Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MILOŠEVIĆ TVRDIO DA JE LJUT ZBOG GRANATIRANJA ZAGREBA

U tajno snimljenom telefonskom razgovoru, vođa hrvatskih Srba opisan je kao „bijesan pas“.
By Helen Warrell
Na suđenju bivšem lideru hrvatskih Srba, Milanu Martiću, ovoga tjedna je prvi put emitirana snimka na kojoj jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević okrivljenog otvoreno denuncira kao „opasnu štetočinu“ i „zlikovca koji ne razmišlja, već se ponaša kao životinja“.



Tajno snimljeni telefonski razgovori su iz svibnja/maja 1995., a vođeni su – prema navodima optužbe – između Miloševića i Borislava Mikelića, tadašnjeg premijera Republike Srpske Krajine (RSK), odnosno onog dijela Hrvatske koji je bio pod srpskom kontrolom.



Rasprava je navodno neposredno prethodila granatiranju Zagreba u kojem je, 2. i 3. svibnja/maja 1995., poginulo sedmoro civila, dok ih je 194 ranjeno. Odmah nakon tog događaja, Martić je – kao tadašnji predsjednik RSK i osoba koja je kontrolirala krajišku policiju i Teritorijalnu Obranu (TO) – priznao da je planirao i naredio granatiranje.



Tužioci su ranije sugerirali da je Milošević prvobitno bio jedan od ključnih Martićevih oslonaca.



Međutim, emitirana snimka nagovještava da je jugoslavenski predsjednik nakon granatiranja Zagreba možda i promijenio mišljenje. Glas koji je navodno Miloševićev poručuje s trake da bi samo „budala“ mogla biti ponosna na tako nešto.



Milošević se u Martićevoj optužnici spominje kao jedan od nekolicine srpskih vođa koji su navodno sudjelovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu protjerivanja nesrpskog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj, u rauzdoblju od 1991. do 1995. Martić je optužen po deset točaka za zločine protiv čovječnosti, a po devet za kršenje zakona i običaja ratovanja. Među optužbama su i zatiranje, ubojstvo, pritvaranje, mučenje i rušenje sela.



Glas sa snimke Martića opisuje kao „bijesnog psa“. „Nitko nije video ništa slično – čak ni Hitler to nije radio“, rečeno je.



Potom govornik postavlja pitanje hoće li Mikelić od Martića zatražiti da na sljkedećem zasjedanju RSK-a podnese ostavku, dodajući da bi – ukoliko vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik žele da ga „pokrivaju“ – on trebao otići na Pale (srpsku prijestolnicu u Bosni) i postati njihova „dvorska budala“.



Svjedok optužbe Milan Babić – optuženikov prethodnik na funkciji predsjednika RSK-a i njegov tadašnji politički protivnik – potvrdio je da su stavovi koji se iznose u snimljenom razgovoru potpuno u skladu s njegovim ondašnjim saznanjima.



On je objasnio da je Martić granatiranje Zagreba naredio kao osvetu za „Operaciju Bljesak“, kojom su hrvatske snage vratile jedan dio Krajine koji je ranije bio pod srpskom kontrolom. Međutim, Babić je podržao i Miloševićevu snimljenu analizu po kojoj je Martić – time što je odbio otvoriti autoput Beograd-Zagreb i tako ispoštovati dogovor s hrvatskom stranom – faktički isprovocirao spomenutu operaciju.



„Nije istina da je Hrvatska krenula u napad u trenutku kada je sve bilo spremno za ponovno otvaranje autoputa. Martić je rekao da ne dolazi u obzir da se autoput otvori, pa je tek onda Hrvatska napala“, kaže glas s trake.



Miloševićeva otvorena kritika Martića tokom 1995. u oštroj je suprotnosti s ranijim tvrdnjama tužilaštva da je tokom 1992. i 1993. okrivljeni uživao njegovu sveobuhvatnu podršku.



U svojoj uvodnoj riječi, tužilac Aleks Vajting (Alex Whiting) nagovijestio je kako je Martićeva pobjeda nad Babićem na izborima za predsjednika RSK-a održanim u siječnju/januaru 1994. bila osigurana upravo time što je on bio favoriziran od strane Miloševića.



U međuvremenu je Babić – koji se, nakon što je priznao krivicu za progon nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, trenutno nalazi na odsluženju trinaestogodišnje kazne – posvjedočio da je Martić u svakoj prilici ostavljao utisak kako nastoji zadovoljiti predsjednika.



Tako se Martić u siječnju/januaru 1993. prvo usprotivio mirovnom planu koji su predložili posebni izaslanik Ujedinjenih naroda Sajrus Vens (Cyrus Vance) i predstavnik Europske komisije, lord Dejvid Oven (David Owen). Ali, čim je čuo da Milošević taj plan podržava, smjesta se – kaže Babić – „smirio“ i svrstao uz predsjednika.



Svjedok se pozvao i na još jedan primjer iz 1995. Tada je Martić trebao početi pregovore s ambasadorom Sjedinjenih Država u Hrvatskoj, Piterom Galbrajtom (Peter Galbraith) oko takozvanog „Plana Z4“, koji je predviđao mirnu reintegraciju krajiških Srba.



Babić se prisjetio sastanka, održanog velječe/februara 1995. u Kninu, na kojem je Martić okupljenim predstavnicima RSK-a rekao da će blokirati pregovore jer Milošević „neće čak ni razmatrati“ spomenuti plan.



Na samom kraju svjedočenja, Babić je još jednom priznao vlastitu krivicu, objasnivši se kako u vrijeme dok je bio predsjednik RSK-a, „nije uspio oduprijeti strastima političke i etničke superiornosti“. Dodao je i da ga, bez obzira na to što osobno nikada nije izdao naređenje ni za kakvo ubojstvo, to što je osnovao krajiške obrambene snage i držao govore u kojima je ohrabrivao etničko nasilje čini objektivno odgovornim za napade na Hrvate.



„Smatrao sam da je moguće ostvariti ciljeve koje je postavio Milošević i stvoriti jedinstvenu državu za sve Srbe bez ikakvog nasilja“, rekao je on.



Tokom unakrsnog ispitivanja, branilac Predrag Milovančević naširoko se upustio u istraživanje hrvatskih i slovenskih nacionalističkih tendencija, kao i Babićevog članstva u Savezu komunista Hrvatske (SKH) tokom sedamdesetih i osamdesetih.



Poslije skoro dva sata, predsjedavajući sudac Bakone Džastis Moloto (Bakone Justice Moloto) prekinuo je Milovančevića i požalio se: „Izlazimo izvan domene optužnice i zalazimo u povijest čitave bivše Jugoslavije.“



Martićev je branilac protestirao zbog toga što je Babić „najvažniji svjedok optužbe“ i što samo podržava navode tužilaštva.



„Ovdje se sudi gospodinu Martiću, a niste nam ništa rekli o tome što je on radio u razdoblju od 1971. do 1991.“, odgovorio je sudac Moloto.



Babićevo svjedočenje biće nastavljeno 2. ožujka/marta.



Helen Warrell izvještava za IWPR iz Haga.