NA SASLUŠANJU REČENO DA JE PLJAČKANJE BILO DOPUŠTENO

Tužilac tvrdi da dokazi u vojnim procesima pokazuju da su oficiri odobravali krađu.

NA SASLUŠANJU REČENO DA JE PLJAČKANJE BILO DOPUŠTENO

Tužilac tvrdi da dokazi u vojnim procesima pokazuju da su oficiri odobravali krađu.

Sunday, 13 September, 2009
Glavni državni tužilac Hrvatske posvedočio je ove sedmice pred Haškim tribunalom za ratne zločine da je u hrvatskoj vojsci tokom leta 1995. godine bila tolerisana pljačka.



„Slažem se u potpunosti s vašim zaključkom“, rekao je Mladen Bajić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nakon što mu je tužilaštvo kazalo da dokazi koji su izneti u slučajevima koje je nakon Operacije Oluja vodila tužiočeva kancelarija splitskog vojnog tužilaštva nagoveštavaju da su vojne starešine svojim vojnicima dopuštale krađu imovine.



Bajić se na suđenju pojavio kao svedok odbrane u postupku protiv Ante Gotovine, kome se, zajedno sa još dvojicom generala – Ivanom Čermakom i Mladenom Markačem – sudi za granatiranje, spaljivanje i pljačku srpskih gradova i sela u Hrvatskoj tokom i nakon hrvatske ofanzive poznatije kao Operacija Oluja.



Vojni juriš koji je izveden 4. avgusta 1995. prisilio je približno 200,000 srpskih stanovnika da pobegnu sa hrvatskog područja Krajine.



Gotovina je od vremena te vojne operacije do 15. novembra 1995. obavljao dužnost komandanta Splitske vojne oblasti Hrvatske Vojske (HV).



Tužilaštvo MKSJ-a je ove sedmice predočilo dokumenta koja su se ticala slučajeva procesuiranih pred splitskim vojnim sudom nakon ratne operacije koja se odigrala u avgustu 1995.



Tako se ispostavilo da su se okrivljeni na suđenjima za krađu branili tvrdnjama da su im njihovi vojni zapovednici dozvoljavali da kradu imovinu, pošto su nakon Operacije Oluja velike grupe vojnika tovarile ukradene stvari na kamione.



Prema tim podacima, jedan vojnik koji je bio optužen za pljačku postao je u međuvremenu pripadnik bataljona hrvatske vojne policije.



Svedok je 1995. obavljao dužnost zamenika vojnog tužioca pri kancelariji u Splitu, a izjavio je da – iako za nju nije predstavljalo problem da procesuira zločine – njegova kancelarija o samim zločinima nije bila izveštavana sa terena.



Rekao je i kako mu je bilo poznato da izvesni zločini nisu bilu prijavljeni među dokazima koji su predočeni u slučajevima procesuiranim nakon Operacije Oluja.



„Iz tih dosijea koja su mi bila predočena [u vreme rada u kancelariji vojnog tužioca] . . . nesumnjivo proizilazi da je otimačina . . . od strane pripadnika hrvatske vojske iz civilnih zgrada na tom području bila veoma raširena“, kazao je Bajić.



„Sve prijave krivičnih dela koje su podnete državnim tužiocima su procesuirane, ali problem se ne tiče slučajeva vojnog tužioca, nego onih slučajeva koji su ostali neprijavljeni“, rekao je on sudijama.



U optužnici se navodi da je Gotovina išao na ruku zločinačkim aktivnostima svojih kolega i potčinjenih time što je „prosleđivao lažne, nepotpune ili obmanjujuće podatke u vezi sa počinjenim zločinima, iako je bio upoznat sa time da su masovno uništavanje i pljačka imovine koja je pripadala srpskim civilima . . . bili u toku“.



Gotovinin advokat Luka Mišetić je na svedokove komentare ove sedmice reagovao tako što ga je pitao na osnovu čega je zaključio da su zločinačke aktivnosti hrvatskih formacija bile tolerisane, s obzirom na to da postoje i osude za pljačke koje je on opisao.



Prilikom ranijeg ispitivanja svedoka, Mišetić je početkom ove sedmice ukazao i na ukupno 66 zločina – 63 pljačke i tri ubistva – koje su pripadnici hrvatske vojske, prema podacima koji su dostavljeni vojnom tužiocu, počinili nakon Operacije Oluja.



„Tačno je da je vojna policija reagovala i podnela krivične prijave, pa su u tim slučajevima počinioci bili i osuđeni“, saglasio se svedok.



„Ali, važna je činjenica to da su pljačke poput tih, koje nisu bile procesuirane, a [za koje] smo znali da se dešavaju, bile daleko brojnije.“



Svedok je dodao i da su slična opažanja – da je daleko više zločina počinjeno nego što ih je prijavljeno – izneta i u presudama koje su izrečene na suđenjima koja su održana.



Tokom dvodnevnog svedočenja, Bajić je pred sudom govorio i o tome u kojoj je meri komandant bio odgovoran za borbu protiv zločinačkog ponašanja svojih jedinica.



„Ne postoje nikakve obaveze u pogledu prijavljivanja [zločina], osim načelnog zahteva vojne policije ili javnog tužioca ili vojnog tužioca da proslede izvesnu informaciju posredstvom koje će vojni tužilac saznati da li postoji ikakva krivična odgovornost“, rekao je on.



Odgovarajući na pitanje odbrane, on je rekao i da, ukoliko je vojni komandant bio upoznat sa tim da je vojna policija obaveštena o zločinu, nije bilo potrebe da je se o tome drugi put obaveštava.



Mišetić je svedoka pitao i za izvore koji su bili dostupni kancelariji vojnog tužioca, čije radno opterećenje je – po Bajićevim rečima – bilo pet do sedam puta veće nego kancelarije civilnog tužioca.



„Tužilac i vojne sudije su bili veoma opterećeni kada je u pitanju broj slučajeva, koji je za svakog zvaničnika bio višestruko veći od uobičajenog. Iz tog razloga smo radili gotovo non-stop“, kazao je Bajić.



Na kasnije pitanje tužilaštva da li je tolika opterećenost rezultirala odustajanjem od slučajeva, svedok je odgovorio da nije i da su svi slučajevi bili „privedeni kraju u skladu sa propisanom procedurom“.



„Sve prijave zločina koje su podnete kancelariji vojnog tužioca . . . primili smo i procesuirali. Činjenica da je postojalo pet ili šest vojnih tužilaca nije se odrazila niti na kvalitet njihovog rada, niti na sudbinu slučajeva, na to da li su bili okončani ili nisu“, kazao je Bajić.



Gotovinina odbrana je svedoka takođe pitala zbog čega slučajevi nezakonitog ubijanja nakon Operacije Oluja nisu bili adekvatno procesuirani.



Tužilaštvo tvrdi da je bilo tako i prethodno je izvelo svedoka koji je izneo dokaze za to.



Bajić je rekao da slučajevi nisu bili temeljno istraživani zbog toga što je tužiočeva kancelarija bila preopterećena i zato što su mnogi počinitelji i svedoci napustili dotično područje, čime su otežali prikupljanje dokaza.



Takođe, nije postojao ni zadovoljavajući nivo saradnje kakav danas postoji između tužilačkih kancelarija različitih zemalja – rekao je on.



On je kazao i da su hrvatske vlasti tek od 2001. godine postale ozbiljnije kada je u pitanju krivično gonjenje zločina počinjenih nakon Operacije Oluja.



U optužnici se govori o navodnom zajedničkom zločinačkom planu da se Krajina „očisti“ od Srba, u kojem je sudelovao i pokojni hrvatski predsednik Franjo Tuđman, kao i ostali članovi vlade.



Tužilac je svedoku predočio komentare visokih hrvatskih zvaničnika, uključujući i ministra pravde, sa sastanka veća za saradnju s MKSJ-om koji je održan 6. novembra 1998., a na kojem je bila pomenuta strategija po kojoj zločini počinjeni nakon Operacije Oluja ne treba da budu procesuirani.



Tužilac je potom pitao Bajića da li je za vreme Tuđmanovog režima političko rukovodstvo pružalo otpor istraživanju takvih zločina.



Bajić je kazao kako nije imao nikakvih neposrednih saznanja o tome kakav je bio stav političkog rukovodstva.



Od svedoka nije bilo zatraženo da kaže da li je bio upoznat sa komentarima koje je predočio tužilac. Međutim, Bajić je rekao kako mnogi zločini nisu bili procesuirani ni nakon što je on 2002. godine stupio na dužnost glavnog državnog tužioca, premda nije izneo nikakve dodatne detalje o tome.



Mišetić je Bajića kasnije upitao da li je naišao na dokaz bilo kakve ozbiljnije namere da se ne procesuiranju zločini, a on je rekao da njegovoj kancelariji ni na koji način nije bila ograničavana moć da – ukoliko su za to postojali dokazi – krivično goni Hrvate za zločine počinjene nad Srbima.



„Nisam bio izložen nikakvom pritisku od strane bilo koga . . . Koliko je meni poznato, ni kolege iz splitske kancelarije tužioca nisu imale slična iskustva [pritiska da ne procesuiraju zločine]“, kazao je Bajić.



Gotovinina odbrana će i naredne sedmice nastaviti svoj dokazni postupak.



Simon Jennings je izveštač IWPR-a iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists