KONTROVERZE OKO PRESUDE KRAJIŠNIKU

Tužioci su protekle sedmice od žalbenog vijeća Haškog tribunala zatražili da izmijeni ono što su nazvali „očigledno neprikladnom“ kaznom za zločine protiv čovječnosti, koja je nedavno izrečena Momčilu Krajišniku – ali nisu osporili njegovo oslobađanje od najteže optužbe za genocid.



Bivši lider bosanskih Srba osuđen je po pet tačaka zbog svoje uloge u ranoj fazi rata koji je u Bosni vođen početkom devedesetih. No, tužioci tvrde da kazna od 27 godina predstavlja „ignoriranje suštinske težine samih zločina“; stoga su zatražili da se ona preinači u doživotnu robiju.



Bivši predsjednik skupštine bosanskih Srba proglašen je krivim za istrebljenje, ubistvo, deportaciju, prisilno razmještanje stanovništva, te progon Bošnjaka i Hrvata na teritorijama bosanskih Srba – radi „etničkog preuređenja teritorije pod kontrolom [bosanskih Srba] . . . zbog čega su počinjeni zločini, koji su bili veoma teški“.



Konkretnije, ocijenjeno je da je Krajišnik odigrao “ključnu“ ulogu u zajedničkom „zločinačkom poduhvatu“ bosanskih Srba – progonu, „ubijanju, masovnom istrebljenju, oko 3,000 Bošnjaka i bosanskih Hrvata“, te „prisilnom raseljavanju“ više od 100,000 ljudi.



Naglašavajući ljudsku realnost iza tih brojki, sudije su podvukle da su u obzir uzele „,mnoštvo pojedinačnih priča o patnji i mukama“. Priznale su i da „presuda, koliko god bila stroga, nikada neće moći ispraviti nepravde, već samo u ograničenoj mjeri ublažiti patnje žrtava, njihovo osjećanje osujećenosti, bola i beznađa“.



Prihvatajući tezu odbrane da je za osobu koja ima 61 godinu svaka značajnija kazna praktično doživotna, te uvažavajući čitav niz olakšavajućih faktora – uključujući dobro vladanje i to da okrivljeni ranije nije osuđivan – sud mu je izrekao kaznu u trajanju od 27 godina, u koju je uračunato i šest i po godina koje je već odslužio.



U žalbi koju je podnijelo 26. oktobra, tužilaštvo nastoji da ospori tu presudu, a statusna će konferencija tim povodom biti održana 11. decembra.



Međutim, na iznenađenje nekih posmatrača, tužioci nisu osporili onu stavku u odluci sudskog vijeća od 27. septembra po kojoj Krajišnik nije kriv za genocid.



Tribunal je u prethodnom periodu uspostavio izuzetno visoke standarde za dokazivanje najtežeg zločina. Jedina presuda za genocid koju je sud do sada donio izrečena je 2001. Radislavu Krstiću zbog Srebrenice, i ona se direktno odnosila na masakr nad gotovo 8,000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, počinjen u julu 1995.



Zbog smrti bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, kao i zbog toga što se dvojica ključnih optuženika među bosanskim Srbima – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – još uvijek nalaze na slobodi, Krajišnikovu su presudu mnogi posmatrači iz Bosne i inostranstva vidjeli kao jedinu priliku da sud potvrdi kako se u Bosni tokom rata zaista dogodio genocid. Da je je Krajisnik proglašen krivim za genocid, ovaj zločin ne bi više bio ograničen samo na konkretni slučaj Srebrenice, već bi i masovna kampanja „etničkog čišćenja“ bila proglašena genocidom.



Takva odluka bi svakako uticala i na ostale slučajeve – pogotovo ako Karadžić i Mladić ikada budu izvedeni pred sud – kao i na samu Bosnu i istorijsko razumijevanje zločina počinjenih u ratu. Bez presude za genocid, žestoka debata o razumijevanju onoga što se dešavalo tokom rata (1992-95.) samo će se nastaviti.



Sudsko vijeće je zaključilo da je Krajišnik „želio da bošnjačko i hrvatsko stanovništvo masovno ukloni sa teritorija bosanskih Srba, i saglasio se da je neophodno platiti visoku cijenu patnje, smrti i uništenja kako bi se ostvarila srpska dominacija i uspostavila državnost“.



