Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Nacionalno Jedinstvo: Krajnje Iscrpljivanje

Srbija je unistena i njen narod je na rubu. Danju Beograd podseca na normalan grad. Ali, cim padne noc i pocnu zavijati sirene, preovladjuje realnost.
By a senior

Odjednom se prica o nezadovoljstvu, mitinzima u nekoliko gradova u Srbiji, te o pojacanoj zategnutosti s Crnom Gorom. Ali cinjenica je da su ljudi u Jugoslaviji nesrecni vec duze vremena.


Nakon samo dva mjeseca bombardovanja ugasila su se sjecanja na ono sto se nekad zvalo 'normalni zivot'. Ljudi su osjetljivi i nervozni, niko nije optimista. Strah, nesanica, borba s potistenoscu, dnevni boj za opstanak. Poslije vise od dvije stotine znakova opasnosti od vazdusnog napada, na izmaku snaga su i oni s najboljim zivcima u Srbiji.


Po danu Beograd jos uvijek lici na metropolu u mirno doba. Saobracaj, iako znatno reduciran, jos nekako tece (vlasnici automobila imaju pravo na dvadeset litara goriva mjesecno). Kafici su puni. Radnje su dobro snabdjevene domacom i stranom robom, ali pojedini trgovci izjavljuju da je promet artiklima iz zemalja NATO-a znatno opao. Cak su i bioskopi otvoreni, od deset prije podne do sest sati uvece.


A onda, s prvim sumrakom nahrupljuje stvarnost: praznina, tama, strah. Ulicna rasvjeta je iskljucena, kafici i restorani zatvoreni, autobusi prolaze samo svakog sata. I, ljudi se povlace u svoje kuce, cekajuci prve znakove uzbunjivanja, oko 21:10 sati.


Zacas je ponovo jasno da je Srbija u ratu. Pocinje bombardovanje, strasne tektonske eksplozije potresaju zgrade i prozore, debeli crni dimovi sukljaju iz raznih dijelova grada, pozari i bljeskovi osvjetljavaju horizont.


Reklamne sekvence najnovijeg umjetnickog filma Georga Lukas-a "Rat zvijezda" nisu nista u poredjenju s prizorima na nebu Beograda svake noci: protiv-avionski reflektori paraju tamni svod, zvuci projektila presijecaju noc i zaglusujuce detonacije rasprsavaju kratkotrajne periode nocnog mira. I zaista, kad jednom zavlada nakon vise casova uzasa, poslije ponoci, tisina djeluje sablasno.


Kad svane ima se sta vidjeti: Ulica Kneza Milosa, jedna od najljepsih u Beogradu, sa americkom, kanadskom, njemackom, poljskom, rumunskom i hrvatskom ambasadom, izgleda kao Dresden 1945. Razrusena zdanja Generalstaba, ministarstva unutrasnjih poslova Srbije, srpske vlade - sad su hrpe betona i celika, kao kubisticki motivi kod ranog Picasso-a.


Slicni prizori mogu se naci i u drugim dijelovima grada: Bolnica "Dragisa Misovic" je unistena, benzinske pumpe spaljene, rezervoari goriva u plamenu, nekoliko stambenih cetvrti poharano, vecina vojnih zgrada jednostavno iscezla. Opeke, razbijeno staklo, urusene stambene zgrade, zavjese vijore na vjetru - to je gruba slika razmjera destrukcije koja bilo kakvu rekonstrukciju cini uzaludnom.


Cinjenica je da su ugrozeni svi aspekti zivota.


Osnovne i srednje skole zatvorene su nakon prvog dana bombardovanja, a kao neki zamrznuti casovnik, studenti kao dan zavrsetka semestra racunaju 24. mart. Neki fakulteti rade, neki su potpuno zatvoreni. Ministarstvo obrazovanja je objavilo da ove godine nece biti prijemnih ispita za studente i ucenike srednjih skola; ko god bude zelio, moci ce se upisati cim se zavrsi rat.


Studenti koji zive izvan metropole ne mogu ni doci na svoje fakultete zato sto je vecina mostova i pristupnih drumova unistena ili tesko ostecena. Putovanja za koje je ranije trebalo dva sata traju i po deset sati. Iz Beograda je gotovo nemoguce putovati u Crnu Goru, a telefonom se Boston dobije lakse od Pristine.


