Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KRAJIŠNIK TVRDI DA RATNU RETORIKU TREBA STAVITI U KONTEKST

Političar bosanskih Srba optužen za genocid tvrdi da su oštre izjave koje su on i njegove kolege davali tokom rata pogrešno shvaćene.
By IWPR ICTY
To je bilo besmisleno“, priznao je ove sedmice političar bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, kada su ga haški tužitelji suočili sa izjavama koje je sam dao 1993. U januaru te godine, on je naciju bosanskih Muslimana opisao kao „vještačku i komunističku tvorevinu“ i „nevjerničku sektu turskog porijekla“.



U transkriptima sa iste sjednice parlamenta bosanskih Srba, kojom je predsjedavao okrivljeni, zabilježeno je kako Krajišnik od svojih kolega traži da „Muslimane jednom zasvagda odvoje od srpstva“.



A u haškoj je sudnici ove sedmice, uz očigledno kajanje, izjavio: „Kad bih se mogao distancirati od takvog Momčila Krajišnika, ja bih to učinio.“



Nakon višesedmičnog svjedočenja u okviru dokaznog postupka odbrane u procesu koji se protiv njega vodi po optužbama za ratne zločine, uključujući i genocid, Krajišnika trenutno unakrsno ispituju tužioci.



Oni tvrde da je okrivljeni za vrijeme rata imao jednu od ključnih uloga u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“, čiji je cilj bio da se – masovnim ubistvima, deportacijom i progonom – Muslimani i Hrvati otjeraju iz većeg dijela Bosne.



Važan dio dokaznog materijala protiv njega predočen je u formi zabilježenih izjava koje su u to vrijeme davali Krajišnik i njegove kolege i iz kojih proističe da su oni podržavali takav plan.



Ali, osim u ovom slučaju kad je izgledalo da se kaje, Krajišnik je veći dio protekle nedjelje utrošio na sistematsko poricanje drugih sličnih izjava, nastojeći da pokaže kako, kad ih se gleda u odgovarajućem kontekstu, one i nisu bile toliko loše.



Čak su i anti-muslimanski komentari koje je iznosio pred parlamentom, kako je objasnio, mogli biti samo „retoričke“ primjedbe čiji je cilj bio da se određena politika „proda“ okupljenim poslanicima i obezbijedi njihova podrška mirovnim sporazumima. Krajišnik je insistirao na tome da mirovni prijedlozi koje je potpisao - mnogo bolje nego ovakve i slične opaske - pokazuju kakvi su bili njegovi stavovi tokom rata.



Prije nego što su pred njega položeni zapisnici sa skupštinskih zasijedanja, Krajišnik je tvrdio da bosanskim Muslimanima nikada nije osporavao pravo da se smatraju nacijom. Rekao je i da ih je svega „jednom ili dvaput“ nazivao pogrdnim imenima, i to u kontekstu naročito žustrog razgovora vezanog za zauzimanju njegovog vlastitog sela od strane muslimana.



Ali, kad je suočen sa svojim komentarima u parlamentu, on je pred sudom rekao da ih se čak i ne sjeća, dodavši u šali da ga, u svjetlu tog „otkrića“ tužioca Alana Tigera (Alan Tieger), ne bi iznenadilo da ih bude još. I bilo je.



Tako je Tiger u nastavku predočio dokumentaciju vezanu za skup koji je Krajišnikova Srpska demokratska stranka (SDS) u avgustu 1994. održala u Banja Luci. Na tom skupu Krajišnik pozdravlja govore svojih kolega – uključujući i Radoslava Brđanina, u međuvrmenu osuđenog za ratne zločine – u kojima oni poriču da su bosanski Muslimani zasebna nacija i ističu obavezu Srba da trijumfiraju nad nehrišćanima. Tom prilikom je zabilježena i Krajišnikova podrška tim „divnim riječima“, kao i njegova napomena da Srbi i Muslimani „jednostavno ne mogu živeti zajedno“.



Suočen sa tim izjavama, Krajišnik je ponovo insistirao na tome da one ne treba da budu shvaćene doslovno. „Rekao sam ’divna izjava’ da što prije pređem preko Brđaninovih opaski, s kojima se nisam slagao“, rekao je on sudijama.



Ali, u ovom se slučaju ne radi samo o Krajišnikovim ličnim izjavama iz ratnog perioda, pošto tužilaštvo nastoji da dokaže kako se etničko čišćenje ne-Srba tokom rata u Bosni nije dogodilo spontano – kao što tvrdi Krajišnik – već da ga je isplanirao i podržao veliki broj srpskih lidera.