Međutim, sud je odbacio optužbu za genocid. Da bi se nekom presudilo za genocid, neophodno je dokazati „zločinački čin“ sprovođenja genocidnih radnji, ali i „zločinačke zamisli“, odnosno namjere da se jedan dio stanovništva kao grupa uništi.



Iako je sud zaključio da su se počev od 1992., u periodu obuhvaćenom optužnicom, dogodile genocidne radnje (actus reus), nije bilo dovoljno dokaza koji bi van svake razumne sumnje pokazali i da je Krajišnik „imao genocidnu namjeru . . . da uništi bošnjačku ili bosansko-hrvatsku etničku grupu kao takvu“.



To, ističu sudije, „ne znači da takav dokaz ne postoji“ – već samo da dokazi predočeni sudu nisu potvrdili postojanje „genocidnog stanja svijesti“ (mens rea).



Takve distinkcije izazivaju oprez kod pravnih stručnjaka, koji samu presudu ne shvataju kao istorijski definitivnu. Robert Donja (Robert Donia), ekspertni svjedok za istoriju na nekoliko suđenja pred Haškim tribunalom, kaže da bi bilo „naprosto pogrešno pretpostaviti da su tužioci ili sudska vijeća zaključili da se 1992. nije dogodio genocid“.



Pa ipak, činjenica da se tužioci nisu žalili na tu odluku upućuje na to da su se oni pomirili s tim da takav dokaz ne može biti pouzdano izveden.



„Mi ne vidimo pravni osnov za pokretanje takve žalbe“, objasnio je portparol tužilaštva Anton Nikiforov. „Presuda sudskog vijeća je prilično jasna . . . [da] tužilaštvo nije obezbijedilo dokaze za ustanovljavanje genocidne namere – što je najvažnije za dokazivanje genocida. Ukoliko ne postoji namjera, nema ni genocida.“



A ta odluka bi mogla predstavljati presedan i za eventualna suđenja Karadžiću i Mladiću.



Optužnice protiv članova rukovodstva bosanskih Srba temelje se na konceptu „zajedničkog zločinačkog poduhvata“ (ZZP), u kojem je učestvovao čitav vrh. U presudi izrečenoj Krajišniku, sudije se ne zadržavaju samo na njemu, te zaključuju kako „s obzirom na sve dokaze, Vijeće smatra da nije van svake razumne sumnje dokazano da je bilo kada tokom perioda na koji se odnosi optužnica osnovni cilj ZZP-a podrazumijevao i zločin genocida“.



Šire posmatrano, Bošnjaci i stručnjaci bi mogli zaključiti i da se visoki sudski standardi za dokazivanje genocida podjednako odnose i na definiciju zločina, kao i na dokaze.



Sudsko vijeće potvrđuje Krajišnikovu namjeru da „razdvoji“ etničke populacije „prisilnim razmiještanjem“, progonom i ostalim konkretnim zločinima. Sudije smatraju da je, kao visoki zvaničnik, on imao kontrolu nad vojskom i policijom, te da je bio u potpunosti uključen u proces odlučivanja i o svemu redovno obavještavan. Nema nikakve sumnje da je znao šta se dešava i da je to ne samo podržavao, već i da je lično doprinosio tome.



Ipak, sud je zaključio da konkretna namjera da se „jedna etnička grupa uništi u cjelini ili djelimično“ ne može biti potvrđena. Ukratko, postoji jasna razlika između etničkog čišćenja i samog genocida, a u ovom je slučaju jedino prva optužba prihvaćena. Ovu razliku implicitno potvrđuje i presuda po žalbi Krstića iz 2004. za slučaj Srebrenica, u kojoj je žalbeno vijeće naglasilo da se optužba za genocid odnosi samo na masakr, a ne i na širu akciju izmiještanja i raseljavanja ljudi iz regiona.



