Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Mladićevim hapšenjem nije prestalo poricanje u Srbiji

Medijsko pokrivanje Mladićevog hapšenja pokazuje da Srbija tek treba da nauči razliku između nepravdi koje su počinjene u ratu i ratova koji su nepravedni.
By Edina Becirevic

Piše: Edina Bećirević iz Sarajeva (TU br. 695, 31. maj 2011.)

Uprkos svim pritiscima koji su proteklih godina vršeni na Beograd, samo rijetki optimisti su vjerovali da će general Ratko Mladić zaista biti uhapšen.

Postojala su dva razloga za takav skepticizam. Prvi je činjenica da su na brojnim suđenjima koja su do sada održana u Haškom tribunalu prezentirani nepobitni dokumentarni dokazi o tome da je tokom rata u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1992. do 1995. godine, postojala snažna povezanost između Mladića (kao komandanta vojske bosanskih Srba) s jedne, i civilnog i vojnog rukovodstva Srbije, s druge strane.

Konačno, Mladić je u navedenom periodu primao platu iz Srbije, da bi poslije rata Beograd nastavio da mu isplaćuje i vojnu penziju.

Drugi razlog za skepticizam bila je slika Mladića kao heroja, koju su pažljivo njegovali najvažniji mediji u Srbiji. Uz izuzetak liberalne manjine, većina stanovništva ove zemlje je vjerovala u takvu sliku.

Samo desetak dana prije Mladićevog hapšenja, jedno istraživanje javnog mnijenja je pokazalo da u Srbiji – uprkos nagradi u iznosu od deset miliona eura koju je ponudila vlada – čak 78 posto anketiranih nikada ne bi otkrilo gdje se skriva general. Pedeset jedan posto građana odlučno se protivilo Mladićevom hapšenju, dok je njih 40 posto izjavilo da ga doživljava kao heroja.

Ovako snažna podrška bila je vidljiva i u intervjuima koje su novinari pravili sa običnim ljudima u Srbiji i Republici Srpskoj (RS) nakon Mladićevog hapšenja.

„Sva sam zadrhtala kada sam čula tu užasnu vijest“, izjavila je sa suzama u očima jedna Srpkinja sa Pala, u okolini Sarajeva. U danima nakon hapšenja, mnogi obični muškarci, žene i mladi ljudi iznosili su slične stavove.

Neki od njih su bili tužni, poput ove žene sa Pala, dok su drugi bili bijesni i uznemireni. Njihov je bijes bio usmjeren prema predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, koji je svjetskoj javnosti i saopštio vijest o hapšenju, ali i prema Evropskoj Uniji, koja početak pregovora sa Beogradom o članstvu u EU uslovila hapšenjem Mladića.

Proteklih je dana uslijedio niz protestnih skupova u Srbiji i BiH, čiji su učesnici izražavali svoje nezadovoljstvo ovim hapšenjem. Iako su ovi protesti u izvjesnom smislu bili očekivani, treba se zapitati zbog čega bivši komandant vojske bosanskih Srba i dalje uživa toliku podršku.

Kako je moguće da građani Srbije i RS-a još uvijek jako malo znaju o zločinima za koje se Mladić tereti, uprkos svim procesima održanim pred Haškim tribunalom i lokalnim sudovima vezanim za genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva?

Nema sumnje u to da su mediji u Srbiji i RS-u najodgovorniji za neinformiranost običnih ljudi.

Svega nekoliko dana prije Mladićevog hapšenja, državna Radio televizija Srbije (RTS) je to indirektno i priznala.

Povukavši potez koji je malo ko očekivao, RTS se javno izvinila zbog svoje ratne propagande, kao i zbog podrške režimu tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, za kojeg se vjeruje da je imao ključnu ulogu u ratovima na Balkanu devedesetih godina.

„Izvinjavamo se građanima Srbije i susjednih zemalja koji su bili izloženi uvredama, klevetama i govoru mržnje“, kaže se u saopćenju koje je postavljeno na internet-stranicu RTS-a 24. maja. „Više puta smo povrijedili osjećanja, integritet i dostojanstvo intelektualaca, opozicije, nezavisnih novinara i nacionalnih i vjerskih manjina“, stoji u tom saopćenju.

U nastojanju da se distancira od svoje nekadašnje ratnohuškačke prošlosti, RTS se obavezala da će „promovirati vladavinu prava, socijalnu pravdu, ljudska i manjinska prava i slobode, u skladu sa evropskim vrijednostima“.

Riječ je o prvom izvinjenju te vrste koje je uputila državna medijska kuća Srbije. RTS je bio jedan od simbola Miloševićevog doba i stub njegove višegodišnje vladavine, odnosno vremena obilježenog ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, te međunarodnom izolacijom i potpunim ekonomskim kolapsom.

Neki posmatrači tvrde da ovo izvinjenje stiže prekasno, s obzirom na štetu koju je RTS prouzrokovao svojom višegodišnjom propagandom. Osim toga, u posljednje vrijeme izvinjenja su ušla u modu, naročito ona neobavezujuća.

Izvinjenje RTS-a zaista treba uzeti s rezervom, ali ne zato što je došlo prekasno, već zato što se u njemu ne spominje najvažniji problem, a to je kontinuirano poricanje stvarne uloge Srbije u balkanskim ratovima.

Zbog toga ovo saopćenje RTS-a jeste dobrodošlo, ali nije i dovoljno. Bilo bi daleko korisnije i efikasnije da RTS promijeni svoju sadašnju uređivačku politiku i otvoreno progovori o srebreničkom genocidu i ostalim ratnim zločinima koje su činili Srbi, i u ime Srbije. Na taj način bi RTS i ostali mediji u ovoj zemlji značajno doprinijeli okončanju još uvijek široko rasprostranjene kulture poricanja.

Pod Miloševićevim režimom, dehumanizacija „drugih“ i opovrgavanje ratnih zločina su postali norma. Ratna propaganda je prerasla u propagandu poricanja, usmjerenog na minimiziranje uloge Srbije u ratovima vođenim tokom devedesetih. Samo neka vrsta programa denacifikacije može uistinu promijeniti srbijansko društvo, koje je naročito osjetljivo na optužbe za genocid, za šta se tereti Mladić.

Majkl Volcer (Michael Waltzer) napisao je još 1977. godine knjigu pod naslovom „Pravedni i nepravedni ratovi“, u kojoj se nadovezao na ideje Tome Akvinskog o razlici između jus ad bellum (ratne pravde) i jus in bello (pravde u ratu). U danima koji predstoje, pojašnjavanje te razlike bi za srbijansko društvo bilo veoma korisno.

Prije Mladićevog hapšenja, kao i nekoliko dana nakon toga, srbijanski su mediji počeli priznavati da su se u ratu zaista desile «neke nepravde». Prema toj interpretaciji, rat je loš, i zločini se dešavaju u svakom ratu – pa je sada došlo vrijeme da Srbi počnu prihvatati činjenicu da su neki zločini počinjeni i u njihovo ime.

Međutim, neophodno je napraviti i naredni korak, i to isti onaj koji je njemačkom društvu pomogao da se moralno oporavi od fašizma u Drugom svjetskom ratu. Ukoliko srbijansko društvo zaista želi da se suoči sa prošlošću, moraće postepeno prihvatiti činjenicu da je Srbija odgovorna ne samo za neke nepravde u ratu, već i za to što je odigrala glavnu ulogu u nepravednim ratovima.

Dr Edina Bećirević predaje na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu.