Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: VIŠE OD „LOKALNOG GENOCIDA“

Detalji iz Karadžićeve optužnice odlučiće o opsegu optužbi za genocid i o tome u kojoj će meri biti naglašavana uloga Beograda.
By Edina Becirevic
Priča o neobičnom prerušavanju Radovana Karadžića – o njegovoj bijeloj bradi i poslu alternativnog terapeuta – širom svijeta predstavlja najvažniju vijest. No, mnogi mediji su izgleda više zaokupljeni živopisnim pojedinostima o njegovom skrivanju, nego pitanjima koja se tiču budućnosti.



Zato ću, umjesto toga, u ovom tekstu pokrenuti pitanje efekta koji će Karadžićevo hapšenje i suđenje izazvati u Bosni i Hercegovini i ostatku bivše Jugoslavije.



Prije samo dvije sedmice, na godišnjicu srebreničkog masakra koji je izvršen 1995. godine, premijer Republike Srpske (RS), Milorad Dodik, rekao je: „Jasno je da je ono što se dogodilo u Srebrenici bio lokalni genocid koji je počinio mali broj vojnika i vojnih starješina.“



Bila je to veoma rječita opaska.



Dodikovi komentari počivaju na presudama Međunarodnog suda pravde (MSP) i Haškog tribunala, kojima je ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. okarakterisano kao genocid. Ostali zločini koje su počinili Srbi opisani su u tim presudama kao etničko čišćenje – sličnog obima, ali lišeno „genocidne namjere“ – iako je njemački sud osudio Nikolu Jorgića za genocid koji je 1992. počinjen u gradu Doboju, pri čemu je tu presudu potvrdio i Evropski sud za ljudska prava.



Karadžić se tereti za genocid i saučesništvo u genocidu, koji je – u periodima od jula 1991. do decembra 1992., i od marta do novembra 1995. – počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini.



Ukoliko optužnica ne bude mijenjana, a optužbe na sudu budu dokazane, Dodiku će biti veoma teško da Srebrenicu proglašava „lokalnim genocidom“.



Ako Karadžićevu optužnicu uporedimo sa onom koja je podignuta protiv Ratka Mladića – vojnog komandanta koji je još uvijek u bjekstvu – zapažamo važnu razliku. U Mladićevoj optužnici pojavljuje se i pojam „zajedničkog zločinačkog poduhvata“, zahvaljujući kojem je njega moguće povezati sa Slobodanom Miloševićem i visokim političkim i vojnim strukturama u Srbiji. „Zajednički zločinački poduhvat“ pominje se na više od 20 mesta u Mladićevoj optužnici, a potpuno je odsutan iz Karadžićeve.



To nagovještava da na Karadžićevom suđenju neće biti pokušaja da se pokaže kako je u zločine za koje se on tereti umiješan i Beograd.



Svako ko traga za skrivenim motivima mogao bi zaključiti kako je upravo zbog toga Beograd uhapsio Karadžića, iako je cijeli svijet očekivao da će u pritvoru prije vidjeti Mladića.



Haški tribunal pokušava da ustanovi pojedinačnu, a ne grupnu odgovornost; no, kada je reč o genocidu, presude uvijek imaju dalekosežne političke posljedice.



Prema najavi portparolke tužilaštva, Olge Kavran, Karadžićeva optužnica će biti revidirana. A time se otvara izvjestan broj pitanja.



Ukoliko Tribunal samo povodom Srebrenice bude govorio o optužbama za genocid, bosanski Srbi će biti ohrabreni da i dalje govore o „lokalnom genocidu“.



Zapaljive tvrdnje koje je Karadžić iznosio u početnoj fazi rata toliko su poznate u samoj Bosni da bi Tribunalu bilo izuzetno teško da Bošnjacima objasni razloge zbog kojih je odustao od optužbi za genocid koje se odnose na 1991-92.



Ukoliko u konačnoj verziji optužnice bude zadržana optužba za genocid u periodu 1991-92., i ukoliko bude dokazana genocidna namjera, bila bi oslabljena pozicija onih nacionalista u RS-u koji traže referendum o odvajanju od Bosne i Hercegovine.



A ukoliko u konačnoj verziji ne bude bilo riječi o „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“, nestaće i politički teret povezivanja Srbije sa genocidom, za koji će direktno odgovorni biti tadašnji lideri bosanskih Srba.



Tribunal će insistirati da Beograd isporuči i Mladića i Hadžića, tako da u ovom trenutku nije realno očekivati uvođenje Miloševića i Jugoslavenske vojske u Kradžićevu optužnicu.



S obzirom na to da je Milošević umro prije okončanja suđenja, dokazivanje da je Karadžić kao politički lider odgovoran za genocid biće priličan izazov za tužilaštvo.



Pred Tribunalom je do sada genocid dokazan samo u slučaju oficira vojske bosanskih Srba, Radislava Krstića, u kojem se radilo o komandnoj odgovornosti unutar oružanih snaga. Izvjesno je da se radi o istorijskoj presudi, ali dokazivanje političke odgovornosti predstavlja još veći izazov.



U bosanskim medijima je bilo spekulacija da će Mark Harmon, koji je bio Krstićev tužilac, preuzeti i slučaj Karadžića. No, ne smije se zaboraviti da ni Harmonov dosije nije savršen – on, naime, nije uspio da dokaže postojanje genocidne namere na suđenju bivšem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku. Tužilaštvo se nije ni žalilo na tu odluku, što ukazuje na to da Harmon ne vjeruje da je iznio dovoljno dokaza da bi pokazao da se genocid dogodio i u periodu 1991-92.



Krajišnik je predsjedavao parlamentom čiji su članovi u svojim izlaganjanjima redovno koristili genocidnu retoriku, tako da je teško povjerovati da protiv njega nije bilo dovoljno dokaza. Problem je u tome što većina haških istražitelja i tužilaca genocid ne posmatra kao društveni i politički proces, već kao jednokratnu vojnu operaciju.



Hoće li Karadžić živjeti dovoljno dugo da hašku sudnicu vidi i iznutra? S obzirom na bizarno prerušavanje u stručnjaka za alternativnu medicinu i višegodišnje skrivanje, nije previše dramatično očekivati da bi on mogao pokušati da samom sebi oduzme život.



Kada je Milošević umro, i kada je javljeno da je uzimao pogrešan lijek, sjetila sam se svog sopstvenog iskustva sa mjerama bezbednosti u pritvorskom objektu u Sheveningenu, u kojem borave haški optuženici. Tamo sam se uputila kako bih razgovarala sa jednom optuženom osobom, a na posljednjem kontrolnom punktu stražar koji mi je pretresao torbu pronašao je tri različite vrste tableta protiv bolova. U to vreme sam patila od jakih bolova u leđima.



Za trenutak sam pomislila da će od mene biti zatraženo da uđem bez torbe, što bi bilo i razumljivo. No, umjesto toga, on se samo nasmijao, mahnuo glavom i drsko me pogledao, rekavši: „Oh, a meni se učinilo da ste zdravi.“ Ušla sam sa torbom u kojoj su ostali bezopasni analgetici, ali je umjesto analgetika mogao biti i otrov.



Edina Bećirević je docentica na Fakultetu kriminalistickih nauka Univerziteta u Sarajevu.