Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MEĐUNARODNA PRAVDA IZNEVJERILA ŽRTVE SILOVANJA

Uprkos značajnom napretku koji je postignut u međunarodnom pravu, brojni zločini seksualnog nasilja ostaju nekažnjeni zbog propusta u istragama i sudskim postupcima.
By IWPR staff
Međunarodna pravda prešla je dug put od ljeta 1992., kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini i kada su na vidjelo izašli prvi izvještaji o masovnim silovanjima koja se koriste kao oružje rata.



Kad su se bošnjačke žene bježeći iz svojih napadnutih sela slile u Zenicu – grad pod kontrolom bosanske vlade – pojavili su se izvještaji o srpskim snagama koje su vršile sistematska silovanja, nakon čega su mnoge žrtve ostale u drugom stanju.



Jedan od osnivača zeničkog Centra za istraživanje ratnih zločina i genocida, Fadila Memišević, prisjeća se da je delegacija Evropskog parlamenta zanijemila već poslije ispovijesti prve silovane žene



Sa vidljivim ožiljcima na tijelu, ta žena, iz jednog sela kraj Prijedora (sjeverozapadna Bosna), opisala je kako se skrivala u podrumu svoje kuće - u kojoj je ostala kako bi se brinula za svoju trudnu snahu - kada ju je otkrila grupa srpskih vojnika. Uprkos njenom preklinjanju, naredili su joj da se svuče, nakon čega ju je cijela grupa silovala. Da bi prigušila svoje krike, grizla je vlastitu ruku, kako njen sin – koji se nalazio u blizini – ne bi čuo šta joj se dešava.



Njena priča je trajala dva sata, a kada ju je završila, lica žena iz parlamentarne grupe zadužene za istragu navoda o silovanjima bila su blijeda. Jednoj je i pozlilo. Iako su prvobitno tražile da saslušaju barem 50 žrtava, sada su rekle su da ne žele čuti više nijedan iskaz.



„Razgovarali su samo sa jednom ženom . . . [ali] bilo je hiljade žena sa sličnim pričama“, kaže Memišević.



Ova epizoda mnogo govori, jer što potcrtava delikatnost i probleme pri objelodanjivanju najosetljivije vrste zločina. Početne procjene o preko 60,000 silovanih žena nisu potvrđene. U izvještaju parlamentarne grupe iznosi se procjena od oko 20,000 silovanja, uz naznaku da se tačan broj vjerovatno nikad neće saznati.



Ali ovaj izvještaj predstavljao je prekretnicu, pošto je na temelju njega shvaćena uloga silovanja kao otvorenog ratnog sredstva. Ubrzo potom, specijalni izvjestilac Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Tadeuš Mazovjecki (Tadeusz Mazowiecki) – u čijim se istraživanjima spominje cifra od 12,000 žrtava seksualnog nasilja – zaključio je da je „silovanje korišteno kao sredstvo etničkog čišćenja“.



Niz novih sudova za ratne zločine bavi se i silovanjem, pokreće istrage i u mnogim slučajevima uspješno procesuira zločine seksualnog nasilja kao ratne zločine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osigurao je prvu osudu za silovanje u istorijskoj presudi za Foču iz 2001., kojom je potvrđeno da je silovanje zločin protiv čovječnosti.



I za vrijeme genocida u Ruandi, počinjenog 1994., navodno se dogodilo više stotina hiljada silovanja, a u presudi koju je 1998. donio protiv Žan-Pola Akajesua (Jean-Paul Akayesu) Međunarodni krivični sud za Ruandu (MKSR) izrekao je ne samo prvu osudu za genocid pred jednim međunarodnim sudom, nego i prvu osudu za silovanje kao čin genocida.



Pa ipak, uprkos ovom napretku, ima prigovora da međunarodna pravda još uvijek ne ispunjava očekivanja žrtava seksualnog nasilja – da previše takvih zločina u Africi i drugdje ostaje nekažnjen zbog neadekvatnih istraga i sudskih postupaka. Čak je i na Balkanu, bez obzira na svu međunarodnu pažnju, uspjeh lokalnih sudova u procesuiranju slučajeva silovanja kao ratnih zločina pod znakom pitanja, pogotovo u Bosni.



RATNI PLIJEN



Silovanje, seksualno porobljavanje i prisilna prostitucija oduvijek su bili sastavni dio oružanih sukoba.



„U ratu postoji neka vrsta tolerancije prema borcima kojima je dozvoljeno da čine šta god žele“, kaže Binajfer Nauroji (Binaifer Nowrojee) sa programa za ljudska prava Pravne škole na Harvardu i direktorica Inicijative otvorenog društva za Istočnu Afriku. „Seksualno nasilje je neodvojivi dio sukoba . . . način da se provodi teror nad zajednicama i primijeni određena politička taktika.“



Sve vrijeme otkako se silovanje koristi kao jedno od sredstava kojima pribjegavaju zaraćene vojske, zakonodavci pokušavaju tome stati na put.



Engleski kraljevi Ričard II (14. stoljeće) i Henri V (15. stoljeće) proglasili su silovanje najtežim krivičnim djelom. Slično je učinjeno i Lajber zakonikom (Leiber Code) – vojnim zakonikom iz perioda američkog građanskog rata, prema kojem je za silovanje bila predviđena smrtna kazna. Haške konvencije s početka prošlog stoljeća temeljile su se na Lajber zakoniku i naglašavale da odredbe koje zabranjuju silovanje u miru jednako važe i tokom rata i okupacije.



Međutim, činjenica da je međunarodno zabranilo silovanje nije spriječila i sam taj čin, a pravni sistem ostao je spor u privođenju ratnih silovatelja pravdi. Mnogi analitičari smatraju da su direktno suočavanje sa tim problemom sprječavali i tabui.



Njemačko „silovanje Belgije“ u Prvom svjetskom ratu je kontroverzan naziv za period u kojem su se navodno desila ekstremna varvarstva, ali sama metafora zapravo prikriva stvarno, masovno silovanje. Ženevskom konvencijom iz 1929. proklamovano je da će „žene biti tretirane s puno obzira kao što to njihov spol zavrjeđuje “ – čime se namjeravalo spriječiti silovanje, a dobio se samo nezgrapni eufemizam.



Tokom Drugog svjetskog rata, mnoge Francuskinje, kao i zatočenice koncentracionih logora, bile su žrtve tog zločina. A vojnici Crvene Armije su, prilikom oslobađanja Berlina 1945. godine, silovali na hiljade žena.



Poslije rata je Ženevskom konvencijom iz 1949. jasnije nego prethodnom naglašeno da će „žene biti posebno zaštićene od svakog ataka na njihovu čast, pogotovo od silovanja, prisilne prostitucije i bilo kog oblika nepristojnih napada“.



Nažalost, sve veća otvorenost međunarodnog prava kada je riječ o silovanju nije značila i njegovu dosljedniju primjenu.



PRESEDANI TRIBUNALA



Značajniji napredak u međunarodnom pravu i procesuiranju silovanja kao ratnog zločina ostvaren je tek sa „ad-hok“ tribunalima za Jugoslaviju i Ruandu, osnovanim polovinom 1990-ih. Oba su uspostavila važne presedane i obezbijedila krucijanlne mehanizme za zaštitu žrtava i svjedoka, čime su mnogima od njih ulili dovoljno povjerenja da mogu istupiti sa svojim svjedočenjima, što možda ne bi učinili da su u pitanju drugi sudovi.



Tribunali za Jugoslaviju i Ruandu „imali su ogroman uticaj na način na koji se silovanje procesuira“, kaže Suzan Bro (Susan Breau), docent prava na Univerzitetu u Sureju. „Silovanje se definira kao zločin protiv čovječnosti i genocid. Ono se sada smatra teškim kršenjem [međunarodnog prava].“



UN procjenjuje da je u Ruandi za tri mjeseca genocida silovano između 250,000 i 500,000 žena, i to uglavnom od strane Hutua, dok su žrtve bile pripadnice plemenu Tutsi. Žene su i sakaćene, odsijecane su im dojke i oni dijelovi tijela koji se smatraju karakteristikama Tutsija, kao što su tanki prsti ili dugi nosevi.



Svjedoci su opisali mrtve mlade žene, kojima su haljine prebačene preko glave, a noge raširene i savijene, i u čija su tijela zariveni predmeti. Mnogima koje su preživjele napadači su prenijeli HIV; prema nekim procjenama, čak 70 procenata preživjelih zaraženo je tim virusom.



„U Ruandi je vladalo uvjerenje da su žene iz plemena Tutsi lijepe i ponosne, tako da je Hutuu bilo teško da ih osvoji. Zato je za Hutua najveće poniženje [koje se može nanijeti] bilo grupno silovanje Tutsija“, kaže Rener Onana (Renner Onana), bivši oficir za ljudska prava pri Operativnoj misiji UN-a za ljudska prava u Ruandi, koji se bavio istragama zločina, uključujući i silovanje u provinciji Gitarama, nedaleko od prijestonice Kigali.



On kaže da baš zato što su Tutsi visoko cijenili etničku čistotu, napadači iz plemena Hutu smatrali su da je prisilno oplođavanje Tutsi žena najbolji način da se ponize i one i njihova zajednica.



„Za žene iz plemena Tutsi, imati dijete sa Hutuom je nešto nezamislivo“, kaže Onana. „Nositi u sebi dijete nekoga ko je tradicionalno smatran robom – neke žene bi radije umrle i platile da ih ubiju.“



Prvi slučaj MKSR-a bio je Akajesuov, odnosno slučaj bivšeg gradonačelnika Tabe (centralna Ruanda), koji je optužen za organiziranje mnogih užasnih zločina u toj oblasti. Istorijskom presudom iz septembra 1998., on je bio proglašen krivim po devet tačaka za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine – uključujući, po prvi put, i silovanje.



Prema navodima Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch), ta presuda je prva kojom je pred jednim međunarodnim sudom kažnjeno seksualno nasilje počinjeno u građanskom ratu, a prvi put je silovanje proglašeno i činom genocida, koji je izvršen sa namjerom da se pojedina grupa kao takva uništi.



Sudije su takođe i definirale silovanje, rekavši da je ono ipak nešto više od fizičke penetracije i seksualnog kontakta, te da uključuje „fizičku invaziju seksualne prirode, izvršenu nad nekom osobom pod prijetnjom silom“.



„Bili smo suočeni sa dokazima koje smo smatrali vjerodostojnim, ali smo zaključili da u međunarodnom pravu ne postoji opšteprihvaćena definicija silovanja. Tako smo sročili definiciju koja je neutralna u odnosu na oba spola“, rekla je sutkinja Navi Pilaj (Navi Pillay), koja je predsjedavala slučajem i bila jedina žena među članovima vijeća.



„Na temelju dokaza, uočili smo da su silovane isključivo žene iz plemena Tutsi, i to od strane Hutua, sa namjerom da se uništi ta grupa, te smo zaključili da se radilo o genocidu“, rekla je Pilajeva, koja je danas sutkinja u stalnom Međunarodnom krivičnom sudu (MKS).



BALKANSKI PREOKRET



U Bosni su Srbi takođe silovali žene sistematski. Memiševićeva kaže da je ona sama razgovarala ili dobila izjave oko 10,000 žena koje su bile žrtve silovanja.



„Ponekad sam primala i po dvedesetak pisama dnevno iz Njemačke, od Bošnjakinja koje tamo žive kao izbjeglice i koje su bile silovane“, rekla je ona. „One su jednostavno imale potrebu da nekome ispričaju ono što im se dogodilo. Ponekad bi mi neka žena pisala moleći me da nikome ne ispričam stvari koje mi je rekla, jer je njen muž odveden, ali se ona još uvijek nadala da će se on vratiti.“



Bakira Hasečić je silovana 1992., u istočnobosanskom gradu Višegradu, poznatom po ozloglašenom banjskom hotelu „Vilina Vlas“ – logoru za silovanje odakle se malo koja žrtva vratila živa.



„Dok su me silovali, urlali su: ’Nećeš više rađati male Turke, nego male četnike“, rekla je ona, koristeći termine koje su srpski ekstremisti koristili za Bošnjake i Srbe. „Takvu mržnju prenosila je svaka naredna generacija, još od vremena turskih osvajanja ovdje. To je bio motiv i uzrok svega ovoga. To što nisam Srpkinja, nego sam Muslimanka, Bošnjakinja – to je bila sva moja krivica.“



Ipak, jugoslovenski tribunal je u februaru 2001. ušao u istoriju zbog seksualnih zločina počinjenih u Foči. Sudije Tribunala su zaključile da su trojica bosanskih Srba kriva za silovanje Bošnjakinja – od kojih su neke imale svega 12 ili 15 godina. Oni su bili optuženi i za prodavanje ili iznajmljivanje žena i djevojaka ostalim vojnicima, u svrhu prisilne prostitucije.



Sva trojica – Zoran Vuković, Radomir Kovač i Dragoljub Kunarac – osuđena su za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.



Bilo je to prvi put da je jedan međunarodni sud kombinaciju seksualnog porobljavanja i silovanja osudio kao zločin protiv čovječnosti. Pozdravljajući presudu, grupe za zaštitu ljudskih prava, uključujući i Amnesti Internešenel (Amnesty International), istakle su da se njome osporio široko rasprostranjeno mišljenje da je iživljavanje nad ženama sastavni dio rata.



„Ono što dokazi pokazuju“, rekla je predsjedavajuća sutkinja Florans Mamba (Florence Mumba) u izjavi pročitanoj pred sudom, „jeste da su bošnjačkim ženama i djevojkama, majkama i kćerima, oduzete i poslednje mrvice ljudskog dostojanstva. Žene i djevojke bile su tretirane kao privatna svojina, vlasništvo kojim su prema sopstvenom nahođenju raspolagale srpske okupatorske snage, koje su u konkretnom slučaju bile spremne da se povinuju trojici okrivljenika.“



Iako se MKSJ silovanjem bavio i ranije – na primjer u slučaju Ante Furundžije, paravojnog komandanta bosanskih Hrvata optuženog za podsticanje jednog silovatelja da nasilu izvuče odgovore od žene koja je saslušavana – ovo je bio prvi slučaj koji se ticao isključivo zločina seksualnog nasilja počinjenih tokom rata.



„Prvi put nakon Nirnberga, Foča nam je pružila savremenu definiciju onog što se po humanitarnom pravu smatra porobljavanjem – a to je da neka osoba raspolaže pravom seksualnog pristupa žrtvi – što je veoma važno u smislu pravnog koncepta“, kaže Patriša Selers (Patricia Sellers), tužiteljica pri MKSJ-u i pravna savjetnica za spolna pitanja. „Porobljavanje ne znači uvijek da je neko zatočen u tamnici ili da radi u polju vezan lancima.“



NEDOVOLJAN BROJ OSUĐUJUĆIH PRESUDA



Iako je postignut značajan napredak kada je u pitanju tretiranje silovanja kao ratnog zločina, stvarni broj izrečenih osuda je veoma mali.



Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) Ženska inicijativa za pravdu za oba spola, Brigid Inder, ukazuje na to da je stopa međunarodnih osuda za seksualne zločine vrlo niska. U tribunalima za Jugoslaviju i Ruandu, te u specijalnim sudovima UN-a kakav je onaj u Sijera Leoneu, uspješno su procesuirana samo 34 sudska procesa po optužbama za seksualno nasilje. Većina ih je vođena pred jugoslovenskim tribunalom, što Inderova pripisuje činjenici da je on ima i pravnu savjetnica za spolna pitanja.



MKSR je bio posebno kritikovan zbog toga što optužbe za silovanje nisu bile uključene u prvobitne optužnice – kao u slučaju Akajesua, koji izvorno nije optužen za seksualne zločine. Optužnica je proširena tek nakon što je Pilajeva detaljno ispitala svjedoke, nakon čega je dobila priče o silovanjima, kao i zahvaljujući intervenciji aktivista NVO-a.



Inderova priznaje da se silovanje nije previše često pojavljivalo u ranim optužnicama MKSR-a.



„1997. godine, bila sam zamoljena da u UN-u održim govor povodom Dana ljudskih prava. Jedan nevladin aktivista optužio je iz publike MKSR da zanemaruje zločine silovanja – u dvadeset i jednoj optužnici nismo imali niti jednu optužbu za silovanje“, kaže Pilajeva.



„Tada sam toj osobi odgovorila tvrdnjom da sudije ne mogu uticati na optužnice. Ali me je to potaklo da na ovaj problem obratim više pažnje i shvatila sam da je ona bila u pravu. Od žena istražitelja sam čula kako im se sugeriše da se usredsrijede isključivo na ubistva, jer su se ona smatrala ozbiljnijim zločinima.“



Neki posmatrači, poput Naurojieve, tvrde da su, uprkos prekretnica poput Akajesuovog slučaja, osuđujuće presude pred Tribunalom za Ruandu – na kojem bi svi procesi trebali biti privedeni kraju 2008. – još uvijek rijetke.



„Među slučajevima silovanja procesuiranim pred MKSR-om, više je oslobađajućih, nego osuđujućih presuda“, rekla je ona. „Tako se falsificira istorija time što se oni koji su odgovorni za genocid oslobađaju krivice za silovanje.“



Ni postupkom koji je u Specijalnom sudu za Sijera Leone pokrenut protiv pripadnika pro-vladinih Snaga civilne odbrane (SCO) nije obuhvaćeno silovanje, kao ni ostale seksualne optužbe. Jedanaest osoba, povezanih sa sve tri zaraćene frakcije u toj zemlji, optuženo je pred pomenutim sudom – koji su osnovali UN i vlada Sijera Leonea – za različite ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i ostale teške povrede međunarodnog humanitarnog prava.



Meksin Markus (Maxine Marcus), koja u je tom sudu radila kao istražitelj, kaže da su tužioci pokušali optužnicu protiv SCO-a proširiti navodima o zločinima seksualnog nasilja. Međutim, sudije su odbile da to učine, jer su vojnici SCO-a – za razliku od onih iz Ruande – napadali žene iz vlastite etničke grupe.



Markusova tvrdi da su te žene bile smatrane „ratnim sledovanjem“ u sukobu koji nije bio izazvan plemenskom mržnjom, nego borbom za moć i prirodne resurse, kao što su dijamanti.



„Baš kao što su pobunjenici uzimali usjeve da bi se prehranili, na isti način su tretirali i žene. Postojala je gotovo javna dozvola da se žene mogu iskorištavati kako bi se pospješila borbena gotovost“, kaže Markusova, koja je u međuvremenu postala tužiteljica pri u MKSJ-u.



„Zbog toga je tužiocima bilo teško dokazati da je silovanje ovdje bilo ratni zločin – jer kako ćete ga povezati sa oružanim sukobom ako SCO siluje sopstveni narod?“



Za tužilaštvo je otežavajuća i činjenica da se u Sijera Leoneu, gdje su prava žena vrlo ograničena, silovanje i ne smatra teškim zločinom.



„Na primjer, one nemaju pravo da, ako su u braku, odbiju seksualni odnos. Stoga počinioci i ne razumiju baš najbolje pojam silovanja. Ako zarobe, čuvaju i hrane ženu, oni smatraju da imaju pravo i da je siluju“, kaže Markusova.



„Počinioci bi poricali da su izvršili silovanje, ako bi pitanje bilo tako formulisano, ali kada bi istražitelji postavili pitanje drugačije i pitali da li su im žene bile „dostupne za zadovoljavanje njihovih potreba“, oni bi odgovarali pozitivno.“



Činjenica da silovanje nije uključeno u optužnicu protiv SCO-a bila je veliko razočarenje za one koje su vojnici SCO-a silovali, jer su se žrtve – prema riječima Markusove – izlagale velikom riziku da uopšte daju svoje izjave.



„Ovo je bio slučaj u kojem su trupe vršile silovanja unutar vlastite zajednice, tako da nam je [istražiteljima tužilaštva] trebalo puno vremena da izgradimo povjerenje i prikupimo dokaze i izjave svjedoka“, kazala je ona.



„Te žene su razokrivale nedjela koja su počinili pripadnici njihove vlastite zajednice – njihovi susjedi i rođaci. Njihova trauma [nije bila čak ni priznata] od strane njihovih zajednica, koje silovanja tih žena nisu ni smatrale teškim zločinom.“



U ostalim slučajevima, tribunali za ratne zločine sudili su za silovanje, ali na donekle kontroverzan način, podvodeći ga pod torturu ili neka druga zlodjela, umjesto kao zaseban zločin.



Selersova tvrdi da istražitelji moraju imati ovlaštenje da na početku i tokom cijele istrage prikupljaju dokaze o seksualnom nasilju, kako bi ono moglo biti obuhvaćeno već prvom verzijom optužnice.



„Ako se optužba za silovanje naknadno pojavi kao dopuna u kasnijoj verziji optužnice, to odbrani pruža prostor da se žali po proceduralnoj osnovi, na osnovu činjenice da je optužnica manjkava zbog toga što je kasno dopunjena, recimo tokom suđenja, te da nije bilo dovoljno vremena da se pripremi odbrana“, kaže Selersova. „Time se može poslati poruka da se silovanje smatra manjim zločinom i shvata kao usputni dio istrage.“



Pilajeva, međutim, tvrdi da okolnosti mogu nalagati podizanje optužnice po jednoj ili obje tačke. „Silovanje je zasebna optužba, koju kao takvu treba i procesuirati, kako bi se naglasila težina tog zločina. Međutim, silovanje može biti smatrano i torturom, kao što je to slučaj u MKSR-u i MKSJ-u. Tretiranje silovanja kao torture ni na koji način ne umanjuje težinu zločina, niti patnju žrtve“, izričita je ona.



PROBLEMI SA ISTRAGAMA



Da bi žrtve ikada dočekale pravdu, uloga istražitelja kakvi su Markusova i Onana od presudnog je značaja. Zavisno od toga kako oni priđu preživjelim žrtvama zločina, vrata za nove dokaze mogu se ili otvoriti ili definitivno zatvoriti, čime se žrtvama i cijelim zajednicama nanosi još više štete.



Ali prilikom provjere izvještaja o masovnim silovanjima, istražitelji se suočavaju s nebrojenim izazovima, pogotovo kada su u pitanju afričke zemlje.



Onana ukazuje na to da, kao ni u Sijera Leoneu, ni zajednice u Ruandi ne smatraju silovanje strašnim zločinom. „U nekim mjestima u Ruandi, pokraj Konga, tradicija je da zgrabite ženu koja vam se dopadne i odvedete je kući“, kaže on.



To, s jedne strane, znači da se silovatelji ne skrivaju i da ih je relativno lako pronaći, zato što – kako tvrdi Onana – i ne smatraju da su učinili išta loše. S druge strane, biti podvrgnuta silovanju ipak predstavlja lično poniženje za ženu, pa ona često ne želi ni govoriti o tome – što izuzetno otežava posao onima koji nastoje da sklope sliku o tome šta se stvarno dogodilo.



U Demokratskoj Republici Kongo (DRK), seksualno nasilje naizgled nije bilo vršeno sistematski.



Desetine hiljada žena bilo je silovano od strane pripadnika brojnih zaraćenih pobunjeničkih grupa, u sklopu nečega što istražiteljica Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch), Džulijana Kipenberg (Juliane Kippenberg), opisuje kao „ceremoniju nasilja“. Mnoge od njih su zaražene HIV-om.



Ali u Kongu su, prema riječima Kipenbergove, brojne žene bile „jednostavno pokupljene sa ulice ili napadnute u svojim kućama“, zbog čega je žrtvama bilo vrlo teško da saznaju ko su bili njihovi napadači. Sliku dodatno usložnjava i to što su žene prodavale seksualne usluge kako bi se zaštitile, što Kipenbergova opisuje kao „seks za opstanak“.



U takvom je ambijentu naročito važno bilo to da istražitelji ovladaju jezikom koji žene koriste kada govore o silovanju. Saradnja sa lokalnim ženskim i organizacijama za zaštitu ljudskih prava omogućila je Kipenbergovoj da shvati kulturu Konga.



„Naš prevodilac nam je rekao kako je jednoj od žrtava bilo rečeno da ’legne’ – čime je željela reći da je bila silovana“, tvrdi Kipenbergova. „Ponekad su žene govorile u trećem licu i rekle ’znam nekoga’. A vi biste onda shvatili da je mislila na sebe.“



I samo odlučivanje o tome koga treba intervjuirati može biti teško. Tim Kipenbergove izbjegavao je mlađu djecu i one koji su toliko istraumatizirani onim što su doživjeli da bi im ponovno preživljavanje bilo vrlo bolno. U takvim su slučajevima radije razgovarali sa roditeljima i medicinskim osobljem.



Briga za sigurnost onih sa kojima su razgovarali takođe je bila izuzetno važna.



„Morate misliti na fizičku bezbjednost žrtve. Morate biti sigurni da je niko ne čuje, osim nekog u koga ima povjerenja. Potom morate biti sigurni da ljudi ni kasnije neće moći saznati ko je izvor informacija. Podatke morate pažljivo čuvati, ne odvajati se od svojih bilješki, a elektronske poruke zaštititi šifrom. Na kraju te informacije morate bezbjedno iznijeti iz zemlje“, kaže Kipenbergova.



„Imena žrtava treba držati odvojeno od samih intervjua, a bilježnicu stalno nositi sa sobom. Umjesto stvarnih imena, mi koristimo pseudonime. Takođe, ne objavljujemo fotografije na kojima se vide lica žrtava.“



Direktorica Međunarodne organizacije za zaštitu ženskih prava (Women's Rights International), Šena Svis (Shana Swiss), radila je sa ekipom babica u Liberiji na prikupljanju dokumentacije o tome kako se ratni sukob odrazio na žene, dok je 1993. bila u timu ljekara koji je u ime UN-a istraživao masovna silovanja u bivšoj Jugoslaviji.



Ona izražava rezervu prema direktnim razgovorima sa žrtvama seksualnog nasilja, tvrdeći da to može imati opasne posljedice na žene, naročito one koje žive u „promjenljivim, nestabilnim i vrlo teškim uslovima, kao što su izbjeglički kampovi, kampovi za interno izmještena lica, ili povratnička područja, pogotovo tamo gdje sukob još traje“.



Za vrijeme njenog boravka u bivšoj Jugoslaviji, ljekarski tim je – kako kaže – odlučio da ne intervjuira žene koje su silovane, jer bi na taj način one bile izložene dodatnom riziku. „Nije bilo mreže za zaštitu, niti odgovarajućih službi. A postojala je stigma“, rekla je ona.



Tragajući za novim načinima na koje bi se dokumentirao obim silovanja u nekom sukobu, Svisova je obavila i pretragu ljekarskih nalaza koji prikazuju rasprostranjenost seksualno prenosivih bolesti, broj trudnoća i abortusa.



„Na kraju smo pregledali nalaze iz šest bolnica. Utvrdili smo broj žena koje su imale pred-porođajnu njegu ili izvršile abortuse, kao i onih koje su potvrdile da su silovane“, kaže Svisova.



„Na temelju medicinskih podataka koji sugeriraju da u oko jedan posto slučajeva seks bez zaštite dovodi do trudnoće, došli smo do grube procjene da se moralo desiti najmanje 12,000 silovanja da bi došlo do onog broja trudnoća koji smo utvrdili. To nam je potvrdilo da je silovanje u sukobu vođenom u bivšoj Jugoslaviji imalo ogromne razmjere.“



ZAŠTITA SVJEDOKA



Ako istraga dovede i do podizanja optužnice za silovanje, posebnu pažnju treba posvetiti tome kakav će biti odnos prema žrtvama kada se nađu na klupi za svjedoke.



Šefica Ureda Visokog komesara za ljudska prava u Bosni, Madlena Ris (Madeleine Rees), pita se da li je adversarijalni sistem – u kojem advokati odbrane agresivno ispituju svjedoke s ciljem da pronađu nedosljednosti u njihovim izjavama i time stvore kod sudija razumnu sumnju – zaista najbolji način da se procesuiraju seksualni zločini.



