Komentar: zavrsni izvestaj na temu zastoja u Bosni

Odlazeci sef misije OEBS poziva stanovnike Bosne da pokazu vise inicijative i samopostovanja kako bi razvili osecaj odgovornosti za upravljanje sopstvenom sudbinom.

Komentar: zavrsni izvestaj na temu zastoja u Bosni

Odlazeci sef misije OEBS poziva stanovnike Bosne da pokazu vise inicijative i samopostovanja kako bi razvili osecaj odgovornosti za upravljanje sopstvenom sudbinom.

Monday, 21 February, 2005

Odlazeci ambasadori su, sasvim ocekivano, skloni davanju misljenja o stanju stvari u zemljama u kojima su sluzbovalii. Zapravo, nekada se od njih to i ocekivalo.


U vreme kada su depese putovale preko okeana i kontinenata u torbi diplomatskog kurira u luksuznoj brodskoj kabini ili zakljucanom kupeu voza, ambasador koji se blizio kraju svog mandata – a to je u ono vreme uvek bio "ambasador" (u muskom rodu) – osetio bi obavezu da napise pregled situacije u zemlji za svog ministra spoljnih poslova. U tom izvestaju bila bi sazeta uvek komplikovana politicka situacija u zemlji, njeni slozeni medjunarodni odnosi, ekonomske perspektive, i mogucnosti da izazove nevolje za zemlju iz koje ambasador dolazi. Tu su se mogla naci i zapazanja o osobenostima lokalnog stanovnistva i mukama – ili zadovoljstvima – zivota u prestonici.


Takvi zavrsni izvestaji, naravno, nisu bili namenjeni javnosti. Ali ocekivalo se da ce naci publiku medju clanovima vlade u ambasadorovoj zemlji, da ce im on pomoci u kreiranju buduce politike i doprineti svetlim perspektivama za dalju napredovanje u karijeri samog ambasadora.


Danas zivimo u drugacijem vremenu. Depese od deset hiljada reci i dugacki telegrami su stvar proslosti. Ambasadori nemaju vremena da ih pisu i ministri spoljnih poslova nemaju vremena da ih citaju. Analiza se obavlja u realnom vremenu, a kreiranje politike se odvija gotovo istom brzinom. Elektronska posta i telefonski razgovori zamenil su pazljivo sastavljane poruke.


Ambasadori se u medjuvremenu obucavaju da se na televiziji i u fabrickim halama osecaju kao kod kuce, jednako kao i u kabinetima u kojima je koncentrisana moc. Oni pokusavaju da uticu ne samo na misljenja domace administracije i vlada svojih diplomatskih kolega, vec i na stavove domace javnosti. Saopstenje za stampu je novi oblik demarsa. A, ono je, po definiciji, javno.


Kao sef velike multinacionalne misije u zemlji koja se jos bori da pronadje svoja uporista i ostaje podvrgnuta nametljivoj stranoj kontroli, nasao sam se u takvoj novoj ulozi. To je i razlog zasto pisem ovaj clanak, a ne iscrpan privatni izvestaj kakav bi se ocekivao od mojih diplomatskih predaka.


Ipak, postovacu tradiciju otvorenosti koja se vezuje za ovakve oprostajne tekstove.


Bosna i Hercegovina je multinacionalna drzava. Ne iznenadjuje to sto u njoj postoje politicke partije sa nacionalnim prefiksom. Ona ce uvek morati da traga za ravnotezom izmedju kolektivnih (nacionalnih) prava i individualnih prava gradjana. Ali, posle tri godine na mestu Sefa misije OEBS – i osam godina intenzivnog pracenja desavanja na Balkanu – ne mogu prikriti zabrinutost zbog i daljeg odsustva alternativnih polova privlacenja ili nacela organizacije u politickom zivotu Bosne i Hercegovine. Razlog je to sto za funkcionalnu multinacionalnu drzavu sam nacionalni identitet nije dovoljan.


Nacionalisti u Bosni i Hercegovini cesto ukazuju na Belgiju i Svajcarsku kao model za njihovu zemlju. Poredjenja koja prave uglavnom su neozbiljna, neutemeljena i pristrasna. Mozda jedino ozbiljno poredjenje izmedju Bosne i Hercegovine i Belgije i Svajcarske jeste to da dok ove dve zemlje uspesno funkcionisu, za Bosnu se to ne moze reci – bar jos ne.


Ona bi mogla funkcionisati, ali ne tako sto bi posla putem nacionalizma uz iskljucivanje prakticno svih drugih interesa. Ni Belgija ni Svajcarska ne rade tako.


Ispitivanja javnog mnjenja nam pokazuju da su podrska i poverenje u nacionalisticke partije koje se sada nalaze na vlasti na veoma niskom nivou. Ne iznenadjuje ni to sto je ukupan interes za politicki proces, narocito medju mladim glasacima, takodje mali.


