Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Milosevicev branilac obrazlozio zalbu

Advokat je iznio argumente protiv odluke o nametanju branioca
By IWPR ICTY

Advokat kojeg su suci Haskog tribunala dodijelili Slobodanu Milosevicu, Stiven Kej (Stephen Kay), pismeno je obrazlozio razloge zbog kojih se zalio na odluku o vlastitom postavljenju, tvrdeci da je nametanjem branioca optuzenom dovedena u pitanje pravednost citavog sudjenja.


Kej je sucima – na koje se vrsi pritisak da sudjenje okoncaju do 2010., odnosno prije isteka roka za sprovodjenjenje “izlazne strategije” Tribunala – prakticno optuzio da su, u nastojanju ubrzavanja procesa, pogazili Miloseviceva prava.


U zalbi koju je podnio 29. rujna/septembra, Kej navodi da je odluka Medjunarodnog suda da se oboljelom optuzeniku nametne branilac – koja je donesena usprkos njegovoj jasno izrazenoj zelji da u nastavku sudjenja vlastitu obranu vodi samostalno – pociva na pogresnom tumacenju Statuta Tribunala. Kej, naime, tvrdi da je u potonjem dokumentu pravo optuzenika da zastupa samog sebe definirano kao jedno od osnovnih jamstava pravednosti sudskog postupka.


To isto pravo je, prema njegovim rijecima, zajamceno i Medjunarodnom konvencijom o gradjanskim i politickim pravima, te Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.


Kej je takodjer ukazao i da suci nisu utvrdili sve relevantne cinjenice, niti razmotrili sve mogucnosti koje su im stajale na raspolaganju.


Najzad, ponovio je i svoj raniji zahtjev da se optuzeniku, ukoliko vec bude prisiljen prepustiti obranu zastupnicima, dopusti makar da u vlastitom procesu – nezavisno od advokata – ima aktivniju ulogu.


“Najvaznije je da pravda bude ostvarena, ali tako da bude vidljiv i proces njenog ostvarivanja”, konstatirao je on, napominjuci da se najnovijim sudskim odlukama to dovodi u pitanje.


Poslije niza odlaganja zbog Milosevicevog povisenog krvnog tlaka i srcanih tegoba, nakon cega su lijecnici koje je imenovao sud u svojim izvjestajima utvrdili da optuzeni nije u stanju braniti se samostalno, suci su 2. rujna/septembra donijeli odluku o dodjeljivanju branioca, koja prakticno znaci da u ispitivanju svjedoka bivsi jugoslavenski predsjednik vise nece imati glavnu rijec.


Za branioca je imenovan Kej, dotadasnji prijatelj suda (amicus curiae). Medjutim, Milosevic je u medjuvremenu odbio bilo kakav kontakt s njim, usljed cega je Kej bio prinudjen zatraziti dodatno vrijeme kako bi prikupio neophodne informacije i pripremio strategiju obrane.


I tako je 8. rujna/septembra – pokusavajuci djelovati u skladu s pretpostavljenim zeljama svog klijenta – Kej sudu podnio zalbu na odluku o vlastitom imenovanju. Tjedan dana kasnije, nakon sto je niz svjedoka, u znak protesta zbog odluke da se Milosevicu branilac dodijeli mimo njegove volje, odbio pojaviti se pred Tribunalom, Kej je isposlovao cetvorotjednu pauzu tokom koje ce pokusati “uvezati” citav slucaj.


Kejevo obrazlozenje uslijedilo je tjedan dana nakon sto su i suci izdali dokument u kojem su objasnili vlastiti potez. Sustina njihovog stava sadrzana je u tezi po kojoj pravo optuzenika na samostalnu obranu niposto ne smije ugroziti njegovo pravo na pravedno sudjenje. A upravo to se – kako se navodi – desilo u Milosevicevom slucaju, buduci da je on svoje pravo da se brani samostalno uzivao pod okolnostima koje su dovodile u pitanje pravednost postupka.


Kej se u zalbi usprotivio ovakvom stavu, tvrdeci da su suci pogrijesili kada su pravo na pravedno sudjenje proglasile “visim” u odnosu na pravo na samostalnu obranu. Po njegovim rijecima, pravo na samostalnu obranu je zapravo neophodna komponenta pravednog sudjenja, koja je i u sudskoj regulativi opisana kao nesto sto je “zajamceno” i sto “po definiciji, ne smije biti ometano, niti dovodjeno u pitanje”.


