Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: U SRBIJI - NOVO DOBA

Nakon sto je istina o stravicnim zlocinima doprla u javnost, poceo se urusavati zlocinacki aparat, koriscen za unistavanje ljudskih zivota
By Latinka Perovic

Atentatom na srpskog premijera Zorana Djindjica i hapsenjem osoba odgovornih za ubojstvo bivseg srpskog predsjednika Ivana Stambolica, u Srbiji je otpocelo novo doba. Rijec je o procesu kojeg vise nije moguce zaustaviti.


Za vrijeme ratova vodjenih tokom devedesetih, Milosevic je - tvrdeci da brani Srbiju - unapredio ubojice i pljackase u drzavne cinovnike i ukljucio ih u rad brojnih drzavnih institucija. Obicne Srbe je uvjerio da je ubijanje pripadnika drugih naroda opravdano, jer pridonosi ostvarenju osnovnog nacionalnog interesa.


Medjutim, atentatom na Djindjica i ubojstvom Stambolica isplivala je na povrsinu zlocinacka priroda Milosevicevog rezima, pa su posredno dovedena u pitanje i sva ona opravdanja za u medjuvremenu okoncane ratove. Poslije mnogo vremena, Srbima je konacno pruzena prilika da shvate kako su "patriote" - koje je Milosevic tako cesto hvalio - zapravo bile ubojice, lopovi i pripadnici narko-mafije.


Stambolic je pripadao mladjoj generaciji srpskih komunista. Bio je modernizator, sto se vidjelo i po nacinu na koji je zivio i vladao. Vjerovao je da se odgovor na srpsko pitanje moze pronaci u okvirima moderne Jugoslavije. Tako se, medjutim, nasao na udaru nacionalista, koji su u njemu vidjeli prepreku koja je morala biti uklonjena.


Tokom visegodisnje politicke izolacije, Stambolic je napisao knjigu pod naslovom "Put u bespuce", u kojoj se obracunao s Milosevicevim rezimom i njegovom politikom. On se usprotivio ratovima u Hrvatskoj i Bosni, a razdoblje vladavine nacionalizma u Srbiji nazvao je "vremenom zla".


Iako nije uzivao preveliku popularnost, Stambolic je bio postovan. Javnost je njegov nestanak vidjela kao politicki zlocin i zahtijevala je istragu. Drzavi, medjutim, nije bilo u interesu da se taj slucaj rasvjetli. Stoga je pocinjeni zlocin bio zataskavan i ignoriran.


Nakon sto je Milosevic izrucen Hagu, u javnosti su se culi zahtjevi da istraga bude obnovljena. Jos jednom je izostao bilo kakav odziv. A onda se, poslije atentata na premijera Djindjica, sve promijenilo. Srpsko rukovodstvo shvatilo je da vise ne moze ignorirati ubojstva pocinjena tokom minulog desetljeca: naprosto, isti oni ljudi koji su odgovorni za zlocine pocinjene u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, sada su zaprijetili da ce unistiti i samu Srbiju.


Kada je policija (zahvaljujuci priznanju jednog od ubojica) otkrila Stamboliceve ostatke u jami s negasenim krecom, obitelj bivseg predsjednika vise nije bila ni u kakvoj neizvjesnosti u pogledu sudbine njenog nestalog clana. Javnost je, medjutim, pocela postavljati pitanja.


Tko je i zasto naredio Stambolicevo ubojstvo? Tko je i zasto tako dugo ubojicama pruzao zastitu? Je li mozda i Djindjicev zivot mogao biti spasen da je kojim slucajem Stambolicevo ubojstvo bilo razrjeseno? Jos uvijek ne znamo odgovore na sva ta pitanja, ali znamo da se - samim objelodanjivanjem istine o ovim ubojstvima - zlocinacki aparat, namijenjen unistavanju ljudskih zivota, poceo urusavati. Ubojice su napokon pozvane na odgovornost: kako u zemlji, tako i izvan nje.


Reformatori su u Srbiji oduvijek bili tragicne licnosti. Cini se da svaka generacija, ukljucujuci i ovu, iznova prolazi kroz isto iskustvo. Ali sada, kada se Milosevic nalazi u Hagu i kada je Stambolic sahranjen, obracun sa stravicnim zlocinima pocinjenim u minulom desetljecu napokon postaje moguc.


Taj obracun, medjutim, nece biti lak. Osim sto je ceka suocavanje sa zlocinima pocinjenim u njeno ime, Srbija bi morala raditi na ponovnom uspostavljanju moralnih vrijednosti, obnavljanju drzave i oporavku stanovnistva. Miloseviceva diktatura za sobom je ostavila pustos: unisten je ogroman dio kapitala i ljudskog potencijala kojim je Srbija raspolagala.


Situacija je izuzetno teska. Desetine tisuca ljudi iz sastava vojnih ili paravojnih trupa - od kojih su neki pocinili najteze zlocine - nemaju nikakvog zaposlenja. Stotine tisuca izbjeglica - iz Hrvatske, Bosne i s Kosova - takodjer su besposleni i izgubljeni. Sirom zemlje, ljudi koji su nekada zivjeli mirnim zivotom srednje klase, potonuli su u siromastvo i ocaj. Pod takvim ce uvjetima izgradnja demokracije biti izuzetno teska, s obzirom da siromasni ljudi nemaju dovoljno vremena brinuti i o javnim poslovima.


Ali, rijec je o ostvarivom zadatku. U teskim okolnostima ljudi svakako brze sazrijevaju, jer tada, ukoliko niste na visini situacije, tonete sve dublje u ambis. A da se to ne bi dogodilo, za Srbe je od izuzetne vaznosti da se suoce sa svim onim sto je cinjeno u njihovo ime. Milosevic je bio lider Srbije: podrzavali su ga i narod i drzavne institucije. Drzava s tom cinjenicom konacno mora izaci na kraj.


Atentat na Djindjica i otkrivanje Stambolicevih posmrtnih ostataka pridonijeli su da dodje do obracuna s prethodnom epohom. U pitanju je vrlo dug proces, ali je on nepovratan i najvaznije je da je poceo.


Nova srpska vlada pustila je duh iz boce time sto je krenula u odlucan obracun s krijumcarima droge, onima koji trguju ljudima, pa i ratnim zlocincima i pljackasima koji su podrzavali bivsi rezim. Ostaci Miloseviceve diktature postojat ce jos izvjesno vrijeme, ali ni Srbija vise nije sama u toj bici. Medjunarodna zajednica je s nama i cini se da se, poslije mnogo muka, citav Balkan napokon oslobodio dikatatora ciji je Srbija bila talac tokom posljednjeg desetljeca 20. stoljeca.


Latinka Perovic je povjesnicarka iz Beograda.