Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MILOŠEVIĆEVA SMRT ODGOVARA SRPSKOJ OBRANI PRED MSP-om

Pravni zastupnici Srbije priznaju kako bi, da je Milošević proglašen krivim za genocid, njihov zadatak bio znatno teži.
By IWPR
Kada je tim pravnih zastupnika Beograda u postupku koji je po optužbi za genocid Bosna pokrenula protiv Srbije i Crne Gore prošlog petka spakirao svoje aktentašne i napustio impresivnu, baroknu Dvoranu pravde u zgradi Međunarodnog suda pravde (MSP), nitko nije ni slutio da će već sutradan njihov slučaj, sasvim neočekivano, stajati mnogo bolje: čovjek koji je neraskidivo povezan s ovom parnicom, a vjerojatno i glavni razlog zbog kojeg je ona protiv Srbije i pokrenuta, umro je kao nevin.



Bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević umro je od srčanog udara 11. ožujka/marta, svega nekoliko mjeseci prije očekivanog okončanja suđenja koje je protiv njega vođeno pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu. Njemu, dakle, neće biti izrečena nikakva presuda, a među optužbama za koje ga se teretilo bila je i ona za navodni genocid u Bosni.



Miloševićeva osuda bi, smatraju svi promatrači, umnogome utjecala i na bosansku parnicu protiv Srbije pred MSP-om. „Da je Milošević osuđen za genocid [u Bosni], to bi se neminovno negativno odrazilo na naš slučaj“, izjavio je za beogradsku novinsku agenciju Beta, nekoliko dana nakon što je Milošević pronađen mrtav, član srpskog tima Tibor Varadi.



„To znači da će MSP sada morati presuditi bez oslanjanja na odluku koju je prethodno donio Haški tribunal.“



U parnici bez presedana, koju je pokrenulo još prije trinaest godina, Sarajevo se nada da će dokazati da je Srbija – koja je u to vrijeme bila pod Miloševićevom vlašću – odgovorna za genocid koji je tokom rata (1992-95) počinjen nad nesrpskim stanovništvom u Bosni.



Varadijevu tvrdnju da je bosanska optužnica „ozbiljno oslabljena“ Miloševićevom smrću pripadnici sarajevskog tima odbacuju kao „potpuno neosnovanu“.



„Njegova smrt se ni na koji način neće odraziti na ovaj slučaj“, izjavio je za IWPR bosanski pravni zastupnik Sakib Softić.



S druge strane, Miloševićev beogradski advokat, Toma Fila, trijumfalno je – neposredno nakon smrti svog klijenta – obraćajući se novinskim agencijama saopćio kako dokazi koji su iznošeni tokom Miloševićevog četvorogodišnjeg suđenja više nisu ni od kakve koristi nikome, a ponajmanje timu koji Bosnu zastupa u parnici protiv Srbije po optužbi za genocid.



Kao vodeći borac za ljudska prava u Srbiji, Nataša Kandić – koja je i sama osigurala neke od veoma važnih dokaza koje su na suđenju Miloševiću iznijeli tužioci – ne dijeli spomenuto mišljenje.



Iako je nedavno za bosansku televiziju Hajat (Hayat) izjavila kako Miloševićeva smrt prije okončanja suđenja predstavlja „povijesnu štetu“, ona je tom prilikom dodala i da „svi dokazi i svi dokumenti koji su izneseni na zasjedanjima koja su bila otvorena za javnost ostaju validni, pa ih kao takve može koristiti i Bosna u svojoj parnici protiv Srbije i Crne Gore.



Nema nikakve sumnje u to da je Miloševićevo ime tijesno povezano s ovim suđenjem. Iznoseći svoj slučaj, sarajevski tim se umnogome oslanjao na dokaze koji su tokom dvogodišnjeg dokaznog postupka optužbe izneseni na Miloševićevom procesu. Radi se o dokazima za koje su suci MKSJ-a već konstatirali kako su dovoljno uvjerljivi da suđenje za genocid u Bosni čine pravno utemeljenim.



„Otišao je kada nam je bio najpotrebniji“, ironično je za bosansku televiziju Hajat na dan Miloševićeve smrti izjavio Zdravko Grebo, profesor prava iz Sarajeva, koji je na taj način izrazio nezadovoljstvo većine bosanskih građana nastalo uslijed neočekivanog razvoja događaja.



