NA MANDIĆEVOM SUĐENJU OPISANI UŽASNI ZATVORSKI USLOVI

Bivši zatočenici zloglasnog srpskog logora, lociranog nedaleko od Sarajeva, govore o gladi, premlaćivanju i mučenju.

NA MANDIĆEVOM SUĐENJU OPISANI UŽASNI ZATVORSKI USLOVI

Bivši zatočenici zloglasnog srpskog logora, lociranog nedaleko od Sarajeva, govore o gladi, premlaćivanju i mučenju.

Thursday, 14 December, 2006
Suđenje visokom srpskom zvaničniku Momčilu Mandiću nastavljeno je ove sedmice pred bosanskim sudom za ratne zločine u Sarajevu svedočenjima četvoro svedoka optužbe koji su bili pritvoreni u zloglasnom srpskom zatvoru u Kuli, nadomak Sarajeva.



Oni su govorili o užasnim uslovima života u zatvoru, kao i o redovnim premlaćivanjima i mučenjima.



Jedan svedok kazao je kako je u avgustu 1992. Mandića lično video u pratnji najtraženijeg optuženika za ratne zločine, Radovana Karadžića, koji je od 1995. u bekstvu.



Godine 1992., Mandić je u Karadžićevoj vladi bio zamenik ministra unutrašnjih poslova i ministar pravosuđa; reč je o najvišem zvaničniku srpske ratne vlade kome se do sada sudilo pred bosanskim sudom.



Na odvojenim saslušanjima koja su u Sarajevu održana u proteklih nekoliko meseci, Mandiću je suđeno za više navodnih finansijskih zločina. Sud ga je potkraj oktobra ove godine i osudio na devet godina zatvora za organizovani kriminal i korupciju.



Mandić je takođe bio osumnjičen i za pružanje finansijske podrške Karadžiću u poratnim godinama, odnosno da mu je pomagao pri izbegavanju pravde. Ali je po tim optužbama oslobođen krivice.



U optužnici se navodi da je isključivo Mandić bio odgovoran za upravljanje svim zatvorima Republike Srpske koji su postojali na početku bosanskog rata. Optužen je za zločine koji su se navodno dogodili u Kuli, kao i u zatvoru u Foči (istočna Bosna), gde je više stotina Bošnjaka i Hrvata bilo nezakonito pritvarano, mučeno, a često i ubijano.



Prvi ovosedmični svedok bio je Hasan Šunj, koji je u maju 1992. zarobljen u sarajevskom predgrađu Hadžići. Najpre je odveden u kasarnu vojske bosanskih Srba u Lukavici, da bi potom potkraj juna bio prebačen u Kulu.



Šunj je posvedočio kako su se poslednjeg dana njegovog boravka u Lukavici pojavili uniformisani ljudi sa nekim spiskom, nakon čega je od 120 zarobljenika izdvojeno i odvedeno njih 48. Ostatak grupe je – uključujući i Šunja – sutradan prevezen u Kulu.



Svedok je rekao da je, pre odlaska iz Lukavice, u jednoj od prostorija video hrpu odeće.



„Džemperi i kaiševi bili su razbacani po podu. Shvatio sam da se radi o odeći ljudi koji su odvedeni iz naše grupe“, rekao je on. „Nikoga od njih nikada više nisam video.“



Svedok je takođe govorio i o lošim higijenskim uslovima u Kuli, tvrdeći da su zatvorenici hranu dobijali svega jednom dnevno. Stoga je, kako je rekao, za prva dva meseca boravka u pritvoru smršao preko 30 kilograma.



Alisa Muratčauš posvedočila je pak da je u Kuli provela svega dve sedmice, ali je rekla da su uslovi bili užasni. Dodala je i da je, iako sama nikada nije bila mučena, često „čula krike sa nižeg sprata, gde su bili pritvoreni muškarci“.



I sledeći svedok, Salko Zolj, govorio je o stravičnim uslovima u logoru, dodajući kako su ga tokom boravka u njemu, u maju i junu 1992., tukli uniformisani ljudi sa srbijanskim akcentom.



Četvrti svedok, Hajrudin Karić, govorio je o tome kako je u maju 1992. bio pritvoren u smučarskom centru Pale, nadomak Sarajeva, te kako je potom odveden u gradsku sportsku halu, gde je proveo mesec dana, da bi najzad bio prebačen u Kulu.



On je tvrdio kako je u sportskoj hali na Palama boravilo oko 200 ljudi, te kako su bili „maltretirani deset puta dnevno“.



„Petorica srpskih vojnika bi ušli i počeli da udaraju koga stignu“, dodao je svedok.



On je sudu rekao da je pretrpeo tolike batine da još uvek ima ožiljke.



Takođe je rekao da su higijenski uslovi u Kuli bili očajni, a hrana oskudna, te da je i on oslabio preko 30 kilograma. Međutim, rekao je kako za vreme svog boravka u logoru nije bio ni mučen ni maltretiran.



Takođe je posvedočio kako je u avgustu 1992. zajedno sa ostalim zatvorenicima bio izveden iz logora, te da je tada video ondašnjeg lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića, i samog Mandića, koji su došli u inspekciju.



„Karadžić nam se obratio, poručivši da ostanemo u logoru i da smo tu bezbedni; kazao nam je kako [bosanski predsednik] Alija [Izetbegović] ne želi da se vratimo“, rekao je svedok.



U tom trenutku, Mandić se široko osmehnuo svedoku, kao da je želeo da mu nešto kaže, ali to nije učinio.



Tokom unakrsnog ispitivanja svedoka od strane odbrane, sudsko veće je u dva navrata bilo prinuđeno da interveniše, upozoravajući advokate da prilikom postavljanja pitanja ne iznose zaključke i stavove, već da tu vrstu primedbi sačuvaju za završnu reč.



Suđenje se nastavlja iduće sedmice, kada bi tužilaštvo trebalo da izvede nove svedoke.



Denis Džidić je izveštač IWPR-a iz Sarajeva.
Frontline Updates
Support local journalists