tome da se brane samostalno.



Iako su se sudije njegovom zahtevu usprotivile zbog toga što on nije stručno osposobljen za učešće u sudskom postupku, Karadžić je rekao da on taj zadatak mora obaviti sam, kako bi ustanovio „istinu o našem ratu“.



„Braniću se pred ovom institucijom kao što bih se branio od bilo kakve elementarne nepogode“, izjavio je on prilikom svog prvog pojavljivanja u sudu.



Po rečima harvardskog profesora prava i bivšeg tužioca Haškog tribunala, Aleksa Vajtinga (Alex Whiting), Karadžićeva odluka da se brani samostalno predstavlja „signal da on sam proces ne smatra legitimnim, te da ne pristaje da se povinuje postojećim pravilima“.



Karadžić je već imao primedbi na brzinu postupka: tokom preliminarnog saslušanja optužio je tužilaštvo da zbog žurbe izaziva „pometnju“.



„Ljudi poput Karadžića nalazili su se na najodgovornijim funkcijama, i on verovatno smatra da njegove interese pred sudom niko neće braniti bolje od njega samog – kako zbog poznavanja činjenica, tako i zbog njegove političke umešnosti“, kazao je Vajting.



Ostali okrivljenici, pogotovo pokojni jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević, optuživani su za to da su samostalnu odbranu koristili u svrhe promovisanja sopstvenih političkih stavova.



Od samog početka, bivši predsednik nije krio da je njegova samostalna odbrana bila motivisana politički.



„Svrha ovog procesa je da proizvede lažno opravdanje za ratne zločine koje je NATO počinio u Jugoslaviji“, rekao je on prilikom svog prvog pojavljivanja pred sudom.



On je u više navrata osporavao autoritet Tribunala, a neki posmatrači kažu i da se, neprekidno opstruirajući proces, rugao sudu.



Usled Miloševićevog narušenog zdravlja, saslušanja su često morala da budu odlagana, čime je suđenje uspooreno za barem šest meseci. A kada je zbog optuženikove smrti suđenje 2006. okončano pre izricanja presude, žrtve balkanskih ratova vođenih tokom devedesetih bile su veoma razočarane.



Izgleda da je u Haškom sudu strategija samoodbrane sve popularnija među optuženicima najvišeg ranga – pri čemu su mnogi od njih optuživani za svesno ometanje suđenja.



Bivši političar bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, koji je 2006. osuđen na 27 godina zatvora, branio se samostalno od optužbi za zločine poput ubistava i progona.



A srbijanski političar Vojislav Šešelj, koji je po obrazovanju pravnik, to još uvek čini.



Poznat po svom teatralnom ponašanju, lider Srpske radikalne stranke (SRS) je optuživan da sudnicu zloupotrebljava za promovisanje vlastitih stavova, te da pravo na tajnu komunikaciju sa svojim savetnicima koristi za ucenjivanje i zastrašivanje svedoka.



I Zdravko Tolimir – kao bivši zamenik vojnog lidera bosanskih Srba, Ratka Mladića – namerava da se samostalno brani od optužbi za genocid. Tolimir je već osporavao legitimnost suda, jer je svoje hapšenje, izvršeno u maju 2007., nazvao „kidnapovanjem“.



Usporavao je i pred-procesna saslušanja, pošto je odbijao da primi latinična sudska dokumenta, izjavljujući kako ne ume da ih pročita, i to uprkos činjenici da se usavršavao u inostranstvu i da je već potpisao brojna dokumenta na latinici. Okrivljeni se i rasplakao žaleći se na na to kako mu je uskraćen lek za snižavanje pritiska.



Sutkinja Kimberli Prost (Kimberly Prost) mu je ove godine uputila poslednje upozorenje da prestane da ometa pred-procesni postupak, što je on „uporno činio tokom prošle godine“.



Neki kažu da će novi propis o nametanju zastupnika optuženicima minimizirati ometanje suđenja samostalnom odbranom.



„Sve do sada, optuženici su uživali preveliku slobodu kada je u pitanju pravo na samostalnu odbranu“, izjavio je Luka Mišetić, branilac u Tribunalu. No, ostali se pitaju kakva je korist od imenovanja advokata ukoliko klijent odbije da sarađuje.



Takođe, dodeljeni zastupnici bi se mogli naći i u etičkoj dilemi.



„Po meni, zastupanje nekoga ko ne želi da bude zastupan dovodi do pravnog, kao i praktičnog problema“, kaže Pestman, od koga je traženo da zastupa Šešelja, što je on odbio.



„Pošto advokatski posao radim u skladu sa evropskim građanskim pravom, bilo bi to protivno mom kodeksu ponašanja, a klijent bi čak mogao i da me tuži.“



Pa ipak, tužioci su već dodeljivali advokate okrivljenima protiv kojih je vođen sudski postupak.



Na suđenju Miloševiću, sudije Tribunala su okrivljenome – kada su procenile da više nije u stanju da se brani samostalno – dodelile advokata koji je trebalo da mu pomogne pri odbrani.



U međuvremenu, na suđenju Šešelju, tužioci su u nekoliko navrata zahtevali od sudija da okrivljenome, koga su optužile za opstrukciju procesa, dodele branioca.



Odluka o tome da se srpskom političaru dodeli branilac povučena je nakon što je Šešelj potkraj 2006. stupio u štrajk glađu. Nakon četvorosedmičnog štrajkovanja, žalbeno je veće poništilo raniju odluku, što je veliki broj advokata kritikovao, smatrajući da se radi o kapitulaciji pred optuženikovim zahtevima.



Programski saradnik Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu u Briselu, Tomas Unger (Thomas Unger), ukazao je na to da će žalbeno veće nastaviti da sprečave sve odluke sudskih veća o dodeljivanju pravnog zastupnika.



On tvrdi da bi zastupnika trebalo dodeljivati samo u izuzetnim slučajevima.



„Ako samo-zastupanje ne predstavlja ’suštinsku i trajnu smetnju’ pravilnom i efikasnom suđenju, malo je verovatno da će žalbeno veće, uprkos novom pravilu, potvrditi bilo kakvu suprotnu odluku sudskog veća“, rekao je on.



Uvođenje tog pravila je u prvi plan stavilo i poteškoće koje se tiču usklađivanja interesa pravde – i prava okrivljenog da zastupa samog sebe – sa sudijskom željom da suđenje bude brzo i regularno.



Prema izlaznoj strategiji Tribunala, koju je utvrdio Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, trebalo bi da sud sva suđenja okonča do 2010. godine.



Vajting kaže kako je moguće da je upravo taj rok, kao i hapšenje Karadžića, doprinelo uvođenju novog pravila.



„Oni žele da se sve to završi u roku“, kaže on, napominjući kako, nakon razočarenja u slučaju Milošević, tužioci Karadžića doživljavaju kao priliku za vlastito iskupljenje.



„Ukoliko budu uspeli da uredno i pravično procesuiraju ovaj slučaj visokog ranga, poslaće i signal da se ostvaruju ciljevi međunarodne pravde.“



Međutim, neki se pitaju hoće li sud u slučaju Karadžić uopšte moći da primeni novu odluku.



Bivši lider bosanskih Srba se, počev od septembra, brani samostalno, a pravila Tribunala propisuju da izmene ne bi trebalo da „ugroze prava optuženika“ ni u jednom predstojećem slučaju.



„Karadžić bi mogao da uđe u raspravu, tvrdeći da je ovo moguće primeniti samo u budućim slučajevima, što bi značilo da samo za buduće slučajeve postoji ovlašćenje da se u interesu pravde dodeli zastupnik“, kaže Goran Sluiter, profesor prava na Amsterdamskom Univerzitetu.



Mišetić, međutim, sumnja u izglede da se to dogodi.



„Očito je da su sudije Tribunala novo pravilo usvojile u nameri da ga upotrebe. S obzirom na to da su još samo dvojica optuženika Tribunala na slobodi, nije moguće da su sudije novo pravilo usvojile da bi se ono primenjivalo samo na ta dve begunca, [Ratka] Mladića ili [Gorana] Hadžića“, rekao je on.



„Mislim da su sudije Tribunala naumile da se novo pravilo primenjuje na sve optuženike kojima se trenutno sudi i koji se brane samostalno.“



Portparolka Tribunala, Nerma Jelačič, koja inače odbija da komentariše konkretne slučajeve, izjavila je da pravilo „može biti primenjivano u bilo kom sadašnjem i budućem slučaju“.



„Tribunal funkcioniše tako što se neka od njegovih pravila definišu tokom vremena“, izjavila je Jelačićeva za IWPR, dodajući da je novo pravilo uglavnom formalizovalo već postojeću praksu.



No, Sluiter sumnja da to pravilo predstavlja dobar potez. Umesto toga, on se zalaže za usvajanje regulative kojom bi se definisalo šta je prihvatljivo ponašanje za optuženike koji se brane samostalno.



On kaže da je sudu potrebno „precizno pravilo, procedura koja je usaglašena do detalja, te da svakome koga se to tiče, kao i optuženicima [koji se brane samostalno], treba dati jasno uputstvo, šta se može i šta se ne može“.



Pestman kaže da su sudije u krajnjoj liniji nadležne da okrivljenome kažu kada je preterao.



„Moraju pronaći neki drugi način da se izbore s optuženicima. Treba da im kažu da prestanu da govore ukoliko ne govore ono što je značajno“, kaže on.



Katharina Goetze izveštava za IWPR iz Londona.
Frontline Updates
Support local journalists