Nezavisno od toga da li su njihova očekivanja bila realistička ili nisu, veliki broj Bosanaca se nadao se da će Milošević do kraja ove godine biti proglašen krivim za genocid. A ukoliko bi takva presuda bila izrečena prije odluke u bosanskoj parnici, to bi – kako su mnogi od njih mislili – povećalo izglede njihove zemlje da spomenutu parnicu i dobije.



„Smrt Slobodana Miloševića je najgora stvar koja nam se mogla dogoditi“, izjavila je Nagorka Idrizović, novinarka Oslobođenja koja zasjedanja MSP-a prati od samog početka.



„Da je bio proglašen krivim za genocid, to bi bilo itekako značajno za bosanski slučaj. I, što je još važnije, glavni počinilac tog zločina bio bi imenovan“, rekla je ona.



Usprkos Miloševićevoj neočekivanoj smrti, ovaj tjedan je – kada je riječ o radu MSP-a – protekao u uobičajenim aktivnostima. To znači da je srpski tim – na način koji promatrači, za IWPR, opisuju kao „prilično predvidiv“ – nastavio iznositi argumente.



Advokati su se ovoga tjedna mahom usredotočili na ono što se u srpnju/julu 1995. dogodilo u Srebrenici, a što su suci MSKJ-a već okarakterizirali kao genocid.



U svom izlaganju od 13. i 14. ožujka/marta, britanski advokat Jan Braunli (Ian Brownlie) opisao je ubojstvo oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka – koje se odigralo nakon što su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu – kao „lokalnu odmazdu“.



„Nije bilo nikakvog dugoročnog planiranja, pogotovo ne od strane Beograda“, rekao je on pred sudom.



Braunli se zatim pozvao i na izvještaj koji je o Srebrenici 2002. objavio nizozemski Institut za dokumentiranje rata, a u kojem se tvrdi kako „ne postoje nikakvi dokazi koji bi govorili u prilog bilo kakve političke ili vojne povezanosti s Beogradom, dok je u slučaju spomenutog masovnog ubojstva sama ta povezanost umnogome nevjerojatna“.



„Izvještaj ne sadrži nikakav nagovještaj da je vlada u Beogradu unaprijed bila upoznata s napadom“, istakao je Braunli.



On je dodao i da „Republika Srpska i njene oružane snage nisu bile pod kontrolom beogradske vlade“, niti „jugoslavenske vojske“, dok je bosanski tim optužio za ignoriranje „suštinskog dokaza da je Republika Srpska imala status nezavisne države, kao i nedvosmislenog dokaza da već od svibnja/maja 1992. general [Ratko] Mladić više nije primao instrukcije iz Beograda“.



Braunlijev francuski kolega Ksavije de Ru (Xavier de Roux) je 15. ožujka/marta Bosnu optužio da je posegnula za „propagandom i dezinformacijama“ kao oružjem koje je u ratu „efikasno koliko i čitave divizije“.



On je naglasio da su sarajevske vlasti „veoma brzo shvatile kako treba da se predstave kao slabe i nevine žrtve u ratu protiv moćne sile“. Da bi ostvarile taj cilj, one su po De Ruovim riječima angažirale čak i jednu glasovitu američku agenciju za odnose s javnošću – Rudder & Finn Global Public Affairs. Potonja je, tvrdi De Ru, bila zadužena za uvjeravanje međunarodnog javnog mnijenja u to da su bosanski Muslimani žrtve genocida.



De Ru se pozvao i na intervju koji je direktor te agencije, Džejms Harf (James Harff), dao u listopadu/oktobru 1993, a u kojem je rekao kako njegova agencija iznosi „jednostavnu priču o dobrim i lošim momcima“, te da uglavnom cilja na „židovsku publiku“, upotrebljavajući u tu svrhu „riječi s izrazito emocionalnim sadržajem, kakve su ’etničko čišćenje’, ’koncentracioni logori’ itd.“.



„Emocionalna optužba bila je toliko snažna da joj se niko nije mogao oduprijeti“, citirao je de Ru Harfovu izjavu iz spomenutog intervjua.



Francuski advokat je rekao kako ne poriče da su logori u Bosni – poput Manjače, Omarske, Trnopolja, Keraterma i ostalih zloglasnih institucija koje su se nalazile pod kontrolom bosanskih Srba – „bili protivni principima humanitarnog prava, a često i protiv zakona ratovanja“, ali je insistirao na tome da se, bez obzira na pisanje štampe, nipošto nije radilo o „koncentracionim logorima“. On je pred sudom napomenuo kako ti logori ni izbliza nisu nalikovali onima u kojima su za vrijeme Drugog svjetskog rata pritvarani Jevreji.



