KOMENTAR: U SRBIJI - NOVO DOBA

Nakon sto je istina o stravicnim zlocinima doprla u javnost, poceo se urusavati zlocinacki aparat, koriscen za unistavanje ljudskih zivota

KOMENTAR: U SRBIJI - NOVO DOBA

Nakon sto je istina o stravicnim zlocinima doprla u javnost, poceo se urusavati zlocinacki aparat, koriscen za unistavanje ljudskih zivota

Atentatom na srpskog premijera Zorana Djindjica i hapsenjem osoba odgovornih za ubojstvo bivseg srpskog predsjednika Ivana Stambolica, u Srbiji je otpocelo novo doba. Rijec je o procesu kojeg vise nije moguce zaustaviti.


Za vrijeme ratova vodjenih tokom devedesetih, Milosevic je - tvrdeci da brani Srbiju - unapredio ubojice i pljackase u drzavne cinovnike i ukljucio ih u rad brojnih drzavnih institucija. Obicne Srbe je uvjerio da je ubijanje pripadnika drugih naroda opravdano, jer pridonosi ostvarenju osnovnog nacionalnog interesa.


Medjutim, atentatom na Djindjica i ubojstvom Stambolica isplivala je na povrsinu zlocinacka priroda Milosevicevog rezima, pa su posredno dovedena u pitanje i sva ona opravdanja za u medjuvremenu okoncane ratove. Poslije mnogo vremena, Srbima je konacno pruzena prilika da shvate kako su "patriote" - koje je Milosevic tako cesto hvalio - zapravo bile ubojice, lopovi i pripadnici narko-mafije.


Stambolic je pripadao mladjoj generaciji srpskih komunista. Bio je modernizator, sto se vidjelo i po nacinu na koji je zivio i vladao. Vjerovao je da se odgovor na srpsko pitanje moze pronaci u okvirima moderne Jugoslavije. Tako se, medjutim, nasao na udaru nacionalista, koji su u njemu vidjeli prepreku koja je morala biti uklonjena.


Tokom visegodisnje politicke izolacije, Stambolic je napisao knjigu pod naslovom "Put u bespuce", u kojoj se obracunao s Milosevicevim rezimom i njegovom politikom. On se usprotivio ratovima u Hrvatskoj i Bosni, a razdoblje vladavine nacionalizma u Srbiji nazvao je "vremenom zla".


Iako nije uzivao preveliku popularnost, Stambolic je bio postovan. Javnost je njegov nestanak vidjela kao politicki zlocin i zahtijevala je istragu. Drzavi, medjutim, nije bilo u interesu da se taj slucaj rasvjetli. Stoga je pocinjeni zlocin bio zataskavan i ignoriran.


Nakon sto je Milosevic izrucen Hagu, u javnosti su se culi zahtjevi da istraga bude obnovljena. Jos jednom je izostao bilo kakav odziv. A onda se, poslije atentata na premijera Djindjica, sve promijenilo. Srpsko rukovodstvo shvatilo je da vise ne moze ignorirati ubojstva pocinjena tokom minulog desetljeca: naprosto, isti oni ljudi koji su odgovorni za zlocine pocinjene u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, sada su zaprijetili da ce unistiti i samu Srbiju.


Kada je policija (zahvaljujuci priznanju jednog od ubojica) otkrila Stamboliceve ostatke u jami s negasenim krecom, obitelj bivseg predsjednika vise nije bila ni u kakvoj neizvjesnosti u pogledu sudbine njenog nestalog clana. Javnost je, medjutim, pocela postavljati pitanja.


Tko je i zasto naredio Stambolicevo ubojstvo? Tko je i zasto tako dugo ubojicama pruzao zastitu? Je li mozda i Djindjicev zivot mogao biti spasen da je kojim slucajem Stambolicevo ubojstvo bilo razrjeseno? Jos uvijek ne znamo odgovore na sva ta pitanja, ali znamo da se - samim objelodanjivanjem istine o ovim ubojstvima - zlocinacki aparat, namijenjen unistavanju ljudskih zivota, poceo urusavati. Ubojice su napokon pozvane na odgovornost: kako u zemlji, tako i izvan nje.


Reformatori su u Srbiji oduvijek bili tragicne licnosti. Cini se da svaka generacija, ukljucujuci i ovu, iznova prolazi kroz isto iskustvo. Ali sada, kada se Milosevic nalazi u Hagu i kada je Stambolic sahranjen, obracun sa stravicnim zlocinima pocinjenim u minulom desetljecu napokon postaje moguc.


Taj obracun, medjutim, nece biti lak. Osim sto je ceka suocavanje sa zlocinima pocinjenim u njeno ime, Srbija bi morala raditi na ponovnom uspostavljanju moralnih vrijednosti, obnavljanju drzave i oporavku stanovnistva. Miloseviceva diktatura za sobom je ostavila pustos: unisten je ogroman dio kapitala i ljudskog potencijala kojim je Srbija raspolagala.


Situacija je izuzetno teska. Desetine tisuca ljudi iz sastava vojnih ili paravojnih trupa - od kojih su neki pocinili najteze zlocine - nemaju nikakvog zaposlenja. Stotine tisuca izbjeglica - iz Hrvatske, Bosne i s Kosova - takodjer su besposleni i izgubljeni. Sirom zemlje, ljudi koji su nekada zivjeli mirnim zivotom srednje klase, potonuli su u siromastvo i ocaj. Pod takvim ce uvjetima izgradnja demokracije biti izuzetno teska, s obzirom da siromasni ljudi nemaju dovoljno vremena brinuti i o javnim poslovima.


Ali, rijec je o ostvarivom zadatku. U teskim okolnostima ljudi svakako brze sazrijevaju, jer tada, ukoliko niste na visini situacije, tonete sve dublje u ambis. A da se to ne bi dogodilo, za Srbe je od izuzetne vaznosti da se suoce sa svim onim sto je cinjeno u njihovo ime. Milosevic je bio lider Srbije: podrzavali su ga i narod i drzavne institucije. Drzava s tom cinjenicom konacno mora izaci na kraj.


Atentat na Djindjica i otkrivanje Stambolicevih posmrtnih ostataka pridonijeli su da dodje do obracuna s prethodnom epohom. U pitanju je vrlo dug proces, ali je on nepovratan i najvaznije je da je poceo.


Nova srpska vlada pustila je duh iz boce time sto je krenula u odlucan obracun s krijumcarima droge, onima koji trguju ljudima, pa i ratnim zlocincima i pljackasima koji su podrzavali bivsi rezim. Ostaci Miloseviceve diktature postojat ce jos izvjesno vrijeme, ali ni Srbija vise nije sama u toj bici. Medjunarodna zajednica je s nama i cini se da se, poslije mnogo muka, citav Balkan napokon oslobodio dikatatora ciji je Srbija bila talac tokom posljednjeg desetljeca 20. stoljeca.


Latinka Perovic je povjesnicarka iz Beograda.


Support our journalists