Da bi ilustrirao tu tvrdnju, Tiger je Krajišniku predočio izjavu koju je krajem 1992. dao ministar za obnovu i razvoj u vladi bosanskih Srba, a u kojoj on insistira na sprječavanju povratka muslimanskih izbjeglica na pretežno srpske teritorije, kako bi „srpski etnički prostor“ ostao “što srpskiji“.



Krajišnik je sudu rekao kako je Milojević – univerzitetski profesor i „divan čovjek“ – jednostavno govorio sa „naučne tačke gledišta“. Umjesto da podržava politiku etničke homogenizacije, on je u stvari opisivao i analizirao činjenice vezane za kretanje izbjeglica u Bosni i „realnost da se ljudi neće vratiti“.



Okrivljeni je insistirao na tome da je zvanična srpska politika podrazumijevala i zalaganje za pravo svih izbjeglica da se vrate u svoje predratne domove.



Tiger je sudu predočio i izjave jugoslovenskog ministra vanjskih poslova, Vladislava Jovanovića, sa sastanka kojem su u januaru 1993. prisustvovali tadašnji srpski predsjednik Slobodan Milošević i predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić, kao i sam Krajišnik. Jovanović je taj sastanak iskoristio da istakne koliko je važno da se osigura etnička homogenost teritorija bosanskih Srba putem procesa kakav je „podsticanje migracije“.



Tiger tvrdi da je Krajišnik na tom sastanku iznio planove za podjelu Bosne i Hercegovine kojima je bilo predviđeno da Srbi zadrže kontrolu nad rudnicima i rafinerijama u općinama sa većinskim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. On je to tada pravdao tezom da su „Srbima oteta bezbrojna blaga“.



Krajišnik je pred sudom objasnio da su oni koji su prisustvovali pomenutom sastanku bili zainteresirani za pregovore, a ne nasilje. „Nijedan član srpskog rukovodstva nije bio oduševljen time što se dešavala migracija stanovništva“, rekao je on.



Dodao je i da je o kontroli nad resursima poput rudnika i rafinerija govorio kao ekonomista, a ne kao ideolog, te da je samo tražio način da se što ravnomjernije podijeli bosansko bogatstvo.



Tužioci su opet od Krajišnika tražili reakcije na izvjesne izjave koje je tokom rata dao Karadžić, uključujući i zloglasno izlaganje pred bosanskom skupštinom, gde je u oktobru 1991. glasno zaprijetio da će napori koje nesrpski političari čine kako bi ostvarili nezavisnost republike odvesti „Bosnu u pakao . . . a muslimanski narod u nestanak“.



Prethodno je, dok ga je ispitivao branilac, Krajišnik ovu izjavu odbacio kao puku parafrazu argumenata koje je u prilog političkog rješavanja bosanske krize iznio muslimanski akademik Muhamed Filipović. Tiger je ove sedmice ukazao na to da je i sam Filipović odbacio takvu interpretaciju kao „potpuno neistinitu“, insistirajući na tome da je, po njegovom mišljenju, „Karadžić prijetio i pozivao na genocid“.



No, Krajišnik je nastavio da tvrdi da Karadžićeva izjava nije predstavljala zastrašivanje, nego u stvari molbu upućenu muslimanskim poslanicima da zemlju ne vode u rat. „Siguran sam da se Karadžić nadao da će se Muslimani prepasti njegovih riječi, te da neće izglasati platformu o nezavisnosti“, objasnio je on pred sudom.



Slično objašnjenje ponudio je i povodom presretnutih telefonskih razgovora u kojima Karadžić pominje „rijeke krvi“ koje će poteći ako dođe do sukoba, kao i to da će bosanski Muslimani „nestati sa lica zemlje“.



„Evropi će biti poručeno da se jebe i mi nećemo prestati s poslom sve dok ga ne završimo“, rekao je u jednom takvom razgovoru Karadžić.



Iako je priznao da se radi o prejakim rečima, Krajišnik je ostao pri tome da ih ipak shvata kao molbu upućenu ne-Srbima da odustanu od svojih planova za nezavisnost Bosne.



Tiger je ove sedmice okrivljenom postavljao i pitanja vezana za ključni dokument u kojem se izlažu „Varijante A i B“ i gdje se, prema navodima tužilaca, iznose metodi kojima su lokalni ogranci SDS-a trebali da preuzmu vlast u općinama u kojima predstavljaju većinu, odnosno manjinu.



Krajišnik je negirao da je znao za postojanje ijednog takvog dokumenta.



Suđenje će biti nastavljeno iduće nedjelje, daljnjim unakrsnim ispitivanjem Krajišnika od strane tužilaštva.



Adin Sadić je stažista IWPR-a u Hagu.