Komentar: teska vremena za kosovske nealbance

Nealbanci, a narocito Srbi, trpe zbog odsustva osnovne fizicke sigurnosti u okruzenju koje je i dalje nasilno.

Komentar: teska vremena za kosovske nealbance

Nealbanci, a narocito Srbi, trpe zbog odsustva osnovne fizicke sigurnosti u okruzenju koje je i dalje nasilno.

Monday, 21 February, 2005

Dok citate ovaj tekst, za vas verovatno traje jos jedan "normalan" radni dan – oblacenje, ispijanje kafe ili caja, pripremanje dece za skolu. Mozda ce vam biti nelagodno kada na trenutak pomislite da biste mogli zakasniti.


Mozda bi vam koristila necija pomoc oko placanja racuna ili poreza na imovinu. Mozda medju vama ima i onih koji su nezaposleni, frustrirani i zabrinuti, onih koji jos traze posao u oglasima ili preko prijatelja.


Medjutim, za nealbanske zajednice na Kosovu, ponajvise kosovske Srbe, jedan normalan dan ukljucuje mnogo opipljivije brige – strah i zabrinutost za licnu bezbednost.


U jednom prosecnom danu, pripremanje dece za skolu znaci cekanje pratnje, koju ponekad obezbedjuje Kosovski zastitni korpus, KFOR, ili lokalna policija. Ne tako davno, mogli ste videti srpsku decu kako odlaze u skolu uz smeh, bezbrizno se ponasajuci, dok ih oklopno vozilo prati na samo nekoliko metara udaljenosti.


Odlazak na posao nema velikog znacaja. Premalo je nealbanaca koji imaju bilo kakav ozbiljan posao. Oni koji su zaposleni ograniceni su na ono sto mogu raditi izvan svojih seoskih enklava, pod uslovom da na raspolaganju imaju pratnju. Oni koji poseduju zemlju odlaze da rade na njoj samo pod budnim okom snaga KFOR-a.


Vojno prisustvo nije uvek moguce organizovati, sto primorava porodice da decu ne salju u skole, ako se one nalaze izvan seoske enklave. Bez zastite, srpski seljaci radije ne odlaze na svoju zemlju, a veliki deo njihovih imanjua ionako je napusten iz bezbednosnih razloga. U nekim slucajevima, zemlju obradjuju naoruzani albanski seljaci iz susedstva. Govorimo o godini 2004, a ne 1999.


Etnicke tenzije proizvode veoma stvaran bezbednosni problem na Kosovu, koji dodatno otezava vec uoceni nedostatak bezbednosti medju ranjivim nealbancima. Tokom poslednjih pet godina, kosovski Srbi i drugi nealbanci uglavnom su se oslanjali na vojnu zastitu KFOR-a da bi se osecali bezbedno. Shvatanje zasto i kako su stigli do ove tacke od kljucnog je znacaja. Narocito ako se ima u vidu da ce mirovne snage ostati u provinciji ograniceno vreme. Sta onda?


Osecanje nesigurnosti medju kosovskim Srbima i drugim nealbancima zasniva se na negativnom iskustvu sa nasiljem. Koliko se ljudi mogu osecati sigurnim u svojim seoskim enklavama ako su za poslednjih pet godina pretrpeli toliko nasilnih ispada? Pored nasumicnih ubistava, bilo je i fizickih napada, podmetanja bombi, kradja i incidenata kao sto su pozari i kamenovanja. Mali je broj pocinilaca identifikovan ili izveden pred lice pravde, sto doprinosi osecaju da se ovakve stvari mogu nekaznjeno raditi.


Jedan od mojih srpskih sagovornika, koji zivi u blizini Pristine, bio je opljackan desetak puta za poslednjih nekoliko godina. Bio je uspesan zemljoradnik, ali sada je sva njegova oprema, tehnika i stoka, do poslednje krave, ukradena. Svaku kradju je prijavljivao policiji, ali oni nisu uspeli da pronadju osumnjicene. Policija se zali da niko ne zeli da saradjuje kada treba identifikovati osumnjicenike. Ovakvi visestruki nesupesi organa zakona dodatno potkopavaju osecaj bezbednosti i nivo poverenja u ovom segmentu drustva.


Tokom mnogih rasprava o bezbednosti na Kosovu previse cesto sam cuo, cak i od politicara, da je bezbednost u nadleznosti KFOR-a i policijskih snaga Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu, UNMIK. Naravno, KFOR i UNMIK imaju vaznu ulogu u ovom pogledu, ali istinsku bezbednost mogu obezbediti jedino susedi i zajednice u okruzenju.


Nedavni poziv koji su uputili ugrozeni Askalije iz Vucitrna naglasava upravo to. Po povratku 2002. godine, na poziv predstavnika UNMIK-a, njihove porodice su u martu jos jednom proterane iz svojih kuca i ponovo su ostali bez sve svoje imovine. U poslednjih sest meseci, ove porodice su iz razloga licne bezbednosti zivele u francuskoj vojnoj bazi.


Posle neuspelih pokusaja da se odsele izvan Kosova, vise porodica se obratilo lokalnim kosovskim liderima, trazeci ne dodatne bezbednosne mere, vec samo prihvatanje od svojih komsija. U pravu su. Njihovi susedi su jedini garant njihove bezbednosti.


Gradjenje osecaja sigurnosti je dugotrajan proces. Nasilni dogadjaji iz marta znacajno su (ako ne i nepopravljivo) narusili ono sto je postignuto merama za gradjenje poverenja izmedju sukobljenih zajednica. Poslednji talas nasilja ostavio je traumatican emocionalni trag i bolno je podsetio nealbanske zajednice na 1999. godinu, kada je nasilje upereno protiv Srba i Roma bilo na vrhuncu. U nekoliko prilika, zrtve martovskog nasilja su mi izjavljivale da se ne osecaju bezbedno u svojim popravljenim kucama.


Visoki predstavnik EU Havijer Solana, prilikom nedavne posete Kosovu, izjavio je: "Skole i kuce su popravljene, ali ja zelim da vidim i kako se ljudi vracaju i zive ovde. Ako ljudi ne zive u tim klucama, onda posao nije zavrsen". Ovaj "nezavrseni posao" direktno je povezan sa osecajem bezbednosti. To podrazumeva promenu ovog osecaja. A to je dug, komplikovan, visedimenzionalan proces.


Dogadjaji iz marta pokazali su da nasilje moze izbiti na Kosovu u bilo kom trenutku. Manji napadi i nasilje manjeg obima i dalje traju na razlicitim mestima, i pored toga sto je KFOR zakljucio da je bezbednosna situacija "relativno mirna" i smanjio prisustvo svojih trupa za racun drugih globalnih prioriteta.


U konacnoj analizi mart je pokazao koliko je lako unistiti relativni "mir" koji vlada na povrsini kosovskog drustva. Iz postmartovske perspektive, vidimo da je kod mnogih medjunarodnih faktora to proizvelo pogresan utisak.


Marek Antoni Novicki obavlja funkciju ombudsmana za Kosovo.


Frontline Updates
Support local journalists