Mogu li sudjenja za ratne zlocine biti prepustena balkanskim sudovima?
Da bi okoncao svoj rad u predvidjenom roku, Tribunal moze prepustiti odredjeni broj slucajeva lokalnim sudovima: medjutim, postoje ozbiljne sumnje da ce oni biti u stanju posteno suditi
Mogu li sudjenja za ratne zlocine biti prepustena balkanskim sudovima?
Da bi okoncao svoj rad u predvidjenom roku, Tribunal moze prepustiti odredjeni broj slucajeva lokalnim sudovima: medjutim, postoje ozbiljne sumnje da ce oni biti u stanju posteno suditi
Ovo je kljucna godina za Haski tribunal. Ocekuje se da ce do isteka 2004. glavna tuziteljica Karla del Ponte (Carla del Ponte) okoncati sve istrage i objaviti posljednje optuznice.
Samim tim, pocet ce i odbrojavanje do konacnog zatvaranja Tribunala – ciji rad na sudjenjima za ratne zlocine pocinjene u bivsoj Jugoslaviji i Ruandi predstavlja najveci pojedinacni doprinos medjunarodnoj praksi procesuiranja ratnih zlocina nakon Nirnberga.
Sljedece ce cetiri godine biti posvecene okoncanju prvostupanjskih sudskih postupaka, a jos dvije ce proteci u zalbenim procesima. Ocekuje se, dakle, da ce Tribunal biti zatvoren 2010. godine.
Da bi se prilagodio spomenutim rokovima, Tribunal je bio prinudjen donijeti nekoliko strateskih odluka, zbog cega ce neki od postupaka protiv osumnjicenih nizeg i srednjeg ranga mozda biti prepusteni sudovima u bivsoj Jugoslaviji.
I na sud se vrsi pritisak u cilju osjetnijeg ubrzanja rada. A tokom posljednjih nekoliko godina izvrsene su i brojne izmjene procedure, s ciljem da se to ubrzanje pospjesi.
Najvazniji zakonski dokument Medjunarodnog suda – Statut – dopunjen je kako bi se utvrdjenoj brojki od 16 stalnih, prikljucilo i devet takozvanih “privremenih” (ad litem) sudaca. Zahvaljujuci tome postalo je teoretski moguce da se istovremeno – u trima sudnicama Tribunala – odvija cak sest sudskih procesa.
Tuzilastvo pak energicno zastupa kontroverznu politiku sklapanja sporazuma s optuzenicima – koja gotovo da nije ni prakticirana prije 2000. – uslijed cega sve veci broj njih priznaje krivicu u zamjenu za obecanje da ce se tuzilastvo zalagati da im kazna bude umanjena.
Najzad, prije samo nekoliko tjedana izvrsene su i dopune drugog po vaznosti dokumenta Tribunala – Pravilnika o vodjenju postupka i dokazima – i to tako sto su sucima dana veca ovlastenja pri utvrdjivanju tko moze biti izveden pred Tribunal. Njihovo pravo provjere nacina na koji tuziteljica koristi svoje pravo da podize optuznice protiv koga god zeli prosireno je, tako da ce sve nove optuznice ubuduce biti razmatrane pred specijalnim nadlestvom Tribunala, kojeg ce ciniti petorica sudac najviseg ranga.
Medjutim, usprkos svim navedenim izmjenama, malo je vjerojatno da ce Tribunal uspjeti okoncati sva sudjenja u predvidjenom roku.
Takvu su mogucnost, skoro izvjesno, duznosnici Medjunarodnog suda i clanice Vijeca sigurnosti UN-a predvidjeli jos 2001., kada su Statut dopunili odredbama kojima je omoguceno da odredjeni slucajevi budu prepusteni sudovima na podrucju bivse Jugoslavije.
Tribunal je pritom u vise navrata naglasio da ce mogucnost prepustanja lokalnim sudovima sljedecih godina postojati samo kada su u pitanju optuzenici srednjeg i nizeg ranga – i to iskljucivo ukoliko se pokaze da su pravni sistemi bivsih jugoslavenskih republika kadri osigurati postena sudjenja.
Ne postoje precizno definirana pravila koja propisuju pod kojim bi se uvjetima pojedini sudski sistem mogao smatrati sposobnim za preuzimanje slucajeva od Tribunala. Medjutim, predstavnici Medjunarodnog suda tvrde da politicka nezavisnost sudstva, rjesavanje problema koji se ticu prihvatljivosti dokaza koje je prikupilo tuzilastvo Tribunala, kao i poduzimanje mjera za zastitu svjedoka, predstavljaju najvaznije uvjete koji ce morati biti ispunjeni kako bi neki od optuzenika mogli biti upuceni na sudjenja pred lokalnim sudovima.
Ukupan broj takvih slucajeva vjerojatno nece ni biti pretjerano velik, buduci da je Tribunal do sada optuzio oko 140 ljudi, te da je oko dvije trecine njih u medjuvremenu vec osudjeno ili im se sudi.
Ali, sta ce se desiti s ostalim ratnim zlocinima koji su pocinjeni na podrucju bivse Jugoslavije – i sa stotinama pocinitelja protiv kojih Tribunal nije pokrenuo istragu ili krivicni postupak, nezavisno od toga je li uzrok tome bio nedostatak vremena ili relativno nizak rang potencijalnih optuzenika?
Takvi ce slucajevi takodjer biti prepusteni lokalnim sudskim sistemima, koji se oporavljaju nakon visegodisnjih zloupotreba od strane autokratskih, nacionalistickih rezima, i koji – osim toga – dijele sudbinu drustava koja jos uvijek ne uspijevaju suociti se s vlastitom prosloscu.
Otuda i pitanje: hoce li oni uopce biti u stanju organizirati sudjenja za ratne zlocine?
IWPR priprema niz clanaka kojima ce pokusati odgovori na to pitanje. Sljedecih cemo se tjedana baviti spremnoscu sudova u Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori da preuzmu odredjene slucajeve Tribunala. A ovog cemo tjedna paznju usmjeriti ka sudskom sistemu Federacije Bosne i Hercegovine.
Ana Uzelac je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.