„Odbrana se potiče da provjerava i napada ove žene“, kaže Risova. „Na kraju imate situaciju u kojoj se žene unakrsno ispituju na takav način da ih se ponižava.“ Ona kaže kako njen ured pokušava utvrditi da li je moguće odustati od ideje pojedinačnog unakrsnog ispitivanja.



No, Selersova smatra da je veliki broj svjedokinja pokazao izuzetnu snagu.



„One nisu slabići, već nosioci promjene“, kaže ona. „Većina branilaca ne želi da osporava, niti da omalovažava žrtve seksualnog nasilja, jer su one pouzdani svjedoci koji znaju o čemu govore.“



Lokalni sudovi su jedna od mogućnosti da se tuženi i tužitelj suoče i na mjestima koja nisu tako daleko kao što je Hag.



Ruandski „gakaka“ (gacaca) sudovi, koje je vlada prije pet godina obnovila i koji danas djeluju širom zemlje, tradicionalni su sudovi zasnovani na istini i pomirenju, a optuženicima se sudi unutar zajednica u kojima su navodno počinili zločine. Onima koji priznaju zločin i pokaju se kazna biva smanjena, a uključena je i mogućnost kazne u vidu društveno korisnog rada.



To je jedan od načina, ne samo da se izađe na kraj sa hiljadama osumnjičenih koji u zatvorima još uvijek čekaju suđenje, nego i da se primijene metode koje su daleko manje agresivne i teoretski manje opasne za svjedoke. Pa ipak, neki posmatrači se pitaju da li je ovo odgovarajući način da se kazne silovatelji.



Naurojieva tvrdi da tradicionalni pravni mehanizmi silovanje ne tretiraju kao težak zločin, niti su žene uključene u proces i kao sutkinje.



Nedavni medijski izvještaji iz Velike Britanije govore i o ubijanju „gakaka“ svjedoka zbog odmazde, te o masovnom zastrašivanju onih koji svjedoče protiv osumnjičenih za genocid. U jednom decembarskom članku iz Observera stoji da su svjedoci bili izloženi prijetnjama smrću, trovanju, fizičkom nasilju i silovanju. A jednom čovjeku je navodno odsječen jezik.



PRAVDA U BOSANSKOM STILU



Međunarodni sudovi ne raspolažu ni kapacitetima ni vremenom neophodnim za procesuiranje velikog broja slucajeva, tako da u jednom trenutku lokalni sudovi moraju preuzeti na sebe veliki dio tog posla. Ali to samo dovodi do novih briga, pošto ni lokalni sudski sistemi možda ne raspolažu dovoljnim kapacitetima, niti imaju dovoljno interesa i sluha za zločine seksualnog nasilja.



To čak važi i za Kongo, gdje su održana uspješna suđenja za silovanja, uključujući i ono na kojem su vojnici osuđeni za preko 100 zločina počinjenih 2003., u jednom malom selu na sjeverozapadu zemlje. No, uopšteno govoreći, ni tu nema dovoljno povjerenja javnosti u lokalno sudstvo. Prema riječima Kipenbergove: „Pravosudni sistem je toliko slab, pristrasan i loše organiziran, da nalikuje trci s preponama.“



Najvažniji test je, opet, Bosna, gdje se uspostavlja sasvim drugačiji i prilično kontroverzan sistem lokalnog sudstva.



Po prvi put nakon tribunala u Nirnbergu i Tokiju, nadležnost za suđenja optuženima za ratne zločine prepuštena je nacionalnom sudstvu, a pri tom nedavno osnovano bosansko Vijeće za ratne zločine postepeno preuzima sve više slučajeva od MKSJ-a.



Ono od jugoslovenskog tribunala dobija slučajeve, savjete i podršku. Ali ono može pokrenuti i sopstvene procese, što u pravnim krugovima mnogi vide kao ogroman pozitivan korak u stvaranju održivog i nepristrasnog domaćeg krivično-pravnog sistema.



Svi slučajevi koji su označeni kao „veoma osjetljivi“ – a obično se radi o silovanjima, višestrukim ubistvima i onima u koje su umiješani i zvaničnici visokog ranga – procesuiraju se pred Vijećem. A slučajevi koji su označeni kao „osjetljivi“ bivaju prosljeđivani lokalnim tužiocima i kantonalnim i okružnim sudovima.



Portparol Ureda državnog tužioca, Boris Grubešić, kaže da je silovanje uključeno u šest od ukupno dvadesetak dosadašnjih optužnica za ratne zločine, dakle u jednoj četvrtini svih slučajeva pred ovim Vijećem. Jedan čovjek – Radovan Stanković – proglašen je krivim za silovanje i ostale zločine protiv čovječnosti, dok se ostalima još uvijek sudi ili čekaju početak suđenja.



Grubešić tvrdi da je, baš kao i u Haškom sudu, svjedocima pred Vijećem za ratne zločine koji se plaše za svoju sigurnost dopušteno da svjedoče uz mjere zaštite ili da dokaze iznesu na zasjedanju zatvorenom za javnost.



„Koliko je meni poznato, mjere zaštite se poštuju, a postoje čak i posebni koridori koje pri dolasku u sud koriste zaštićeni svjedoci, kako bi se osiguralo da ih niko ne vidi“, rekao je on.



No, oni koji prate rad bosanskog suda i svjedočenja pred njim tvrde da je program zaštite svjedoka neadekvatan. Kažu da sudije i mediji pominju imena žrtava, te da su sudije i advokati bezosjećajni.



„Čula sam šokantne informacije o komentarima pojedinih sudija“, kaže Risova. „Jedan međunarodni sudija je jednu ženu upitao da li je u vrijeme navodnog silovanja bila djevica, te kako je izgledala kada je imala 16 godina.



„Svjedoci vrlo nerado svjedoče pred nacionalnim sudom. Da bi stigli tamo moraju proći kroz Sarajevo, koje je nalik velikom selu gdje se svi međusobno poznaju.“



Hasečićeva kaže da je na suđenju Bobanu Šimšiću – policajcu i zatvorskom stražaru bosanskih Srba osuđenom za prisilan nestanak i silovanje bošnjačkih civila u školi „Hasan Veletovac“ u Višegradu – sudija otkrio imena zaštićenih svjedokinja koje nisu uspjele ubijediti sudsko vijeće u to da su i one bili žrtve.



„Imena šest ili sedam žena koje su svjedočile u ovom slučaju navedena su pred sudom. Sudije su rekle da njihovi iskazi nisu bili dovoljno uvjerljivi“, kaže ona.



Mirha Pojskić, direktorica Medike (Medica) – NVO-a koji radi sa žrtvama silovanja –tvrdi da su haški tužioci „obazrivi“, ali da to ne važi i za njihove kolege na lokalnim sudovima.



„Žrtve se često osjećaju zastrašeno“, kaže ona. „Tužioci trebaju biti obazriviji. I podrška žrtvama je veoma mala. Postoji i strah od osvete i stigmatizacije, što samo uvećava traumu.“



S obzirom da se mnogi osumnjičenici tek trebaju pojaviti pred sudom, Memiševićeva upozorava da traljav tretman i opšti zamor mogu dovesti do toga da svjedoci ubuduće postanu još malobrojniji. „Svjedoka je sve manje i manje“, kaže ona. „Žene su umorne. Neke od njih umiru.“



Drugi veći prigovor odnosi se na to da – po riječima samih žrtava i zastupničkih grupa – kazne koje se izriču pred bosanskim sudom nisu srazmjerne težini počinjenih zločina. Ključna ilustracija za to je Šimšić, koji je u julu 2006. osuđen na kaznu u trajanju od samo pet godina.



U drugom nedavnom slučaju, Radovan Stanković, pripadnik jedne srpske paravojne formacije, osuđen je na 16 godina za zločine počinjene u Foči. Stankovićev slučaj je bio prvi koji je iz Haškog tribunala proslijeđen bosanskom Vijeću za ratne zločine, a optužen je da je pritvarao bošnjačke žene, podvrgavao ih prisilnom radu i premlaćivao, te pretvarao u seksualno roblje za svoje saborce. Stanković je jednu od zatočenih žena zadržao za sebe, silujući je skoro svake noći.



Hasečićeva je kaznu koja mu je izrečena nazvala „nagradom“, uz komentar: „Izgleda da je u ovoj zemlji bolje biti ratni zločinac nego žrtva.“



Međutim, u pravnim krugovima kazna koja je izrečena Stankoviću drugačije je primljena. Selersova kaže da je presuda poslala jasnu poruku da će seksualni zločini sa velikom pažnjom biti procesuirani pred nacionalnim sudovima, te da zemlje mogu procesuirati ratne zločine počinjene na njihovom tlu, čak i one koji se tiču žena i seksualnog nasilja.



„To ne znači da je nacionalni sistem imun [na] pitanja kao što je obezbjeđivanje zaštite svjedoka, ali na slučaj Stanković treba gledati kao na veliku pobjedu“, rekla je ona.



I Grubešić je podržao dosadašnje rezultate suda: „Tužilaštvo radi svoj posao i nastoji da što brže procesuira ove slučajeve, jer mi shvatamo da žrtve očekuju da vide rezultate. Ali, procesuiranje slučajeva ratnih zločina je veoma složen proces, koji iziskuje vrijeme i temeljit rad.“



Neki nedavni događaji ohrabrili su žrtve silovanja.



U decembru je žalbeno vijeće pri državnom sudu za ratne zločine bosanskog Srbina Neđu Samardžića, koji je bio Stankovićev saradnik, osudilo na 24 godine zatvora. Prvostepena presuda i kazna u trajanju od 13 godina i četiri mjeseca – koja mu je izrečena za pomaganje i podsticanje progona, silovanje i torturu Bošnjaka u Foči – poništena je iz proceduralnih razloga i izdat je nalog za ponovni postupak.



Suđenja za silovanja počinjena u ratu odvijaju se i pred srpskim i hrvatskim sudovima, mada ne bez problema. U Hrvatskoj postoje prigovori da većinu okrivljenih za ratne zločine čine civili, dok je broj bivših pripadnika vojske hrvatskih Srba kojima se sudi zapravo mali.



U Srbiji je pak Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OESS) ocijenila da se kvalitet suđenja načelno popravlja. No, postoji i zabrinutost da se za silovanja počinjena u ratu ne sudi dovoljnom broju vojnika. U svom izvještaju iz 2005., OESS je saopštio i da saradnja srpskih vlasti sa vlastima susjednih zemalja mora biti poboljšana.



Uprkos tome, mnogi posmatrači vjeruju da je uloga nacionalnih sudova presudna. Nidžara Ahmetašević koja pokriva suđenja za ratne zločine na bosanskom sudu za Balkansku istraživačku mrežu (Balkan Investigative Reporting Network, BIRN), kaže da je došlo vrijeme da Bosna preuzme odgovornost za sopstvene sudske procese. „Suđenja koja se ovdje budu održavala imaće mnogo veći uticaj na buduće generacije“, rekla je ona.



INOVACIJE U MKS-u



Na međunarodnom nivou, od skorijih dešavanja svakako treba izdvojiti otvaranje MKS-a, čije je sjedište u Hagu i koji je već počeo sa drugačijom praksom.



U nastojanju da se riješe problemi oko tretmana žrtava ratnih zločina, pri ovom sudu formirana je Jedinica za spolna pitanja i pitanja djece, kako bi se osiguralo da se istražitelji i ostalo osoblje tokom sudskog procesa ophode sa više obzira prema najranjivijim svjedocima.



A što je najvažnije, po prvi put u istoriji međunarodnog prava sada i žrtve ratnih zločina mogu utjecati na neki slučaj u istražnoj fazi, uključujući i pravo na iznošenje dokaza, svjedočenja, svojih stavova i briga.



„Ako ih brine to što se neki zločini ne procesuiraju, sada mogu otvoreno to i reći“, kaže Pilajeva.



Takođe, po prvi put su silovanje, seksualno porobljavanje, prisilna prostitucija, prinudna trudnoća, nasilna sterilizacija i ostali vidovi seksualnog nasilja obuhvaćeni sudskom definicijom ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.



„U svakom ratu prisutno je seksualno nasilje nad ženama, koje je dosad smatrano nekom vrstom nagrade za vojnike“, kaže Pilajeva. „Sada je uspostavljeno pravilo da sa ženama i djevojkama ne možete činiti šta vam je volja, pod isprikom da je to dio ratne strategije.“



Inderova dodaje: „Jedan od najefikasnijih načina [da se spriječi buduće nasilje] jeste da MKS procesuira i osudi one koji su odgovorni i tako pokaže da silovanje i seksualni zločini spadaju među najteža zlodjela.“



Ali nisu svi zadovoljni dosadašnjim radom MKS-a.



Iako mu tek predstoji prvo suđenje, već ima prigovora da taj sud ne čini dovoljno kada je riječ o istrazi i procesuiranju seksualnih zločina – pogotovo u slučaju lidera pobunjenika iz Konga, Tomasa Lubange (Thomas Lubanga).



Kao lider Unije patriota Konga (UPK), Lubanga se pred MKS-om tereti da je za borbena djejstva regrutirao i djecu mlađu od 15 godina.



Nevladine i organizacije za zaštitu ljudskih prava otpočele su kampanju za proširenje optužnice uključivanjem zločina seksualnog nasilja, čemu su se tužioci do sada protivili.



„Brine me način na koji se MKS odnosi prema seksualnim zločinima, oko kojih se ne trudi dovoljno“, kaže Kipenbergova. „Zakoni su adekvatni. Ali sam stekla opšti utisak da oni žele jednostavne slučajeve, a seksualno nasilje nije jednostavan slučaj.“



BUDUĆNOST



Veliko pitanje u vezi sa procesuiranjem ratnih zločina tiče se oblasti Darfur u Sudanu, gdje je tokom trogodišnjeg sukoba više desetina hiljada ljudi ubijeno, dok ih je 2,5 miliona protjerano iz svojih domova. SAD tvrde da se tamo dešava genocid, dok vlada u Kartumu odbacuje tu optužbu.



Pošto Kartum ne želi sam istražiti navodne zločine protiv čovječnosti, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proslijedilo je ovaj slučaj MKS-u. Glavni tužilac Luis Moreno-Okampo (Luis Moreno-Ocampo) nedavno je saopštio da je prikupljeno dovoljno dokaza na osnovu kojih mogu biti imenovani krivci za zločine u Darfuru i pokrenuti postupci protiv njih. Rekao je i da su njegovi istražitelji obavili preko 100 razgovora sa svjedocima i prikupili više hiljada dokumenata iz raznih izvora. Pomenuo je i silovanje kao jedan od zločina za koji je prikupljeno dovoljno dokaza.



Tužilac trenutno čeka da vidi da li će sudanska vlada sama pokrenuti postupak protiv navodnih počinitelja.



„Očekujem da će sud kada je riječ o Darfuru biti oprezniji nego u slučaju DRK-a“, kaže Inderova. „Tužilac je najprije rekao da silovanje neće biti uključeno u optužbe za Darfur, ali sada kaže da mu je ono prioritet. Vjerujem da će na kraju protiv određenih pojedinaca biti podignute optužbe za seksualne zločine u Darfuru.“



Nezavisno od toga šta će se desiti sa sudanskim procesima, i advokati i žrtve tvrde da u eri međunarodne pravde moraju biti učinjeni zajednički napori kako bi se izvukle pouke iz prošlih iskustava i spriječilo da žrtve silovanja budu iznevjerene od strane MKS-a, ili ostalih tribunala koji će možda biti formirani.



Iako je aktuelni sistem daleko od savršenog, za žene poput Hasečićeve on je jedini koji im je na raspolaganju. Ona kaže da će zajedno sa ostalima koji su poput nje nastaviti da svjedoči i sudskim putem goni one koji su joj nanijeli toliku bol.



„Ima žena koje se pitaju zbog čega ići na suđenja i iznova proživljavati te strahote, ali kada završe svjedočenje osjećaju se bolje“, kaže ona.



„Naravno, lakše vam je kada se susretnete sa silovateljem koji je bespomoćan, bez pištolja ili noža, i više vas ne može povrijediti. Reći istinu i natjerati ga da se suoči sa onim što vam je učinio – pa čak i pomoći da bude doveden pred sud – to je jedina pravda koja nam je preostala.“



Ovaj izvještaj sačinili su: Lisa Clifford iz Londona; Katherine Boyle, Katy Glassborow, Aleksandar Roknić i Caroline Tosh iz Haga; i Merdijana Sadović iz Sarajeva. U radu na izvještaju učestvovali su i Orsida Gjebrea, Denis Džidić i Peg Jennings.