MILOSEVICEV SURADNIK TVRDI DA SU SE SRBI BORILI PROTIV NEPRAVDE

Nekadasnji bliski suradnik Slobodana Milosevica, Ratko Markovic, nastavio je i ovoga tjedna svjedociti u Haskom tribunalu, opisujuci optuzenika kao politickog lidera koji je nastojao obraniti Srbiju od ostalih balkanskih republika, kao i od medjunarodne zajednice.

Iznoseci i danas iste one teze i koristeci istu onu retoriku za kojom je Milosevicev rezim posegnuo devedesetih, Markovic je – kao bivsi sudac i politicar – pokusao pokazati kako su u razlicitim kriznim situacijama, koje su rezultirale trima balkanskim ratovima, Srbi zapravo ispravljali nepravde koje su im ranije nacinjene.

Izgleda da se Milosevic nada da ce u ovom svjedocenju biti opisan kao odgovoran politicar i zastitnik nacionalnih interesa, dakle sasvim drugacije nego sto je prikazan u optuznicama koje su protiv njega podignute, a u kojima se o njemu govori kao o jednom od sudionika "zajednickog zlocinackog poduhvata", ciji je smisao bilo prekrajanje etnicke mape bivse Jugoslavije.

Markovicevo svjedocenje – za sada najduze u okviru dokaznog postupka obrane – ticalo se iskljucivo konteksta i cinjenicne pozadine haskih optuznica, pri cemu pojedinacne optuzbe zapravo nisu bile ni doticane.

Za sada najdramaticniji trenutak Markovicevog nastupa desio se na samom kraju glavnog dijela ispitivanja, kada je svjedok govorio o propalim politickim pregovorima izmedju srpske vlade i kosovskih Albanaca, odrzanim 1999. u Rambujeu i Parizu.

Tada je srpska delegacija odlucila odbiti politicki sporazum o buducnosti pokrajine Kosovo – koju pretezno naseljavaju Albanci – i krenuti stazom sukoba koja je na kraju dovela i do zracne intervencije NATO-a.

Markovic je u to vrijeme bio potpredsjednik srpske vlade i vodja drzavne delegacije, a ovog se tjedna stekao utisak da je on jos uvijek uvjeren u ispravnost svojih tadasnjih postupaka.

"Mnogi ljudi su zbog toga stradali", rekao je on stalozeno. "Ali smo mi sacuvali svoju cast i dostojanstvo. Srbi su oduvijek vjerovali da je bolje izgubiti zivot nego dostojanstvo."

Potonja je tvrdnja izazvala trenutnu i prilicno burnu reakciju poslovicno uzdrzanog tuzioca Dzefrija Najsa (Geoffrey Nice), koji je u nastavku saslusanja insistirao na tome da su "srpsko dostojanstvo" svojim zivotima zapravo "platili albanski civili".

Tuzioci su osim toga Milosevica optuzili za presutkivanje operacije protjerivanja kosovskih Albanaca, koja je, kako se navodi, uslijedila neposredno nakon otpocinjanja NATO-vog bombardiranja.

Jos uvijek postoje nedoumice koliko je Albanaca ubijeno u tom razdoblju. Prema procjenama Beograda, oko 2.000 srpskih civila stradalo je od posljedica bombardiranja, dok na drugoj strani Albanci tvrde da broj njihovih zrtava dostize cifru od 10.000. U medjuvremenu je iz masovnih grobnica na Kosovu i u Srbiji iskopano oko 3.000 tijela.

Markovic je insistirao na tome da zlosretni pregovori u Rambujeu "u stvari nisu ni bili pregovori", posto se srpska i albanska strana nisu na njima susrele licem u lice, i posto je glavnu rijec imala ekipa medjunarodnih posrednika.

"[Pregovaraci] su [srpsku delegaciju] uporno zasipali razlicitim verzijama dokumenata, koje su prethodno usaglasili s Albancima", pozalio se Markovic.

Svjedok je rekao i da je srpskoj delegaciji konacni tekst sporazuma bio ponudjen vece uoci sluzbenog okoncanja pregovora, te da su clanovi te delegacije odbili da ga u tako kratkom roku prihvate.

Nekoliko tjedana kasnije, u Parizu, tokom posljednjih razgovora ciji je cilj bilo sprecavanje sve vjerojatnijih sukoba sirih razmjera, srpska je delegacija jos jednom odbila isti taj dokument.

"Kosovo bi [prema odredbama ponudjenog sporazuma] formalno ostalo u Srbiji, ali bi drzava Srbija zapravo bila protjerana [s teritorije pokrajine]", rekao je svjedok.

Odbijenim sporazumom bilo je predvidjeno da lokalna kosovska vlada dobije znatno sire zakonske ovlasti, kao i da na tom podrucju budu rasporedjene NATO-snage. Potonje je pak, prema Markovicevim rijecima, za Beograd bilo – "neprihvatljivo".

Markovic je insistirao i na tome da je glavni arhitekt ultimatuma bila u stvari Madlen Olbrajt (Madeleine Albright), tadasnja drzavna tajnica SAD-a. On za to medjutim nije ponudio nikakve dokaze, izuzev sto je rekao da se tokom samih pregovora mogao steci takav utisak. Takodjer je rekao i da je srpska delegacija radila samostalno, bez ikakvog konzultiranja s Milosevicem, koji je u to vrijeme vec bio predsjednik krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore.

Svjedok je ovoga tjedna opsirno govorio i o tome kako je Beograd potkraj osamdesetih pokusavao uspostaviti cvrscu kontrolu nad Kosovom i Vojvodinom, kojima je po tadasnjem Ustavu unutar Srbije bio osiguran status autonomnih pokrajina.

Markovic je bio i clan one ustavne komisije koja je 1989. sacinila amandmane kojima su pokrajinama ukinuta mnoga dotadasnja politicka prava. No, te su promjene po njegovom misljenju bile neophodne kako bi se sprijecila secesija.

Tuzilastvo pak tvrdi da je upravo ukidanje autonomije predstavljalo prvi korak u Milosevicevom nastojanju da uspostavi kontrolu na citavoj teritoriji, kojoj ce on kasnije pokusati prikljuciti i dijelove Hrvatske i Bosne.

Medjutim, svi ovi podaci zapravo se odnose na razdoblje koje prethodi zbivanjima koja se navode u optuznicama. Bivsi jugoslavenski predsjednik ima 62 godine i tereti ga se za ratne zlocine koji su u Hrvatskoj i Bosni pocinjeni nakon sto su 1991., odnosno 1992., izbili oruzani sukobi na tim podrucjima.

Promatraci procjenjuju da Milosevic pokusava oboriti teoriju tuzilastva tako sto ce pokazati kako je "zajednicki zlocinacki poduhvat" u stvari naziv za politiku samoobrane i sprecavanje secesije, kao i za protivljenje manipulacijama inozemnih politicara.

"[Milosevic] nastoji dokazati kako je bio samo predsjednik koji je radio svoj posao", izjavila je Hakelina Verijn Stjuart [Heikelina Verrijn Stuart], nizozemska novinarka koja vec dugo prati ovaj slucaj.

"Ali, pitanje je hoce li on uspjeti otici dalje od iznosenja vlastite teorije i golih cinjenica, odnosno da li ce osporiti samo jezgro optuznice – tezu o postojanju ratnih zlocina i tome da je znao za njih."

Tuzioci su insistirali na tome da je veci dio Markovicevog svjedocenja bio tek "djelomicno relevantan" za sam slucaj. Pa ipak, tokom unakrsnog ispitivanja koje je pocelo potkraj tjedna, glavni tuzilac je prema svjedoku ispoljio neuobicajenu visoku dozu neprijateljstva, pokusavajuci na svaki nacin dovesti u pitanje njegov kredibilitet.

Tuzilac Najs je naime uporno tvrdio da je Markovic bio medju onima koji su sprovodili Milosevicevu politiku, opisujuci ga kao vrlo "privrzenog optuzeniku" i kao covjeka koji je bio spreman "prilagoditi zakone njegovim [Milosevicevim] potrebama".

Najs je takodjer isticao kako je Markovic svjesno obmanjivao sud, buduci da je tuzilastvo na kraju uspjelo u svom nastojanju da od svjedoka izmami priznanje da je osobno sudjelovao u pisanju jednog broja zakona koji su nakon izbijanja neprijateljstava bili usvojeni u srpskim dijelovima Hrvatske – iako je to prvobitno negirao.

Tuzilac je ukazao i na relativno jake osobne veze koje je Markovic odrzavao sa srpskim ultra-nacionalistickim politicarem Vojislavom Seseljem, koji se nalazi u Hagu, gdje ce mu se suditi za ratne zlocine.

I Markovic i Seselj su, neposredno uoci NATO-intervencije (1999), bili potpredsjednici Vlade Srbije.

Unakrsno ce ispitivanje biti nastavljeno 24. sijecnja/januara, kada bi – nakon punih pet radnih dana – Markovicevo svjedocenje trebalo da biti i okoncano.

Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.