Zasto onda Hrvatska demokratska zajednica, HDZ, Stranka demokratske akcije, SDA, i Srpska demokratska stranka, SDS, nastavljaju da dominiraju u politickom diskursu? Zasto ljudi nastavljaju da glasaju za stranke u koje nemaju poverenja? Zasto se cak i jedina stranka koja belezi rast podrske – Savez nezavisnih socijaldemokrata – oseca duznom da ponavlja dobro poznata opsta mesta o odbrani Republike Srpske?


I zasto se mi stranci vise uznemiravamo zbog toga sto Bosna i Hercegovina nije dobila pristup NATO programu Partnerstvo za mir i zbog mogucih posledica takvog ishoda nego sami stanovnici ove zemlje?


Jedan od mogucih odgovora na sva ova pitanja je taj da je posle vise od pola milenijuma oslanjanja na strance ova navika tako duboko usadjena da i gradjani i politicari, u ogromnoj vecini, osecaju veoma malo odgovornosti za upravljanje sopstvenom sudbinom. Narod moze gledati utakmice na Euro 2004, politicari mogu nastaviti da ukrasavaju svoje velike kuce, sigurni da ce se Vioski predstavnik pobrinuti za sve ostalo.


Kao sto mi je juce, u starom delu grada, Bascarsiji, sa apsolutnom uverenoscu rekao jedan trgovac, lord Esdaun jednostavno mora da zavrsava sve poslove jer svakako zna da to ne moze uciniti nijedan lokalni politicar. Prema ovoj logici, Pedi Esdaun je novi drug Tito, s tom prednoscu sto gundjanje protiv njega ne nosi nikakav rizik.


Drugi odgovor je to sto je trauma rata i nestasice i dalje tako siroko prisutna da je zlonamernim politicarima-mafijasima lako da uvere ljude da treba da se definisu samo prema tome koliko je njihova konkretna nacija ugrozena. Takozvani "nacionalisticki lideri" besramno zloupotrebljavaju strahove i bedu ljudi da bi zastitili i unapredili sopstvene ekonomske interese. Za ove "lidere" mahanje "nacionalistickim" barjacima, dominacija, kontrola i moc vazniji su od zajednicke, zakonite i funkcionalne drzave u kojoj bi svi drzavljani mogli da ostvare prosperitet i koja bi jednog dana zauzela mesto koje joj pripada u Evropi.


Odakle ce nam, onda, doci novi lideri? Politika inata (te osobeno balkanske mesavine tvrdoglavosti i pakosti) ne ostavlja prostora za politiku nade. Oni koji nisu obuzeti strahom, zaviscu, bolom i siromastvom padaju kao zrtve ocaja i cinizma.


Ne tako davno imali smo prilike da vidimo ovu pogubnu logiku na delu, u punom procvatu. Osnivacka konferencija "Pokreta za promene" docekana je masovnim zevanjem. Pokretaci su svuda opisivani kao gomila ekscentrika, ljudi cije je vreme proslo. Slogan pokreta "nema nam druge" izazvao je vise podrugljivih komentara nego izraza prihvatanja i podrske.


Dobar marksista bi imao spreman lek. Kao i religiozni fanatik. Prvi bi se okomio na sredstva za proizvodnju. Drugi bi uzrok problema trazio u propalim moralnim temeljima drzave. Ali, kao ni u ostatku sveta, u Bosni i Hercegovini resenje ne mogu ponuditi ni marksizam ni verski fanatizam.


Svakako bi vredelo pokloniti vise paznje ekonomskom i duhovnom razvoju. Ali ono sto je ovoj zemlji najpotrebnije, kako se meni cini, jeste samopostovanje.


Na engleskom jeziku postoji sustinska razlika izmedju afirmativnih konotacija reci "patriotizam" i negativnih implikacija reci "nacionalizam". Bosni i Hercegovini je hitno potrebno vise patriotizma i manje nacionalizma, ako zelimo da se njeni narodi i gradjani oporave od sadasnje teske bolesti. Da bi se to dogodilo, njeni gradjani ce morati da istupe napred, da iznesu svoja ocekivanja, i da preuzmu inicijativu.


U vise navrata cuo sam ljude u ovoj lepoj zemlji kako retoricki pitaju: "Ali sta mi tu mozemo da uradimo?". Odgovor nije u sleganju ramenima i umornom pogledu u nebo. Odgovor glasi: mozete da uradite mnogo toga.


Zemlja ima toliko potencijala. U Bosni i Hercegovini ima mnogo talentovanih i sposobnih ljudi, koje bi trebalo ohrabriti da preuzmu zemlju u sopstvene ruke.


Ja bih stanovnike ove lepe zemlje ohrabrio da imaju vere, energije i entuzijazma da naprave pozitivne promene, ne samo zbog sebe, vec i zbog generacija koje dolaze.


Medjunarodna zajednica nudi podrsku i pomoc u ostvarivanju ovih promena, ali trazimo od vas, naroda Bosne i Hercegovine, da preduzmete potrebne korake i prihvatite odgovornost koju takvi koraci podrazumevaju.


Nema razloga da rezultat ne bude zemlja kojom se zaista mozete ponositi.


Frontline Updates
Support local journalists