Tokom sedmodnevnog usmenog izlaganja argumenata, koje je okončano 16. ožujka/marta, srpski advokati praktično nisu rekli ništa neočekivano. U sljedećih nekoliko dana, sud će saslušati stručnjake i svjedoke obaju strana.



Kao što se i očekivalo, srpski tim je pokrenuo pitanje nadležnosti samog suda za bosansku parnicu, insistirajući na tome da je političko rješenje – uključujući i izvansudsku nagodbu – još uvijek moguće.



Srpski tim je također isticao kako su u Bosni zaista počinjeni stravični zločini, ali da oni ipak „nisu dostigli razmjere genocida“.



Advokati Beograda rekli su i da je protivnička strana pokazala „potpunu indiferentnost prema stvarnoj prirodi sukoba u regiji“, koji je zapravo bio „građanski rat“, a ne agresija okrivljene države.



Što se tiče stava o kontroli koju je Beograd imao nad snagama bosanskih Srba, ona – po riječima srpskog tima – „nije postojala“.



Povremeno se čak činilo da advokati pravdaju srpske zločine tako što ih uspoređuju s onima koje su protiv Srba počinile druge dvije strane u sukobu. No, jedan advokat blizak bosanskom timu za IWPR tvrdi da je upravo to bila jedna od najslabijih točaka njihove strategije.



„Ukoliko vas netko optužuje za zločin, vi ne govorite stvari poput: pa dobro, imao sam pravo da ih počinim, jer sam i ja žrtva. Umjesto toga, pokušavate dokazati kako niste počinili zločin, i točka“, rekao je izvor IWPR-a.



Izvještač bosanske državne televizije, Boris Grubešić – koji od samog početka prati parnicu – opisao je dosadašnje argumente srpske strane kao „logične i očekivane“. Oni priznaju da je bilo zločina, ali – objašnjava Grubešić – poriču da se radilo o genocidu.



„Ali, bit će teško poricati da su srpske policijske i vojne snage sudjelovale u srebreničkom masakru i tvrditi da Beograd nije mogao spriječiti ulazak srbijanskih paravojnih jedinica u Bosnu“, kaže on.



Sa strategijom srpskog tima ne slažu se ni pojedinci iz Srbije, koji pogotovo negoduju zbog ponude da se spor razriješi izvansudskom nagodbom.



„Izvansudski dogovor znači da vi prihvaćate odgovornost za genocid“, napisao je prije nekoliko dana na veb-sajtu beogradskog Radija B92 Radivoj Todorović iz Šapca.



„Tko je naš tim ovlastio da takav teret preuzme na leđa naše države i svih nas?“, zapitao se on.



U međuvremenu, s postupnim odmicanjem postupka pred MSP-om, i sama Bosna u ovom pogledu iz dana u dan djeluje sve podjeljenije.



U intervjuu koji je proteklog tjedna dao za lokalnu bijeljinsku televiziju, srpski član bosanskog kolektivnog predsjedništva, Borislav Paravac, rekao je kako je parnica „dovela do nepremostivog razdora“ između bosanskih Muslimana i Srba. Po njegovom mišljenju, bez obzira na to kako će se ovaj spor razriješiti, „politička situacija u Bosni bit će ozbiljno pogoršana“.



On je ponovio i nešto što često govore političari iz Republike Srpske i Srbije – da se očito radi o „parnici bosanskih Muslimana protiv svih Srba“.



Politička analitičarka iz Banja Luke, Tanja Topić, izjavila je za IWPR da su takvi stavovi „razumljivi“ kada se u vidu ima osjetljivost samog pitanja i činjenica da se „polovina bosanskog stanovništva identificira sa susjednom državom, a svoju vlastitu zemlju shvaća kao nužno zlo“.



„Ova parnica ne predstavlja rješenje za probleme koje imamo u Bosni, i njome se neće premostiti jaz koji postoji između bosanskih Srba i ostalih naroda koje ovdje žive“, kaže ona.



No, jedan sarajevski Musliman koji je također sudjelovao u internet-raspravi na Radiju B92 tvrdi da je to jedini način da se raščiste nedoumice koje postoje u vezi s prošlošću.



„S obzirom da su naša istina i srpska istina potpuno različite, trebalo bi dopustiti nezavisnim, mudrim sucima iz MSP-a da odluče o tome koja je istina prava“, rekao je on.



Merdijana Sadović je redovna suradnica IWPR-a.