Preovladjuje osjecanje besmisla. Gotovo nemoguce je raditi, a jos teze biti placen za to. Prema zvanicnim podacima, vise od pola miliona prestalo je da radi; nezvanicno, taj broj moze biti dva puta veci. U stvari, vrlo malo ljudi ide na posao. "Privreda" vise tako reci ni ne postoji. Ljudi su prakticno bez novca, mjesecna placa od pedeset DM je san snova. Penzije se isplacuju s cetiri mjeseca zakasnjenja, pa se vecina ljudi snalazi razmjenom robe kao sto su riza, ulje za kuhanje, secer, banane ili makaroni, cija je nestasica ocevidna. Cijena cigareta je udvostrucena - "steka" koja se prije rata mogla nabaviti za deset DM, sada kosta dvadeset DM.


Posto nema sta da se radi, zabrinutost narasta. NATO-ovo bombardovanje civilnih ciljeva nagnalo je mnoge gradjane da svaku noc provode u sklonistima. Niko nema pojma sta ce biti kad sve ovo protutnji. U medjuvremenu, rezimska propaganda ostrija je nego ikad, obracajuci se NATO-u kao drogiranim, pasjim, ubilackim kriminalcima, fasistima i nacistima. Cilj je da se odrzi iluzija o tome da je Kosovo vrijedno svekolikog zrtvovanja - i fabrika, i mostova, i cesta, i ljudi. Takvo osjecanje paranoje ostavlja ljude ravnodusnim prema mirovnim inicijativama i drugim prijedlozima - nista vise ne izgleda moguce.


Samoubilacka politika nije uspjela da izazove opstenarodno protivljenje jer za njega nema sansi. Ono malo oaza slobode i viseglasja, Radio B-92, Fondacija "Soros", par casopisa i drugih publikacija, nestalo je s prvim udarima NATO-a. Sve sta se objavljuje sada podlijeze ostroj cenzuri. Nista se ne objavljuje o dogadjanjima unutar Kosova. Stalno se na vijestima ponavlja da mi pobjedjujemo moralno, da je NATO porazen, da ne pristajemo na strane trupe, te da ce Kosovo uvijek biti Srbija. "Mediji su na patriotskom kursu" - hvali se Vojislav Seselj, zamjenik premijera vlade.


Vecina opozicionih partija svrstala se u rezim, ili je usutkana. Doneseni su ratni zakoni kojima se ukidaju prava na nezavisno sudjenje, dozvoljavaju proizvoljna hapsenja i drzanje u pritvoru, pljenidba prostorija i druge imovine, a dozvoljeno je i citanje privatne poste.


Zoran Djindjic, vodja Demokratske partije, napadnut je od strane rezimskih medija kao "izdajica". "Spontane" demonstracije protiv njega i njegovih saradnika organizovane se ispred prostorija njegove partije, uz direktne prijetnje Djindjicu. U napisima u stampi predvidja se da ce on zavrsiti "na smetljistu istorije", sto je srpski eufimizam za mrtvacnicu. Nije cudo sto Seselj moze proklamovati: "Po prvi put imamo nacionalno jedinstvo".


Rezimska propaganda zasniva se na jednostavnoj pretpostavci: ko god je protiv Slobodana Milosevica, taj podrzava NATO i neprijatelje Srbije. Na taj nacin neslaganje postaje moralno nemoguce - ili si za ili si protiv. Seselj je poveo napad na mlade vojnike i njihove porodice u Krusevcu i nekim drugim gradovima, koji su protestovali protiv nastavka borbi na Kosovu.


Na taj nacin, cak ako se oko Kosova i postigne neki dogovor, Milosevic je ostvario svoj glavni cilj: neogranicenu vlast. Nije vazno sto vojska dezertira, sto napadi NATO-a ne jenjavaju, sto su gubici sve veci. Radio-televizija Srbije nastavlja s ubjedjivanjem da to mi u stvari branimo nasu planetu od Novog svjetskog poretka i da Srbija pobjedjuje.


Autor je ugledni komentator i urednik u Beogradu, cije ime ne objavljujemo iz bezbjednosnih razloga.


PONOVNO GRADJENJE FERHADIJE


Ferhadija, banjalucka dzamija iz sesnaestog stoljeca, bila je unistena 1993. godine i svi njeni tragovi uklonjeni. Sada postoje izgledi da se ona ponovo izgradi uprkos protivljenju zadrtog gradonacelnika.


Od Branka Perica, u Banja Luci (BCR No. 84, 15/10/99)


Prije vise od sest godina pod slavnu banjalucku dzamiju podmetnut je dinamit i tragovi rusevine odmah su bili uklonjeni; plac na kome se nalazila gradjevina godinama zjapi prazan. Ali uskoro bi moglo doci do ponovnog podizanja ovog objekta.