Nedoumice oko stvarne prirode prava na samostalnu obranu proistjecu djelomicno i iz hibridnog ustrojstva Haskog tribunala, koji u svom radu kombinira elemente opceg prava (kakvo je na snazi u Britaniji, Sjedinjenim Drzavama, kao i mnogim drugim zemljama) s elementima gradjanskog (koje se primjenjuje u ostatku Evrope i jos ponegdje).


Sistem opceg prava funkcionira tako sto optuzba i obrana suceljavaju argumente u prisustvu suca, cija je uloga relativno pasivna. Nasuprot tome, u sistemu gradjanskog prava naglasak je upravo na sucima, koji su duzni razmotriti sve dostupne dokaze i utvrditi istinu o svemu sto je relevantno za spor koji se vodi.


Kej priznaje da su suci u pravu kada ukazuju na cinjenicu da u sistemu gradjanskog prava branilac cesto biva nametan optuzeniku. Ali, on takodjer tvrdi i da su procesi koji se odvijaju pred Haskim tribunalom ipak mnogo vise nalik onima koji se vode po odredbama opceg prava, u kojem pak samostalna obrana predstavlja jedan od osnovnih principa, koji samo u izuzetno malom broju slucajeva biva drugacije tretiran.


Ukratko, Kej je nagovijestio da su suci, u nastojanju da izbjegnu dalja odlaganja, zapravo povrijedile prava optuzenog.


Sa druge strane, suci su konstatirali kako ucestali prekidi sudjenja “nezavisno od svega ostalog, mogu dovesti do povecanja rizika od donosenja pogresne presude”.


Naglasili su i da su one same – u uvjetima u kojima postoje realni izgledi da ce sudjenje biti konstantno prekidano, pa i da ce integritet procesa, uslijed ugrozavanja njegove pravednosti, biti doveden u pitanje – bile “duzne uspostaviti rezim kojim ce sve to biti izbjegnuto”.


Kej pak tvrdi da je na taj nacin optuzenikovo pravo na samostalnu obranu “stavljeno u drugi plan u odnosu na zelju [sudaca] da se sudjenje privede kraju”.


Isticuci da su nametanjem branioca pogazena Miloseviceva statutarna prava, Kej takodjer smatra da suci pri donosenju te odluke nisu na pravi nacin pristupile ni nekim veoma vaznim aspektima citavog slucaja, kao sto je pitanje Miloseviceve sposobnosti da izdrzi sudjenje.


“S obzirom na procjene po kojima optuzeni fizicki nije u stanju braniti se samostalno”, kaze Kej, “otvara se i pitanje je li on fizicki sposoban za dugotrajno koristenje vlastitog prava da svjedoci u procesu, pa samim tim i da li je uopce u stanju izdrzati sudjenje.”


Kej je rekao i da suci nisu dovoljno paznje posvetili nekim alternativnim varijantama – pri cemu je, vjerojatno, mislio na nastojanja da se, dodatnim usporavanjem rada, smanji pritisak kojem je Milosevic izlozen – cijom bi se primjenom mozda i moglo osigurati da optuzeni ipak bude u stanju braniti se samostalno.


U svom pokusaju da po svaku cijenu okonca nastalu pat-poziciju, Kej je ocito spreman ici do kraja, te je tako sudu uputio i zahtjev po kojem Milosevicu – ukoliko vec bude prisiljen prihvatiti branioca – mora biti dozvoljeno da u procesu ispitivanja svjedoka ipak igra nesto aktivniju ulogu od one koja mu je posljednjom odlukom propisana.


Naime, prema trenutno vazecim odredbama, Milosevic ima pravo ispitivati svjedoka tek posto to ucini njegov advokat, ali je u nekoliko dosadasnjih prilika prezrivo odbio iskoristiti tu mogucnost.


“Ukoliko bi sudsko vijece optuzenom dozvolilo da prvi pristupa svjedocima i da ih prvi ispituje, pri cemu bi imenovani advokat ostao ´u pripravnosti´, to bi vec”, misli Kej, “samo po sebi moglo dovesti do povecanja optuzenikove spremnosti na suradnju”.


Na samom kraju zalbenog zahtjeva, Kej je zatrazio da Milosevicu bude pruzena prilika da se i osobno obrati zalbenom vijecu.


Kej je, napokon, otkrio i da ekipa branilaca trenutno razmatra mogucnost izdavanja obavezujucih naloga, zahvaljujuci kojima bi se – ukoliko se situacija ne promijeni sve do 12. listopada/oktobra, za kada je zakazan nastavak sudjenja – osigurao dolazak svjedoka. U znak protesta zbog sudacke odluke da se Milosevicu dodijeli branilac, preko 200 svjedoka je odbilo pojaviti se na sudu.


Mike Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haskog tribunala.