Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MILOSEVIC KAO "MIROTVORAC"

Evropski se pregovarac u svom svjedocenju osvrnuo i na nevjeste napore koji su cinjeni kako bi se balkanski ratovi nekako priveli kraju
By IWPR ICTY

Blijedo svjedocenje lorda Dejvida Ovena na sudjenju Slobodanu Milosevicu predstavlja neugodno podsjecanje na to kako je medjunarodna zajednica godinama davala podrsku srpskom lideru kao jedinom covjeku koji je mogao dovesti do uspostave mira na teritoriji bivse Jugoslavije.


U svom pojavljivanju pred sudom, koje se odigralo proteklog tjedna, nekadasnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije i pregovarac Evropske Unije nastojao je prikazati Milosevica kao potencijalnog mirotvorca. “Vjerujem vam da ste, pocevsi od travnja/aprila 1993. pa nadalje, zaista zeljeli mir”, rekao je tom prilikom lord Oven.


On je izrazio zaljenje sto Milosevic nije uspio izvrsiti dovoljno snazan pritisak na bosanske Srbe kako bi oni prihvatili mirovne planove: “Ono sto je po mom misljenju trebalo da ucinite je da svoju verbalnu podrsku pretocite u ekonomske i vojne pritiske, koji bi omogucili znatno raniju uspostavu mira.”


Tretirati Milosevica kao mirotvorca svakako znaci imati neobican pogled na stvari, buduci da je rijec o covjeku koji je Srbijom upravljao od kasnih osamdesetih, pa sve do listopada/oktobra 2000. i da je za to vrijeme vise stotina tisuca ljudi ubijeno, dok je – nakon sto se visenacionalna federacija u krvi raspala – dva milijuna ljudi ostalo bez krova nad glavom.


Okrivljeni je odgovoran i za osiromasenje vlastitog naroda, buduci da je unistio nacionalnu ekonomiju i stvorio novu klasu kriminalaca i zlocinaca. Krajnji rezultat njegove politike bio je progon Srba s teritorija na kojima su vjekovima zivjeli – iz Krajine, s Kosova i iz pojedinih dijelova Bosne.


Pa ipak su tokom svih tih godina ratova i razaranja Milosevicu od strane ljudi kakav je lord Oven bile ukazivane sve moguce pocasti. Tako se u ozujuku/martu 1994. lord Oven zajedno sa suprugom ukrcao u helikopter i krenuo na sastanak s Milosevicem i njegovom suprugom Mirom Markovic, koji je odrzan u jednom od nekadasnjih Titovih objekata pokraj Dunava. Tamo su dva bracna para uzivala u dugom zajednickom rucku. U svojim memoarima pod naslovom Balkanska Odiseja, lord Oven se kasnije prisecao kako je Milosevica tom prilikom optuzio da je “zaigrao na nacionalisticku kartu”.


U nedavnom intervjuu s Mirom Markovic, postavio sam joj pitanje koje se ticalo te opaske koju je iznio njihov gost. “Rekla sam lordu Ovenu: ´Mozete biti sigurni u to da moj muz nije nacionalist – jer da jest, ja ne bih zivjela s njim. Ja sam vam najbolje jamstvo da Sloba nije nacionalist. Mi imamo ista politicka uvjerenja. Ne mozemo imati razlicita politicka uvjerenja i zivjeti zajedno´”, konstatirala je ona.


Naravno, Markoviceva je za lorda Ovena imala samo rijeci hvale: “On je na mene ostavio utisak veoma uctive i kulturne osobe, koja je meni licno – kada je rijec o ratu u Jugoslaviji, kao i o najopcijim civilizacijskim pitanjima – po mnogo cemu vrlo bliska. Njegovi su stavovi bili apsolutno bliski mojima.”


Mozda je nepravedno baviti se samo lordom Ovenom. Pocetkom devedesetih, citava rijeka medjunarodnih izaslanika zaputila se u Beograd, kako bi sjela na Milosevicevo “kanabe” i pojavila se na srpskoj drzavnoj televiziji, zamisljeno klimajuci glavom na njegove uvijek nove mirovne prijedloge.


U to vrijeme, svim visokim duznosnicima, bila je poznata cinjenica da je srpski lider zapravo najutjecajniji akter balkanskih ratova. Tuzilastvo je vec tokom svog pred-procesnog izlaganja predocilo veliki broj snimaka telefonskih i drugih razgovora na osnovu kojih se vidi da je Milosevic bio i te kako upoznat sa zbivanjima na ratistima.


Ta cudna privlacnost, koju su znacajni diplomati osjecale prema Milosevicu, bitno je ojacala njegovu domacu i medjunarodnu poziciju.


Tibor Varadi se, kao bivsi jugoslavenski ministar pravde u kratkotrajnom prozapadnom kabinetu premijera Milana Panica, prisjetio: “Nisam pozvan da se bavim njihovim razlozima, ali je za zapadne diplomate vec i sam razgovor s Milosevicem znacio neku vrstu podviga. U njihovim karijerama je veoma vaznu stavku predstavljala cinjenica da su pregovarali s tim mocnim, nemilosrdnim vladarom. Jedna stvar je kada vi recimo kazete ´Sreo sam se s [jugoslavenskim premijerom Radojem] Konticem´ – jer, tko je, zaboga, taj Kontic? Ali Milosevic, to je vec nesto drugo. I diplomati su ljudi.”


Na kraju se u Vasingtonu, Londonu i ostalim evropskim prijestolnicama, ipak odigrala promjena. Jedan zapadni diplomat mi je tim povodom rekao: “Naravno da smo bili svjesni da je od samog pocetka on osobno predstavljao veliki dio problema. Ali ono sto smo tek poslije izvjesnog vremena shvatili bilo je da on nikada nece moci biti i dio rjesenja.”


Markoviceva je, medjutim, cvrsto vjerovala u to. “Hasko tuzilastvo sada tvrdi da je on ucinio ovo ili ono tokom 1991. i 1992. i tako dalje”, rekla mi je ona. “Zapad se [u Dejtonu] prema njemu ponasao kao prema savezniku, tretirajuci ga kao faktor stabilnosti i mira na Balkanu. Treba da budu zahvalni mom muzu za Dejtonski mirovni sporazum i oni to jako dobro znaju.”


Adam LeBor je autor knjige Milosevic: jedna biografija, koju je u Britaniji izdao Bloomsbury, a u Holandiji Balans.