Dok preostali dio muslimanske zajednice nastoji da sto prije obnovi tu znacajnu bogomolju iz sesnaestog stoljeca, gradonacelnik Banja Luke Djordje Umicevic to ne dozvoljava. On kaze da bi ponovna izgradnja te dzamije predtsavljala "djavolsko opterecenje Daytonskog sporazuma".


U izjavi od 1-og oktobra gradonacelnik je objasnio da "dzamija Ferhadija ne predstavlja kulturno-istorijski spomenik ni jedne od tri bosanske nacije, nego spomenik turskim osvajacima koji su lokalno stanovnistvo tretirali okrutnije od fasista".


Nije sasvim jasno da li ovakve zadrte izjave mogu usporiti proces, ili doprinijeti uklanjanju samog Umicevica, kako izgradnja dzamije ne bi vise dolazila u pitanje.


U medjuvremenu je vodja bosanske islamske zajednice Mustafa Ceric izjavio da vec vidi kako i sami Srbi shvataju da je izgradnja tog objekta koji je bio pod zastitom UNESCO-a i u njihovom interesu. On tu cak ocekuje i pomoc Srpske pravoslavne crkve.


Prvobitna izgradnja Ferhadije zapocela je 1576. godine pod pokroviteljstvom Ferhat-pase Sokolovica, zapovijednika cijelog sandzaka. Za vrijeme vladavine komunista ova dzamija je spadala medju jugoslovenske spomenike kulture i njenom arhitekturom bili su zadivljeni pripadnici svih etnickih grupa. Ipak, dignuta je u zrak 6. maja 1993.


Osim Ferhadije, u periodu izmedju maja i oktobra 1993. u Banja Luci je minirano jos cetrnaest dzamija i njihovi tragovi su uklonjeni. Oko cetiri hiljade Muslimana, koliko ih je ostalo u Banja Luci, bogosluzi u prostorijama Islamske zajednice, koje se nalaze neposredno uz plac dzamije.


Bosanska komisija za zastitu spomenika kulture, agencija koja je osnovana na temelju Daytonskog sporazuma, ukljucila je Ferhadiju u svoj spisak sredinom prosle godine. Komisija je odmah nalozila vlastima u Banja Luci da zastite zemljiste za izgradnju, na kome se sada nalaze samo prljavstina i kamenje.


Pocetkom 1996. bosanska Islamska zajednica pozalila se komisiji za ljudska prava u Sarajevu i optuzila vlasti Republike Srpske da sprecavaju vjersku praksu, sto je u suprotnosti s evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Odmah nakon toga Republika Srpska je nalozila da se "muslimanima u Banja Luci smjesta mora omoguciti da obavljaju vjerske obrede na mjestima gdje su to prije cinili, da se moraju obezbijediti privremena mjesta za bogosluzenje dok se ponovo ne izgrade dzamije, te da se treba suzdrzavati od daljnjeg unistavanja ostataka porusenih dzamija". Ova naredba je uglavnom ignorisana.


Prije nesto vise od godinu dana banjalucke vlasti su intervenisale i sprijecile sahranu posmrtnih ostataka gradskog muftije na mjestu gdje je bila dzamija. Pristalice stranke gradonacelnika Umicevica, Srpske partije za Krajinu i Posavinu, bile su se okupile u velikom broju da bi sprijecile ukop.


Rezultat toga je i nalaz Komisije za ljudska prava u junu mjesecu ove godine u kome se kaze da su pripadnici bosanske islamske zajednice "diskriminisani, da ne uzivaju slobodu vjeroispovijesti i da nemaju pristup mjestima za bogosluzenje." Republici Srpskoj nalozeno je da islamskoj zajednici "hitno izda sve neophodne dozvole za rekonstrukciju sedam porusenih dzamija na njihovim prijasnjim mjestima".


Svoje posljednje nepomirljivo saopstenje Umicevic je objavio u trenutku kad je vlada Republike Srpske na celu s premijerom Miloradom Dodikom trebala da odgovori zahtjevima Komisije za ljudska prava i obrazlozi kako namjerava da ostvari ono sto joj je nalozeno.


Politicki analiticari u Banja Luci tumace Umicevicev bijes kao pokusaj omalovazavanja Dodika i njegove vlade. Gradsko ministarstvo za prostorno planiranje vjerovatno ce Islamskoj zajednici morati da izda trazene dozvole, nakon cega ce Umicevic i drugi nacionalisti moci da optuze Dodika za izdaju srpskih interesa.


Branko Peric je urednik Alternativne informativne mreze u Banja Luci.