Krajisnik povezan s protjerivanjima?

U nastavku sudjenja, tuzilastvo okrivljenog nastoji povezati s kampanjom etnickog ciscenja

Krajisnik povezan s protjerivanjima?

U nastavku sudjenja, tuzilastvo okrivljenog nastoji povezati s kampanjom etnickog ciscenja

Wednesday, 9 November, 2005

Nakon dugotrajne pauze, ovog tjedna je nastavljeno sudjenje ratnom politickom lideru bosanskih Srba, Momcilu Krajisniku. Tom prilikom tuzilastvo je ponudilo dramatican opis prvih mjeseci trajanja rata u zapadnoj Bosni.


Ono prvo pokusava opisati akcije etnickog ciscenja izvedene u razlicitim podrucjima Bosne, a zatim – u sljedecem koraku – optuzenika povati s tim operacijama. Krajisnik je u to vrijeme bio predsjednik skupstine bosanskih Srba i jedan od najvisih funkcionera vladajuce Srpske demokratske stranke (SDS).


Medju svjedocima koji su se pred sudom pojavili ovog tjedna bili su i dvojica zatvorenika zloglasnog srpskog logora Manjaca, osnovanog u ljeto 1992. Jedan od njih prezivio je i masakr koji se odigrao nadomak gradica Sanski Most, dok je treci svjedok bio funkcionar UN-a koji je u to vrijeme bio angaziran u susjednoj Hrvatskoj.


Prvo je svjedocio Mirzet Karabeg, predsjednik izvrsnog odbora opcine Sanski Most. Potonja je opcina jedna od onih koje se eksplicitno spominju u optuznici protiv Krajisnika, i to u kontekstu “najtezih” primjera kampanje “djeoimicnog unistenja” bosanskih Muslimana koja je pocetkom rata sprovodjena.


Karabeg je svjedocio o tome kako je lokalno rukovodstvo SDS-a prvo slalo sve vise signala da namjerava zauzeti opcinu Sanski Most. Potkraj ljeta 1992., najveci dio zapadne Bosne bio je proglasen za “Autonomnu Regiju Krajine” (ARK), nakon sto je prethodno dospio pod kontrolu Srba.


Buduci da se opcina Sanski Most granicila s tim podrucjem, rukovodstvo SDS-a zeljelo je i nju pripojiti spomenutoj tvorevini. Svjedok je ispricao kako je jedan od njegovih prijatelja i kolega, predsjednik opcine Vlado Vrkes, pokrenuo to pitanje pred lokalnom skupstinom. Kada ga je svjedok upitao zbog cega to cini, Vrkes je odgovorio da se na njega vrsi pritisak “odozgo” – pri cemu Karabeg smatra da je njegov prijatelj tom prilikom imao na umu prije svega nacelnika regionalnog kriznog staba Radoslava Brdjanina i optuzenika Momcila Krajisnika.


Krajisnikova se obrana usprotivila ovom svjedocenju, usporedjujuci ga s brojnim izjavama koje je isti svjedok tuziocima dao tokom visegodisnje istrage, kao i s njegovim iskazom danim na nedavno okoncanom sudjenju Brdjaninu. Ni u jednom od tih dokumenata Karabeg nije eksplicitno spomenuo da je na njegovog prijatelja pritisak izvrsio osobno Momcilo Krajisnik.


U sudnici je veliko sporenje nastalo i povodom Karabegove tvrdnje kako je na jednom televizijskom snimku neke banjalucke proslave Krajisnika vidio u drustvu Karadzica i generala Momira Talica, koji je u to vrijeme zapovijedao srpskim vojnim snagama u zapadnoj Bosni – sto bi takodjer predstavljalo potvrdu povezanosti rukovodstva SDS-a s dogadjajima na terenu.


Obrana je pokusala osporiti te dokaze tako sto je postavila pitanje pouzdanosti svjedokovog pamcenja i izrazila sumnju u njegov kredibilitet. Njen je zastupnik sudu predocio citav novinski materijal, ukljucujuci i jednu fotografiju koja je navodno nacinjena na istom skupu, a na kojoj nema Krajisnika. Medjutim, predsjedavajuci sudac je konstatirao da je ta fotografija sporna, odbijajuci bez naknadne provjere je uvrstiti u dokazni materijal.


Mnogo dramaticnije bilo je svjedocenje Raifa Begica, koji je preziveo masakr na mostu Vrhpolje kraj Sanskog Mosta. Spomenuti dogadjaj predstavlja jednu od najmracnijih epizoda bosanskog rata koje se spominju u Krajisnikovoj optuznici.


Nekoliko tjedana nakon sto su razoruzale stanovnistvo njegovog sela Donji Begici, srpske su jedinice usle u to mjestasce nadomak Sanskog Mosta. Begic se nasao u grupi od dvadesetak ljudi koji su prvo razdvojeni od svojih obitelji, da bi zatim, zajedno s jos nekim stanovnicima obliznjeg zaseoka bili odvedeni na most Vrhpolje. Receno im je da ce ih tamo cekati autobusi kojima ce biti odvezeni u nepoznatom pravcu.


Otmicari su ih – prijeteci smrcu onima koji su zaostajali u koloni – kroz vinograde i vocnjake sproveli do mosta Vrhpolje. Tamo ih je pak cekala druga grupa srpskih vojnika. “Neki od njih bili su moji skolski drugovi . . . Bili smo susjedi. Sve sam ih poznavao”, izjavio je Begic.


Jedan je vojnik prispjelim Muslimanima naredio da se postroje duz ograde mosta i kazao im da se svuku i izuju. “Rekao je da ce tog dana biti ubijeno 70 Muslimana jer su prije toga neki Srbi poginuli u borbi”, rekao je Begic. “A onda su nas pitali ima li medju nama ikoga tko zna skakati u rijeku.”


Jedan od srpskih vojnika je prstom pokazao na prvoga u redu, Midheta Cerica. “Rekao je da Cera lijepo skace i naredio mu da skoci. Cera se okrenuo, popeo na ogradu i skocio. Mogli ste ga cuti kako pada u vodu i potom pocinje plivati.”


Begic je potom opisao i kako su dvojica vojnika, koji su “stajali na drugoj strani mosta, nisanili u njega [Cerica] iz automatskih pusaka. Kada se pojavio malo nize niz struju, ispalili su u njega citav sarzer metaka, nakon cega se vidjelo mrtvo tijelo kako pluta niz rijeku”.


Ubijanje i premlacivanje se nastavilo. A onda je dosao red i na Begica: i on je skocio u rijeku, ali je uspeo sakriti se ispod mosta, pri cemu je skinutu kosulju pustio niz rijeku. Vojnici su pucali u kosulju, dok je on zaronio na drugu stranu, nakon cega se sakrio u obliznje grmlje sve do okoncanja masakra.


I s mjesta na kojem se krio mogao je da cuti sta se desava na mostu. “Poslije premlacivanja, posle ubojstava, zacula se prilicno duga pucnjava. Vjerujem da su tada bas svi pobijeni”, rekao je on.


“Nakon toga je uslijedila tisina i nista se vise nije culo, nikakvo zapomaganje i nikakvo bacanje u reku.”


Nekoliko dana kasnije, Begica su ponovo uhapsile srpske jedinice, nakon cega je prebacen u logor Manjaca, gdje je takodjer uspeo preziviti.


Krajisnikova obrana veoma je kratko unakrsno ispitivala svjedoka, usredotocivsi se iskljucivo na nepreciznost nekih podataka koje je on izneo u vezi s prebacivanjem u Manjacu.


Nesto manje dramaticno, ali mozda znacajnije, bilo je ovostjednno svjedocenje jednog oficira iz Kenije, koji je u onom dijelu Hrvatske koji granici sa zapadnom Bosnom predvodio jedinicu UN-a koja je nadgledala krhko primirje izmedju srpske i hrvatske strane.


Tihim i uctivim glasom, Carls Kirudja (Charles Kirudja) je komentirao pojedinosti iz izjave koju je prethodno dao.


U toj izjavi, koja je vec koriscena u procesu protiv Brdjanina, Kirudja je opisao kako su duznosnici bosanskih Srba iz pogranicnih opcina vrsili pritisak na jedinice UN-a u Hrvatskoj da “osiguraju slobodan prolaz” vise tisuca Muslimana koji su navodno dobrovoljno pozeljeli napustiti svoje domove.


Suoceni s nepovjerenjem pripadnika UN-a, srpski su im duznosnici objasnjavali da moraju prihvatiti “novu realnost” koja je nastala u pogranicnom podrucju. A ta nova realnost je, po njihovim rijecima, podrazumijevala da Srbi preuzimaju vlast i da Muslimani postepeno shvacaju kako “ne mogu zivjeti sa Srbima”.


Svjedok je takodjer rekao kako su im Srbi spominjali da Muslimani nisu zeljeli potpisati izjavu lojalnosti koju su im nove srpske vlasti ponudile, te da su neki od njih odbili i predati oruzje srpskim jedinicama.


Pojedini predstavnici lokalnih Srba Kirudji cak su pokazivali i kopije dokumenata u kojima su Muslimani izjavljivali da odlaze dobrovoljno i da svoju imovinu povjeravaju lokalnim srpskim vlastima.


Svi ti posjetioci ureda UN-a u Hrvatskoj bili su visoki politicki funkcionari. Cak je i predsjednik samoproklamirane Autonomne Regije Krajine, Vojo Kupresanin, u jednoj prilici osobno nazvao svjedokovu jedinicu kako bi je nagovorio da osigura slobodan prolaz za oko 15.000 “dobrovoljnih” muslimanskih izbjeglica.


Predstavnici UN-a su uporno odbijali sudjelovati u svemu tome. Kirudja je pred Tribunalom opisao kako su srpskim predstavnicima objasnjavali da UN “nikada nece pristati da od ljudi koji jos uvijek borave u vlastitim domovima stvara izbjeglice”.


U jednom od mnogih izvjestaja koje je podnio svojim starjesinama, svjedok je konstatirao i da problem izbjeglica “nije humanitarne, nego politicke prirode, posto predstavlja posljedicu politike etnickog ciscenja”.


Pa ipak, medjunarodni su predstavnici bili svjesni da se na Muslimane vrsi sve veci pritisak kako bi napustili doticno podrucje. Tako je u drugom svom izvjestaju Kirudja napisao: “S one strane granice, u sumi, dogadjaju se mozda nezamislivi zlocini.”


Zbog svega toga nitko nije bio iznenadjen kada su se – krajem srpnja/jula – u zoni pod nadleznoscu UN-a napokon pojavile prve kolone muslimanskih izbjeglica. Predstavnici UN-a su im pomagali, ali su i dalje odbijali suradnju s predstavnicima bosanskih Srba. “Rijeka izbjeglica i dalje je pristizala”, navodi se u Kirudjinoj izjavi, uz napomenu da su se ti dogadjaji nastavili i u koloozu/avgustu i rijnu/septembru. “U prosjeku je stizalo 30-50 ljudi dnevno . . .”


Ovo svjedocenje bi pogotovo moglo biti znacajno zbog povezanosti opcinskih funkcionara s Krajisnikom. Naime, sudeci po zapisnicima koje je optuzba predocila sudu na samom pocetku sudjenja, Krajisnik je na sastanku koji je u ozujku/martu 1992. odrzao s nacelnicima opcinskih kriznih stabova rekao da ce uskoro mozda morati “poceti sprovodjenje onoga o cemu smo se vec dogovorili: etnicke podjele na terenu”.


Sudjenje ce biti nastavljeno iduceg tjedna, koji ce mozda i citav biti posvecen svjedocenju bivseg lidera hrvatskih Srba – Milana Babica.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.


Frontline Updates
Support local journalists