MILOŠEVIĆ DO SAMOG KRAJA ZADAVAO PROBLEME SUCIMA

Sjedeći za optuženičkim stolom u nedavno renoviranoj haškoj sudnici, Slobodan Milošević piljio je kroz stakleni zid u gotovo praznu galeriju za publiku. Tokom pauze, našalio bi se s osiguranjem Ujedinjenih naroda.



Saslušanja koja su održana tokom – kako će se ispostaviti – posljednjeg tjedna Miloševićevog suđenja, praktično se ni po čemu nisu razlikovala od bezbroj ranijih.



Bivši predsjednik izveo je još jednog stranog svjedoka koji je govorio o krivici NATO-a, potvrđujući kako je upravo okrivljeni, više no bilo tko drugi, u vrijeme političkog meteža nastalog tokom devedesetih, nastojao sačuvati Jugoslaviju.



Milošević je pak ulazio u uobičajene rasprave sa sucima, koje su uglavnom bile posljedica njegove odlučnosti da iznese dokaze o naizgled irelevantnim pitanjima, kakvo je sudjelovanje albanskih pobunjenika s Kosova u švercu droge i „trgovini bijelim robljem“.



Najzad, Milošević je, kao i obično, veće zanimanje pokazivao za opravdavanje vlastite političke karijere i nastojanje da izbori vlastito mjesto u povijesti, nego za osporavanje gomile dokumentarnih dokaza i iskaza svjedoka koji su mu pripisali krivicu za ratne zločine.



Sve do samog kraja, Milošević je ostavljao utisak vještog samo-reklamera, odlučnog da Haški tribunal iskoristi kao svoju posljednju, improviziranu govornicu.



Nije krio svoj prezir prema „nelegalnom“ sudu UN-a. Tokom čitavog suđenja, tužioci su za njega bili „druga strana“, dok je popis optužbi nazivao „ovim takozvanim optužnicama“.



Tokom dokaznog postupka tužilaštva, on nije poštivao čak ni neka od svetih pravila Tribunala – kakvo je, recimo, ono o zaštiti svjedoka – pa bi ponekad, očito namjerno, indirektno otkrivao identitet onih koji su protiv njega svjedočili tajno.



Ponekad bi pak njegov gnjev prema pojedincima koji su se usudili proturječiti mu pred sudom postajao još očigledniji. Tako je u jednoj prilici invalida koji se u sudnici pojavio kao svjedok optužbe upitao je li mu poznata srpska poslovica „u laži su kratke noge“.



Milošević je sebe doživljavao kao nedužnu žrtvu, uhvaćenu u mrežu kompliciranih povijesnih procesa i tajnih makinacija koje daleko premašuju okvir racionalno odabranih i maliciozno iskrivljenih činjenica navedenih u optužnicama koje su protiv njega podignute.



Pojavljujući se u sudu iz dana u dan, uvijek u sakou i s kravatom, okrivljeni bi dobivao rutinska upozorenja od strane isprovociranih sudaca, prije svega zbog toga što je kombinirao relevantne dokaze s beskrajnim digresijama o otomanskoj povijesti, balkanskoj etnologiji, hrvatskom fašizmu iz razdoblja Drugog svjetskog rata, te navodnoj zavjeri Zapada s ciljem razbijanja Jugoslavije i svaljivanja krivice na Srbe.



Njegova pitanja upućivana svjedocima obrane – među kojima su mu se mnogi obraćali s „gospodine predsjedniče“ – često su bila toliko sugestivna da se stvarao utisak da se on sam nalazi i na klupi za svjedoke.



U rujnu/septembru je, nakon čitavog jednog niza takvih pitanja, čak i sudac Jan Bonomi (Iain Bonomy) rekao kako se osjeća „jednostavno iscrpljenim“ stalnim nastojanjem da okrivljenom objasni kako takav njegov pristup svjedočenja čini zapravo bezvrijednima.



„Postoji granica do koje možete uvjervati nekoga da svoj vlastiti slučaj vodi uz minimum zdravog razuma“, požalio se tada sudac Bonomi.



Miloševićevo ispitivanje svjedoka nerijetko bi potrajalo znatno duže nego što se očekivalo, pa su se ostale zainteresirane strane u procesu neprestano žalile kako se nisu u stanju organizirati na adekvatan način, niti osigurati podatke o onome o čemu bi on odlučio govoriti.



Također, britanski tužilac Džefri Najs (Geoffrey Nice) izrazio je nezadovoljstvo zbog teškoća koje je imao prilikom pribavljanja ratnih arhiva iz Srbije – dok se, s druge strane, činilo da Milošević i njegovi svjedoci nemaju sličnih problema.



Pa ipak, u mjeri u kojoj je to smatrao korisnim, Milošević je pokazao volju da poštuje zahtjeve suda. Sudjelovao je u svakodnevnim, rutinskim ritualima, ustajući pri dolasku i odlasku sudaca. A čini se i da je pokazao izvjesnu dozu razumijevanja u situaciji kada mu je dodijeljeno dvoje britanskih advokata, koji su na sudu zastupali njegove interese i upućivali formalne, pisane podneske sucima.



U posljednjim tjednima svog života, on se čak udostojao stupiti i u pisanu komunikaciju s Tribunalom, očigledno pristajući svoj potpis staviti ispod niza obećanja koja je trebalo da mu omoguće odlazak na lječenje u Moskvu.



U trenutku kad je – praktično, uoči okončanja dokaznog postupka obrane – umro, Milošević se zapravo tek počeo izjašnjavati o najvećem broju optužbi, uključujući i navodni genocid u Bosni. Oglušujući se o upozorenja sudaca da traći raspoloživo vrijeme i ne čini ništa kako bi ih uvjerio da mu produže rok za obranu, Milošević je ipak djelovao tvrdoglavo uvjeren u to da će mu se odobriti produženje dokaznog postupka.



Međutim, nezavisno od snage i slabosti obrane, oduvijek je bilo jasno da Miloševićevi prioriteti leže negdje drugdje, s onu stranu zidova sudnice i sudaca koji su trebali donijeti odluku o njegovoj sudbini.



Jedna odana grupa upornih sljedbenika pratila je suđenje i komentirala ga po veb-sajtovima i diskusionim forumima, trijumfalistički oglašavajući, a po potrebi i drastično iskrivljujući svaki eventualni dokaz koji bi okrivljenom išao u prilog.



Krajem kolovoza/augusta prošle godine, Milošević je i sam za trenutak uspio oživiti zanimanje za suđenje na Balkanu – gdje procesu do tada nije pridavana prevelika pažnja – pozivajući kao svjedoka još jednu ličnost „od formata“, radikalnog srpskog nacionalističkog političara, Vojislava Šešelja.



I činilo se da mu je, barem na vrhuncima Šešeljevog senzacionalističkog svjedočenja, ponovo laknulo. Dok je svjedok pun ponosa vrijeđao Najsa i svjedočio – uz nepristojnu gestikulaciju – o „ženskim oblinama“ novinarke BBC-a koja ga je tokom devedesetih intervjuirala, Milošević se zavalio u veliku plavu pokretnu stolicu i smijuljio se.



Sudsko vijeće nije ni izbliza bilo toliko impresionirano, pa je, posle više od pet tjedana, Šešeljevo svjedočenje bilo okončano. Ali ne prije no što je i optuženi iznio komentar na osnovu kojeg je postalo jasno da se sve vrijeme obraća svojoj ciljnoj grupi, a ne sucima.



Naime, pošto je spriječen postaviti pitanje o navodnoj nespremnosti Tribunala da se obračuna sa zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj, Milošević je konstatirao: „Nisu svi koji ovo slušaju idioti.“



Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona.