Ljutnja Beograda zbog ponasanja Haga prema ministru

U Srbiji se osjecaju uvrijedjenima zbog toga sto su tuzioci Tribunala unakrsno ispitali ministra pravde

Ljutnja Beograda zbog ponasanja Haga prema ministru

U Srbiji se osjecaju uvrijedjenima zbog toga sto su tuzioci Tribunala unakrsno ispitali ministra pravde

Wednesday, 9 November, 2005

Kada se 10. svibnja/maja u sudnici Tribunala pojavio Zoran Stojkovic, koji je kao ministar pravde u Vladi Srbije trebao pruziti garancije svoje zemlje za privremeno pustanje na slobodu dvojice optuzenika – Jovice Stanisica i Franka Simatovica – od njega je zatrazeno da polozi zakletvu i da svjedoci.


Cinjenica da je ministar bio podvrgnut unakrsnom ispitivanju – sto je krajnje neobicno za jednog predstavnika vlade u takvoj prilici – u Srbiji je izazvala gnjev.


Lokalni mediji su prepuni izjava kako su tuzioci prevarili Stojkovica; tvrdi se da je time prekrseno medjunarodno pravo, te da je Srbija ponizena.


S druge strane, predstavnici Tribunala misle drugacije. Ured tuzilastva, po njihovim rijecima, jedva da ima bilo kakve veze s ministrovim pojavljivanjem.


“Obrana je od ministra pravde zatrazila polaganje garancije za njene klijente”, objasnio je portparol Tribunala Dzim Lendejl (Jim Landale). “Predsjedavajuci sudac je od obaju strana trazio da saopce protive li se t da se on [Stojkovic] pojavi kao svjedok obrane. Nikakvih primjedbi nije bilo.”


Sudeci po komentarima prepunim gnjeva, ovakvo tumacenje sudske procedure u Srbiji uglavnom nije prihvaceno.


Na primjer, Dusan Janjic – politicki analiticar i koordinator nevladine organizacije Forum za etnicke odnose – insistira da je Stojkovic zapravo svjedocio na zahtjev tuzilastva, uslijed cega bi se spomenuti dogadjaj po njegovom misljenju mogao opisati kao “diplomatska uvreda” Srbije.


U Beogradu, medjutim, ima i drugacijih tumacenja, pa i takvih da je citav incident u stvari posljedica ministrovog neiskustva. “Ministar Stojkovic je . . . dozvolio da bude izmanipuliran od strane tuzilastva”, izjavio je za IWPR Goran Svilanovic, doskorasnji ministar inostranih poslova.


“On je tamo otisao kao predstavnik vlade, i nije trebalo da polaze zakletvu, niti je smio dopustiti da bude tretiran kao svjedok obrane . . . Ne znam koji su bili motivi tuzilastva, ali je nesnalazljivost ministra Stojkovica svakako ostavila los utisak.”


U sudnici je Stojkovic pruzio uvjeravanja da ce Srbija dvojicu okrivljenih – bivse sefove drzavne sigurnosti Srbije, optuzene za progon i ubijanje pripadnika drugih nacija – uhapsiti ukoliko oni na bilo koji nacin prekrse pravila koja vaze za privremeno oslobodjene osobe.


Medjutim, tokom unakrsnog ispitivanja koje je potom uslijedilo, zastupnik tuzilastva Dermot Grum (Dermot Groome) zatrazio je od ministra da objasni zbog cega bi Tribunal trebalo poverovati garancijama njegove zemlje, kada je ona u proteklom periodu pokazala toliko malo volje za suradnju.


Stojkovic je odgovorio kako je suradnja s Tribunalom slozeno pitanje, posto se zemlja jos uvijek nalazi u “prijelaznom periodu”; zbog toga, po njegovim rijecima, jos uvijek nije formiran ni Savjet za suradnju, odnosno tijelo koje bi bilo zaduzeno za ispunjavanje drzavnih obaveza prema Haskom tribunalu.


A kada ga je predsjedavajuci sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) upitao kada ce to tijelo biti formirano, Stojkovic je odgovorio da o tome ne odlucuje samo Srbija, vec da to pitanje mora biti razrijeseno na nivou Drzavne zajednice.


Nezavisno od toga, Srbija je – uporan je bio ministar – spremna pruziti sve potrebne garancije za Stanisica i Simatovica.


Pravni savjetnik srpskog premijera Vojislava Kostunice, Aleksandar Simic, izrazio je nezadovoljstvo sto je tuzilastvo tokom saslusanja postavljalo pitanja koja bi se, prema njegovim rijecima, mogla opisati kao “provokativna”.


Tuzilac Grum je pak u jednom trenutku ukazao kako postoji sumnja da bi pustanje na slobodu Stanisica i Simatovica – koji su obojica svojevremeno bili zapovednici jedinice Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP) Srbije, poznate pod nazivom Crvene beretke – ujedno znacilo i zastrasivanje buducih svjedoka.


Kao sto je poznato, neki su pripadnici Crvenih beretki umijesani i u ubojstvo srpskog premijera Zorana Djindjica. Uprkos tome sto je ta jedinica prosle godine rasformirana, oni su se proteklog mjeseca pojavili u Beogradu, odjeveni u majice s njenim znamenjima, ocito u namjeri da izvrse pritisak na svjedoke i osoblje Specijalnog suda.


“O tome vam ne mogu nista reci”, rekao je Stojkovic, odgovarajuci na Grumovo pitanje.


Veci dio komentara koji su se odnosili na Stojkovicevo pojavljivanje u Tribunalu ticao se toga da je on tom prilikom ipak bio tretiran drugacije nego ostali vladini duznosnici u nekim ranijim slicnim situacijama.


“Nekolicina drzavnih predstavnika iz Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske vec se pojavila u Hagu u slicnom svojstvu. Nitko od njih nije bio tretiran kao svjedok, jer bi to znacilo da se i drzava podvrgava unakrsnom ispitivanju”, rekao je Simic.


Kada je o Srbiji rijec, u ozujuku/martu 2003. na sudu se pojavio Miodrag Panceski, prvi sekretar ambasade Srbije i Crne Gore u Hagu, koji je ponudio garancije svoje vlade za privremeno pustanje na slobodu Nikole Sainovica i Dragoljuba Ojdanica. Tada je sudac Ricard Mej (Richard May) eksplicitno rekao: “Smatramo da je neprikladno da predstavnik vlade u ovakvoj prilici bude unakrsno ispitivan.”


Medjutim, u trenutku kada je Stojkovic trebao poloziti zakletvu, nista slicno nisu izgovorili ni suci, niti strane u sporu.


Upitan zbog cega nije – poput svojih kolega iz ambasade Srbije i Crne Gore u Hagu, koji su se takodjer pojavili na saslusanju koje se ticalo privremenog pustanja na slobodu – odbio poloziti zakletvu, Stojkovic je odgovorio kako nije zelio izazivati probleme bilo kakvim odbijanjem.


“Citava atmosfera koja je stvorena neposredno uoci naseg pojavljivanja u Hagu bila je takva da bi, da sam kojim slucajem odbio poloziti zakletvu, to po nas imalo jos gore posljedice”, objasnio je on. “Takav cin bi bio pogresno shvacen kao uvreda suda, i mozda bi cak doveo u pitanje ono zbog cega smo doputovali. Ta igra je u stvari bila smisljena kako bi se navodno pokazalo da vlada u Beogradu ne zeli suradjivati s Hagom. Bili su iznenadjeni kada sam pristao pruziti im trazene podatke.”


Nezavisno od pitanja odgovornosti za incident, posve je jasno da poslije svega sto se dogodilo ionako klimavi odnosi izmedju Tribunala i Beograda nece biti nimalo bolji. Naprotiv.


Predsjednik Tribunala Teodor Meron (Theodor Meron) obavijestio je nedavno Vijece sigurnosti UN-a da Srbija po njegovom misljenju ne ispunjava obavezu suradnje s Medjunarodnim sudom. Vjerojatno ce nesto slicno biti kazano i kroz nekoliko mjeseci, kada predsjednik, zajedno s glavnom tuziteljicom Karlom del Ponte (Carla del Ponte), bude podnosio novi izvjestaj Vijecu.


Meron i Stojkovic su se susreli i o tome razgovarali istog onog dana kada se Stojkovic pojavio pred sudom.


Stojkovic je medjutim – kako IWPR saznaje od Florans Artman (Florence Hartmann), predstavnice za stampu Kancelarije tuzilastva – otkazao slican sastanak s Del Ponteovom.


“Bila je to prva posjeta jednog clana nove vlade Tribunalu”, objasnila je Artmanova. “On se susreo s predsjednikom, ali nije imao vremena za sastanak s tuziteljicom. “Iznenadjuje cinjenica da jedan predstavnik vlade, koja pred Vijecem sigurnosti trpi kritike zbog nesuradnje, nije nasao za shodno sastati se s tuziteljicom, koja je inace nadlezna za pitanja suradnje.”


Rachel S. Taylor je urednica IWPR-a u Hagu. U sacinjavanju izvjestaja pomogli su joj Moma Ilic i Zoran Dojic, suradnici IWPR-a iz Beograda.


Frontline Updates
Support local journalists