KRAJIŠNIK SVEDOČIO U ODBRANU POPOVIĆA

Bivši političar tvrdi da je rukovodstvo bosanskih Srba nastojalo ostvariti svoje ciljeve pregovaranjem, a ne vojnim akcijama.

KRAJIŠNIK SVEDOČIO U ODBRANU POPOVIĆA

Bivši političar tvrdi da je rukovodstvo bosanskih Srba nastojalo ostvariti svoje ciljeve pregovaranjem, a ne vojnim akcijama.

Wednesday, 18 June, 2008
Političar bosanskih Srba, Momčilo Krajišnik, rekao je ove sedmice haškim sudijama da spisak „strateških ciljeva“ koji su sačinili lokalni političari – protivno tvrdnjama tužilaštva – nije poslužio i kao obrazac vojne akcije.



Kao bivši predsednik skupštine Republike Srpske (RS), Krajišnik se pred Haškim tribunalom pojavio u svojstvu svedoka odbrane na suđenju Vujadinu Popoviću.



On je svojim iskazom negirao tvrdnje optužbe da spisak strateških ciljeva koji su u maju 1992. političari sačinili na zasedanju skupštine u Banja Luci predstavlja dokaz o planiranju zločina koje su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) kasnije počinili nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni.



„Nijedan od [ciljeva vojske] ne odražava ma koji . . . od [skupštinskih] šest strateških ciljeva“, kazao je on.



Bivšem pukovniku VRS-a, Vujadinu Popoviću, sudi se zajedno sa još četvoricom visokih vojnih i političkih zvaničnika – Ljubišom Bearom, Ljubomirom Borovčaninom, Vinkom Pandurovićem i Dragom Nikolićem – po optužbi za genocid. Preostala dvojica saoptuženika – Radivoj Miletić i Milan Gvero – terete se za sprečavanje doturanja pomoći na određeno područje.



Nakon što su u julu 1995. Srebrenicu zauzele srpske snage, preko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dečaka pogubljeno je u najvećem masovnom ubistvu koje je u Evropi počinjeno posle Drugog svetskog rata.



Krajišnik je ove sedmice sudijama rekao da su šest ciljeva zapravo predstavljali direktan rezultat Kutiljerovog (Jose Cutiliero) plana – dokumenta koji je međunarodna zajednica 1992. sačinila u Lisabonu sa ciljem da se okončaju neprijateljstva.



„Strateški ciljevi su, u stvari, predstavljali preformulaciju Kutiljerovih principa za koju smo mislili da ćemo je moći postići pregovorima, a tu su bili ostali aspekti oko kojih smo imali konsenzus sa međunarodnom zajednicom . . . i hrvatskom i muslimanskom stranom“.



Tih šest ciljeva su – kako je rekao – bili realizovni u sklopu Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat.



Optužnica se poziva na Krajišnikovu odluku, objavljenu tokom 1993. u Službenom glasniku RS-a, kojom se „uspostavljaju državne granice kojima se srpski narod odvaja od preostale dve etničke zajednice“.



No, svedok kaže kako je strateškim ciljevima bilo predviđeno da u mono-etničkim sredinama ima mesta i za ljude ostalih nacionalnosti.



„Ni na koji način nismo težili nikakvom raseljavanju stanovništva. To je bilo potpuno isključeno“, rekao je on.



Krajišnik je u septembru 2006. pred Haškim tribunalom osuđen na 27 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim za progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju i prisilno raseljavanje Hrvata i Muslimana za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. Trenutno je u toku žalbeni postupak.



Branilac Zoran Živanović, koji zastupa Popovića, zatražio je od svedoka da pojasni treći strateški cilj – stvaranje koridora u dolini reke Drine, na granici Bosne i Srbije, kako bi „Drina prestala da bude granica koja razdvaja dva sveta“.



Krajišnik je sudu rekao da je i tadašnji bosanski predsednik, Alija Izetbegović, delio njegovu zabrinutost u vezi sa time što nezavisnost Bosne znači i to da bosanski Srbi ostaju izvan matične države.