I dok stručnjaci raspravljaju o svemu ovome, da je Milošević ostao živ njegov bi slučaj možda doprinio važnom pojašnjenju u vezi sa ovom optužbom. Neki su analitičari mišljenja i da bi stroga sudska definicija genocida osudu za taj zločin i u njegovom slučaju učinila malo vjerovatnom (vidi tekst „Milošević i genocid: je li optužba uspjela dokazati najteži zločin?“ Stejsi Saliven [Stacy Sullivan], u izdanju Dnevnika tribunala br. 344, od 18. februara 2004., http://www.iwpr.net/?apc_state=henitri2004&l=sr&s=f&o=166466)



Značajno je, međutim, to što je u svojoj proceduralnoj odluci od 16. juna 2004. sudsko vijeće u ovom slučaju zaključilo kako „postoji dovoljno dokaza za to da je genocid počinjen u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom“. Potom se navodi da vijeće vjeruje „izvan razumne sumnje da je okrivljeni učestvovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, kojim je sudsko vijeće u 246. paragrafu obuhvatilo i rukovodstvo bosanskih Srba, te da je on [Milošević] sa ostalim učesnicima dijelio cilj i namjeru da uništi dio Bošnjaka kao grupe“.



Istoričar Donja naglašava: „Ovaj zaključak nema težinu kakvu bi imala konačna presuda u ovom slučaju. Ali je i pored toga uvjerljiv zaključak da postoje dokazi kako je Milošević počinio genocid, te da ništa što je odbrana iznijela tokom svog dokaznog postupka (koji je u trenutku Miloševićeve smrti bio gotovo okončan) nije bilo toliko ubjedljivo da bi izmijenilo ovu presudu.“



To nas dovodi do pretpostavke kako bi, da je Milošević bio proglašen krivim za genocid, time bio uspostavljen presedan za donošenje slične presude protiv ostalih učesnika zajedničkog zločinačkog poduhvata – tačnije, lidera bosanskih Srba, uključujući i Krajišnika. Ovako se pak čini da je uspostavljen obrnut presedan, te da su tužioci zaključili kako nisu u stanju da ga ospore.



Bez obzira na pravne finese, kompleksnost odluka koje se donose u Hagu često iščezava u samoj Bosni, gdje se na temelju presuda izvode konačni zaključci.



Sabra Kolenović iz Srebrenice, koja je preživjela opsadu tog grada tokom 1992. i 1993., silno je razočarana odlukom tužilaštva da se ne žali na oslobađajuću presudu koja je Krajišniku izrečena za genocid.



„Kada kažu da smo ’etnički očišćeni’, to zvuči kao da nam je neko ušao u kuću i zatražio da odemo jer nismo dovoljno dobri ili dovoljno čisti. Taj pojam je za nas, žrtve i one koji su preživjeli genocid, ponižavajući“, kaže ona. „Genocid se nije dogodio samo u Srebrenici, niti samo 1995. –desio se i 1992., i 1993.“



Brojni stručnjaci – uključujući Erika Vica (Eric Weitz), Samantu Pauer (Samantha Power), Atilu Marka Hoarea i mnoge druge – zločin koji su bosanski Srbi počinili protiv Bošnjaka i Hrvata bez oklijevanja nazivaju genocidom, koji je započeo još 1992.



Ostaje mogućnost da Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu – pred kojim se vode sporovi između država – presudi da je država kriva za genocid čak i ako je postojanje namjere kod pojedinaca teško dokazati. U dugotrajnom postupku koji je Bosna i Hercegovina pokrenula protiv Srbije i Crne Gore presuda se očekuje naredne godine.



Ipak, ovo je prvi put u posljednjih 60 godina da su sudije MSP-a bile prinuđene da tumače Konvenciju o genocidu, pa je njihova odluka u ovom trenutku još uvijek nepoznanica.



Sve to samo potcrtava važnost MKSJ-a. Osvrćući se na Krajišnikovu presudu, Mladen Ivanić, bosanski Srbin i državni Ministar vanjskih poslova – izjavio kako „s obzirom na to da je Krajišnik tokom rata bio jedan od najistaknutijih političkih lidera bosanskih Srba, ovo definitivno pokazuje da ni srpski narod ni njegovi lideri ne mogu biti okrivljeni za genocid“.



Ukoliko Karadžić i Mladić nikada ne budu izvedeni pred lice pravde, moglo bi se desiti da Ivanić bude u pravu.



Edina Bećirević je viši predavač na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu.