KRAJIŠNIK PRIZNAJE DA JE MLADIĆ „NAREDIO ETNIČKO ČIŠĆENJE“

Niko nema prava da prisili jednu etničku zajednicu da ode . . . Prvi put vidim ovo naređenje, i ne znam zbog čega je to učinio.“



Dokument koji je toliko šokirao bivšeg političara bosanskih Srba optuženog za genocid, Momčila Krajišnika, zapravo je naređenje kojim se u novembru 1992. od Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) tražilo da zauzme teritoriju u dolini rijeke Drine.



„Neprijatelju nanesite što veće gubitke“, stoji u direktivi čiji je potpisnik najvažniji bjegunac Haškog tribunala, general VRS-a Ratko Mladić.



„Natjerajte ih da se predaju i prisilite muslimansko stanovništvo da napusti područje Cerske, Srebrenice, Žepe i Goražda“, kaže se u nastavku.



Krajišnik je odlučio da se na vlastitom suđenju pojavi i kao svjedok, a trenutno ga unakrsno ispituju haški tužioci. Oni su mu i pokazali ovu naredbu, za koju je on priznao da predstavlja dokaz da je Mladić protuzakonito „naredio etničko čišćenje“.



No, Krajišnik je ove sedmice nastavio da tvrdi kako u takvim zločinima ni na koji način nije učestvovao, napominjući kako je VRS tokom rata u velikoj mjeri djelovala nezavisno u odnosu na političke vlasti bosanskih Srba.



Tužilac Mark Hermon (Mark Harmon) nastojao je da ukaže na vezu između operacija VRS-a i zloglasnog spiska strateških ciljeva koje je predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, u maju 1992. proklamirao na skupštinskom zasjedanju. Krajišnik je predsjedavao tom sjednicom u svojstvu predsjednika parlamenta.



Među ciljevima koje je predstavio Karadžić – koji je trenutno takođe u bjekstvu od Tribunala – bili su i odvajanje Srba od muslimanskih i hrvatskih zajednica u Bosni, brisanje granice između Srbije i srpskih teritorija duž rijeke Drine, uspostavljanje novih srpskih granica na rijekama Uni i Neretvi, te stvaranje koridora između Krajine i ostalih bosanskih teritorija koje su bile pod srpskom kontrolom.



Tužilaštvo je sudu predočilo niz dokumenata VRS-a iz kojih se vidi da je „ratnim ciljevima“ same vojske bilo obuhvaćeno i ukidanje granice na Drini, uspostavljanje nove granice na Uni, preuzimanje kontrole nad dolinom rijeke Neretve i stvaranje koridora u dolini rijeke Save, kojim bi se Krajina povezala sa ostalim srpskim teritorijama.



Ali Krajišnik je insistirao na tome da je VRS bila nezavisna i da je imala vlastite ciljeve, te da je svaka paralela između tih i ciljeva koje je proklamirao Karadžić – uključujući čak i upotrebu istog rječnika pri njihovom opisivanju – bila „čista koincidencija“.



Upitan da li je i naredba koja se odnosila na dolinu Drine iz novembra 1992. bila u skladu sa strateškim ciljem odvajanja Srba od ostalih etničkih zajednica, Krajišnik je protestvovao: „Ne! To nije istina!“



„Protjerivanje stanovništva, raseljavanje stanovništva ne može se povezivati ni sa jednim od tih strateških ciljeva“, dodao je on.



On je sudu rekao da je vojska sama sebi postavila ciljeve, koje je trebalo ostvariti silom. Ali ciljevi koje je Karadžić iznio pred skupštinom bili su, po njegovim riječima, „potpuno drugačij, očito striktno politički, i trebalo ih je ostvariti pregovorima“.



I mada je Karadžić bio vrhovni komandant VRS-a, dodao je on, predsjednik nikada nije potpisao naredbu kojom bi njegovi strateški ciljevi bili proglašeni ratnim, što je bilo neophodno da bi ih se takvim smatralo.



Hermon je nastojao da dokaže da je odnos između političkih i vojnih vlasti bosanskih Srba ipak bio malo drugačiji, predočivši okrivljenom jedan ratni dokument glavnog štaba VRS-a koji se odnosi na borbenu gotovost vojske i u kojem se govori „strateškim ciljevima našeg rata“.



U tom dokumentu se pominju „generalne smjernice koje je utvrdila VRS, a definirali predsjednik, skupština i vlada“. Takođe se navodi da je Karadžić, kao vrhovni vojni komandant, „usmeno dao brojne zadatke VRS-u, koji su od naročite važnosti za zaštitu srpskog naroda“.



Dva najvažnija zadatka o kojima se u tom kontekstu raspravljalo bili su „odbrana srpskog naroda od muslimanskih i hrvatskih genocidnih snaga“ i „oslobađanje teritorija koje istorijski pripadaju Srbima“.



Krajišnik je odgovorio da je ovo bila „vojna terminologija“, koja nema nikakve veze sa strateškim ciljevima iznesenim pred srpskom skupštinom.



Hermon je takođe sudijama predočio govor koji je Karadžić održao 1992., a u kojem predsjednik tvrdi kako svaki član vrhovne komande – koju je opisao kao kolektivni organ – redovno i podrobno biva obavještavan o vojnim ciljevima i rezultatima vojnih operacija.



Karadžić je tada izjavio kako je „svaka bitka politički podržana na osnovu interesa srpskog naroda i odobrena od strane najviših vlasti Republike Srpske“.



U svjetlu tog govora i navoda tužilaštva da je Krajišnik i sam bio član kolektivne vrhovne komande koju pominje Karadžić, Hermon je rekao kako je jasno da je okrivljeni tokom rata bio dobro obaviješten o tekućim i budućim operacijama VRS-a.



Krajišnik je pak rekao kako skupština kojom je predsjedavao nije bila upoznata s takvim stvarima, insistirajući na tome da on sam nije bio član nikakve kolektivne vrhovne komande ili „ratnog predsjedništva“ – što je naziv pod kojim je taj organ bio ranije pominjan na suđenju. U stvari, Krajišnik je porekao postojanje bilo kakvog ratnog predsjedništva, a ove je sedmice sudu rekao kako se u to vrijeme smatralo da vrhovnu komandu čini jedino Karadžić.



Krajišnik je dodao i da se, kada je riječ o vojsci, njegova vlastita uloga svodila na učešće u svega nekoliko konsultativnih sastanaka, na kojima su Mladić i ostali zapovjednici uglavnom bili zainteresirani za razgovor o logističkoj podršci.



Nakon što ga je tužilac u nekoliko navrata upitao da li su civilne vlasti ikada postavile pitanje kakvi su to ciljevi na koje su trošene ogromne svote novca i ljudski potencijal, Krajišnik je odgovorio: „Nikada nisam čuo rasprave o vojno-strateškim pitanjima, samo zahtjeve za opštu mobilizaciju, hranu, gorivo i municiju.“



Predsjedavajući sudija Alfons Ori (Alphons Orie) nije bio impresioniran ovakvim objašnjenjem. „Ne mogu da prihvatim tvrdnju da civilne vlasti nije zanimalo da li će im vojska završiti u sjevernoj Italiji, srednjoj Bosni, ili usred Kosova“, rekao je on. „Teško mi je da shvatim da su politički lideri sjedili tek tako, skrštenih ruku.“



Krajišnik je takođe nastojao da se distancira od ozloglašenih srpskih zatvoreničkih logora koji su tokom rata postojali u Bosni i na koje je stavljen poseban akcenat i u optužnici podignutoj protiv njega.



Tužilac Alen Tiger (Alan Tieger) je Krajišniku ukazao na to da je 1992. – nakon što je britanska televizijska mreža ITN emitovala prilog u kojem su se videli izuzetno mršavi zatvorenici zloglasnog logora Omarska – čitav svijet saznao za postojanje tih zatvoreničkih objekata. Predočio je i brojne dokumente iz tog vremena kako bi pokazao da su srpski politički rukovodioci, lokalni zvaničnici i vojne starješine logore organizirali kao instrument etničkog čišćenja, kako bi omogućili stvaranje etnički homogene Republike Srpske.



„Nisam znao za postojanje koncentracionih logora, i kao predsjednik parlamenta nisam odgovoran za njih“, odgovorio je Krajišnik.



Dodao je i da je nakon emitovanja ITN-ovog snimka jedan poslanik zatražio da to pitanje bude stavljeno na dnevni red skupštine, ustvrdivši da je i sam zahtijevao da mu se podnese zvanični izvještaj o navodnom postojanju takvih logora. Ali taj izveštaj, kako kaže, nije stigao do idućeg zasijedanja skupštine.



„Koga god da to nije interesiralo, taj je, zasigurno, počinio zločin“, rekao je Krajišnik, ističući kako on sam ne snosi odgovornost za to.



On je u svom svjedočenju ove nedjelje ponosno izjavio: „Ja sam bio jedini bosanski političar koji se javno usprotivio etničkom čišćenju.“



Tužioci su ove sedmice željeli da se raspravlja i o navedenom strateškom cilju bosanskih Srba – etničkoj podjeli Sarajeva.



Tužilac Tiger se pozvao na knjigu Porijeklo katastrofe, čiji je autor bivši američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Cimerman (Warren Zimmerman). Cimeman u njoj tvrdi da je ratna strategija bosanskih Srba bila da silom uspostave nove granice, te da ih onda ratificiraju putem pregovora.



Cimerman se prisjeća Karadžićevih riječi da bosanski glavni grad treba podijeliti na srpski, hrvatski i muslimanski dio, kako etničke grupe ne bi morale živjeti ili raditi zajedno. Piše i o tome da je predsjednik bosanskih Srba iznio viziju Sarajeva nalik Berlinu iz vremena hladnog rata, sa zidovima koji dijele pojedine zone.



No, Krajišnik je uporno tvrdio kako je pripisivanje takvih ciljeva bosanskim Srbima jednostavno pogrešno. „Ovo je netačno!“, protestvovao je on: „Ovo je laž!“



Napomenuo je i da je jedina podjela Sarajeva o kojoj je ikada govorio bila čisto administrativna, a ne fizička.



Tiger je Krajišniku predočio i intervju koji je ovaj u toku rata dao za Srpsko Oslobođenje, a u kojem govori o budućnosti u kojoj će Beograd biti glavni grad „ujedinjenih srpskih zemalja“.



„Moram biti iskren i prvi put javno reći šta mislim“, rekao je Krajišnik u tom intervjuu. „Cijelo Sarajevo bi trebalo biti srpski grad, a Muslimani bi sebi trebali pronaći novu prijestonicu“.



Krajišnik je Tigera optužio da je njegove riječi izvadio iz konteksta i rekao kako se i ne sjeća da je davao takve izjave. „Čak i da sam to rekao, to nije bilo pametno“, rekao je on.



Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.