Izetbegović se, po rečima svedoka, zalagao za „propustljivu“ granicu, bez pasoških kontrola. Krajišnik je potvrdio autentičnost odlomaka iz jednog Izetbegovićevog govora, u kojem je on rekao kako „Srbi ne bi trebalo da osećaju da ih državna granica odvaja od Srbije, a isto važi i za Hrvate“.



Na početku unakrsnog ispitivanja, tužilac Džulijan Nikols (Julian Nicholls) je od Krajišnika zatražio da mu potvrdi da ga je sudsko veće na njegovom vlastitom suđenju opisalo kao osobu „veoma niskog kredibiliteta“.



Nikols je potom pročitao odlomak iz prvog strateškog cilja skupštine bosanskih Srba, pokušavajući da pokaže kako je postojala namera da se etničke zajednice razdvoje, a ne da se razreše sukobi.



„Prvi takav cilj je odvajanje . . . od onih koji su naši neprijatelji i koji su u ovom veku koristili svaku priliku da nas napadnu, i koji će sa tom praksom i nastaviti ukoliko i dalje budemo zajedno u istoj državi“, tvrdi se u pomenutom dokumentu.



Nikols se potom usredsredio na dokumentaciju sa sastanaka predsednika srpskih opština i vojnih komandanata, a u nastojanju da dokaže da je vojska šest ciljeva praktikovala i na terenu. On je sudu pokazao vojnu direktivu potpisanu 6. juna 1992. od strane vojnog komandanta bosanskih Srba, Ratka Mladića, kojom se, po njegovim rečima, „gotovo doslovno“ ostvaruje drugi cilj.



Taj cilj se, naime, ticao uspostavljanja koridora između srpskih opština u Semberiji i onih u Bosanskoj Krajini.



Nikols je od svedoka zatražio da prokomentariše vojno naređenje koje sadrži instrukcije o „stvaranju koridora između Semberije i Bosanske Krajine . . . i stalnom širenju koridora“.



„Vojska je to učinila nezavisno od strateških ciljeva“, rekao je Krajišnik, tvrdeći kako nije postojala nikakva koordinacija između političkih ciljeva i vojne akcije.



Na Nikolsovo pitanje da li je ta sličnost predstavljala koincidenciju, Krajišnik nije odgovorio.



Nikols je potom predočio i predlog koji je u obliku naredbe zasnovane na političkim ciljevima predsednik srpske opštine Bosanska Krupa, Gojko Kličković, podneo 25. maja 1992., a na temelju kojeg je pripremljeno čišćenje zapadne obale reke Une i uništenje „što većeg broja stambenih zgrada“.



Krajišnik je odgovorio kako je odluka da reka Una bude granica – koja će se uspostaviti političkim, a ne vojnim sredstvima – usvojena pre no što su u maju 1992. formulisani strateški ciljevi. Rekao je i da mu nije poznato zbog čega je Kličković to pominjao.



Nikols je pak ukazao i na to da se četvrti cilj odnosio na „uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi“.



„Je li to još jedna koincidencija, da se koriste iste one reči koje su sadržane i u četvrtom strateškom cilju?“, upitao je on svedoka.



Krajišnik je rekao kako nema nikakav komentar.



Popovićev tim branilaca je pak negirao da se genocid u Srebrenici uopšte dogodio, bez obzira na odluke koje su u međuvremenu doneli Haški tribunal i Međunarodni sud pravde (MSP).



Njegov advokat Živanović nastojao je da opravda napad na pomenutu bosansku enklavu tako što je osporavao da je ona „uopšte predstavljala bezbednu zonu u pravom smislu reči“.



On je rekao da ona nikada nije bila demilitarizovana u meri u kojoj je to bilo predviđeno rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, te konstatovao kako je VRS 1995. izvršila „potpuno legitimnu“ operaciju u samoj enklavi, nakon što se dve godine bezuspešno borila protiv 6,000 naoružanih pripadnika bosanske vojske, koliko ih je tamo ostalo.



Simon Jennings je izveštač IWPR-a iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists