Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: SUDJENJE MILOSEVICU ULAZI U DRUGU GODINU

Pise: Mirko Klarin iz Haga (TU 299, 03-07 februar 2003)
By IWPR ICTY

U proteklih 12 mjeseci optuzba je stigla do otprilike polovine svog dokaznog postupka po tri optuznice protiv bivseg predsjednika Srbije i Jugoslavije. Dokazni postupak po "Kosovskoj optuznici" okoncan je u rujnu/septembru prosle godine, onaj po optuznici za Hrvatsku je negdje na sredini, a za genocid u Bosni i Hercegovini tek treba poceti.


No, cinjenica da je optuzba u prvoj godini obavila tek polovinu svog posla, ne znaci da ce za preostali dio imati na raspolaganju jos toliko, odnosno jos godinu dana. I dalje je, naime, na snazi rok od 16. svibnja/maja 2003,, koji je optuzbi za izvodjenje svih dokaza postavilo sudsko vijece. Taj rok ce, svakako, biti produzen za vrijeme izgubljeno zbog cestih bolovanja optuzenog, sto znaci da bi se dokazni postupak optuzbe mogao nastaviti do sredine ili do kraja sronja/jula. A onda bi, nakon ljetnje pauze, Slobodan Milosevic mogao poceti s izvodjenjem svojih dokaza i pozivanjem svojih svjedoka.


Za ovu fazu dokaznog postupka optuzbi je odobreno pozvati ukupno 177 svjedoka: 71 za Hrvatsku i 106 za Bosnu i Hercegovinu. Do sada je, medjutim, izvedeno samo 25 svjedoka. Usprkos tako velikom zaostatku za planiranim tempom izvodjenja dokaza, optuzba ne ostavlja utisak da je pretjerano zabrinuta vremenskim tjesnacem u kojem se nalazi. Naprotiv, cini se da nikada, u proteklih 12 mjeseci, nisu djelovali tako opusteno i samopouzdano kao sada.


Posljednji tjedan prve godine sudjenja Slobodanu Milosevicu, za optuzbu je vjerojatno bio jedan od do sad najuspjesnijih. Tuziocev mozaik Miloseviceve uloge u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dopunjen je novim, znacajnim kockicama. Istovremeno, u znacajnoj su mjeri potvrdjena svjedocenja nekih prethodnih kljucnih svjedoka optuzbe, kao sto su bili Milan Babic, bivsi predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine ili Slobodan Lazarevic, bivsi agent kontraobavjestajne sluzbe jugoslavenske armije, koji je tokom rata "po zadatku" bio u oruzanim snagama Srba u Hrvatskoj.


Prosli tjedan je, moglo bi se reci, protekao u znaku visestrukog i vrlo uspjesnog "povezivanja" Slobodana Milosevica s dogadjajima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izmedju 1991. i 1995. godine, kao i s vojnim, policijskim i paravojnim snagama koje su pocinile navodne zlocine opisane u optuznicama.


Od pocetka sudjenja, Milosevicev glavni argument kojim odbija svaku odgovornost za dogadjaje u Hrvatskoj i BiH je da je u to vrijeme bio "samo" predsjednik Srbije i da Srbija "nije bila u ratu", odnosno nije ni na koji nacin sudjelovala u tamosnjim sukobima.


Tom argumentu optuzenog tuzilastvo suprotstavlja svjedoke i druge dokaze koji ukazuju da je Milosevic i te kako "vukao konce" i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to sto je bio "samo" predsjednik Srbije, bez formalnih ovlasti nad oruzanim snagama Jugoslavije ili vojnim, policijskim i paravojnim formacijama Srba u Hrvatskoj i BiH.


Na to kakva je bila stvarna uloga i moc Slobodana Milosevica u tom vremenu najjednostavnije je proslog tjedna ukazao Charles Kirudja, koji je 1994. i 1995. u Beogradu bio predstavnik Jasushija Akashija, specijalnog izaslanika UN za bivsu Jugoslaviju.


Mada najvisi predstavnik UN-a u SRJ, Kirudja se tokom tih godinu dana boravka u Beogradu ni jednom nije sastao s tadasnjim predsjednikom SRJ, Zoranom Lilicem. Stovise, Kirudja je i svojim pretpostavljenima u Zagrebu (gdje je bio stab UN za bivsu Jugoslaviju) i Njujorku sugerirao da nema potrebe da u Beogradu razgovaraju s bilo kim drugim osim sa predsjednikom Milosevicem, buduci da je on izvanredno informiran o svemu i da o svemu moze odluciti.


Kirudja i njegov sef Akashi s Milosevicem su razgovarali o problemima s kojima se mirovna misija UN-a sukobljava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Milosevic je, svjedocio je Kirudja, jednom prilikom u njegovom prisustvu prekorio Milana Martica, tadasnjeg predsjednika takozvane Republike Srpske Krajine, zbog provokativnih akcija koje su dovele do zracnih udara NATO-a, kao i zbog blokiranja prolaska humanitarnih konvoja za "Bihacki dzep", u kojem su bile opkoljene snage Armije BiH. Drugom prilikom Milosevic mu se, svjedocio je Kirudja, zalio na "jastrebove" tipa Radovana Karadzica, Momcila Krajisnika i Vojislava Seselja, isticuci s druge strane svoje "osobno prijateljstvo" s generalom Ratkom Mladicem.


Na mnogo kompleksniju mrezu Milosevicevih veza, u prvom dijelu svog svjedocenja, ukazao je general Aleksandar Vasiljevic, bivsi nacelnik Uprave sigurnosti JNA (vojne kontra-obavjestajne sluzbe). Po prirodi posla koji je obavljao 1991. i 1992, godine general Vasiljevic je, nema sumnje, bio dobro upucen u mnoge tajne iz tog vremena i sigurno je najznacajniji "insider" koji se do sada pojavio u Hagu.


Vasiljevicevo svjedocenje dosad je najdirektnija potvrda svih bitnih navoda optuznice o Milosevicevom de facto utjecaju na snage nad kojima nije imao de jure kontrolu. Putem takozvanog "krnjeg Predsjednustva" koje je imalo de jure kontrolu nad JNA, Milosevic je ostvarivao znacajan utjecaj na saveznu vojsku. Dvojica clanova tog predsjednistva - Borisav Jovic i Branko Kostic - u optuznicama za Hrvatsku i BiH navode se kao Milosevicevi suucesnici, odnosno ucesnici u "zajednickom zlocinackom poduhvatu."


JNA, kasnije preimenovana u VJ (Vojska Jugoslavije), imala je kljucnu ulogu u stvaranju i naoruzavanju takozvane Srpske Vojske Krajine (u dijelovima Hrvatske pod srpskom kontrolom) i Vojske Republike Srpske (u BiH). Vasiljevic je efektno opisao odnose izmedju te tri vojske. Postojale su, rekao je, "dvije vojske u dve drzave, prema kojima se treca drzava - SRJ - odnosila kao da su vojske te drzave, SRJ, koja ih je financirala, naoruzavala i osiguravala im zapovjedni kadar." Prema Vasiljevicevom svjedocenju, cak je oko 13.000 oficira VJ izmedju 1992. i 1995. sluzilo u vojskama drugih dvaju "srpskih drzava": Srpskoj Vojsci Krajine i Vojsci Republike Srpske.


Kao predsjednik Srbije Milosevic je, u uvjetima rata, bio de jure vrhovni zapovjednik republicke Teritorijalne obrane. Kada je JNA tokom rata u Hrvatskoj, u jesen 1991., imala problema s popunjavanjem svojih jedinica - posto se veliki broj regruta i rezervista nije odazivao na pozive za mobilizaciju - Teritorijalna odbrana Srbije ponudila je svoje jedinice, koje su rasporedjene na front u Istocnoj Slavoniji. Prema tada vazecim zakonima, svjedocio je Vasiljevic, jedinice Teritorijalne obrane Srbije mogle su se angazirati u Hrvatskoj "samo uz suglasnost tadasnjeg predsjednika Srbije, Slobodana Milosevica."


Najkompleksniji splet veza putem kojeg je Slobodan Milosevic utjecao na dogadjaje u Hrvatskoj, prema Vasiljevicevom svjedocenju, uspostavljen je u trokutu Ministarstvo unutrasnjih poslova (MUP) Srbije, paravojne formacije i lokalna teritorijalna obrana u Krajini i Istocnoj Slavoniji.


Kao predsjednik republike Milosevic je imao de jure kontrolu nad Ministarstvom unutrasnjih poslova Srbije i oba sektora policije: javnom i tajnom. Tajnom policijom, odnosno Sluzbom drzavne sigurnosti, u to su vrijeme rukovodili Jovica Stanisic, Frenki Simatovic i Radovan Stojicic "Badza" - sva trojica navedeni u optuznici protiv Milosevica kao sudionici u "zajednickom zlocinackom poduhvatu."


Vec u jesen 1990. Frenki Simatovic uspostavlja kampove za obuku dobrovoljaca u Krajini - dijelu Hrvatske nad kojim ce kontrolu, pocetkom sukoba u ljeto 1991., uspostaviti JNA i lokalne srpske snage. Pred pocetak sukoba u Hrvatskoj, Radovan Stojcic uspostavlja slicne kampove za obuku u Istocnoj Slavoniji, u koje se upucuju dobrovoljci iz Srbije. Rijec je, zapravo, o paravojnim formacijama koje stvaraju tadasnje opozicione stranke poput Seseljeve Srpske radikalne stranke ili Srpskog pokreta obnove Vuka Draskovica, kao i o "Tigrovima" Zeljka Raznjatovica Arkana, koji ce tek kasnije formirati i svoju politicku stranku.


Arkan je pocetkom 1991. uhapsen u Hrvatskoj kada je pokusao prokrijumcariti vece kolicine oruzja u Krajinu. Iz cinjenice da je Arkan oslobodjen na intervenciju tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova Srbije, Radmila Bogdanovica, Vasiljevic izvodi zakljucak da je iza neuspjelog krijumcarenja oruzja stajao MUP Srbije.


Vasiljevic je, u svjedocenju, podsjetio i na javne izjave Vojislava Seselja da ga je sef srpske tajne policije Jovica Stanisic angazirao za regrutiranje dobrovoljaca, koji su zatim dobijali opremu i naoruzanje od MUP-a Srbije i obucavali se u kampovima koje je vodila Sluzba drzavne sigurnosti. Posto nitko iz MUP-a Srbije to nije demantirao, Vasiljevic smatra da su Seseljeve tvrdnje "vjerojatno vjerodostojne."


Pored Seseljevih "cetnika" koji su djelovali u Istocnoj Slavoniji, od paravojnih formacija general Vasiljevic je spomenuo i jedinicu Mirka Jovica "Dusan Silni", za koju je rekao da je "neposredno izvrsila zlocin u Lovasu." Naveo je, zatim, odred "Crnogorac" koji je bio podredjen Radovanu Stojicicu "Badzi", kao i jedinicu Specijalne policije koja je operirala u Baranji pod zapovjednistvom Vasilija Mijovica iz srpske tajne policije.


Posebna prica su Arkan i njegovi "Tigrovi", koji su imali povlasteni tretman ne samo u MUP-u, vec i u Ministarstvu obrane Srbije. General Vasiljevic je ispricao kako su jednom prilikom na ulazu u Ministarstvo obrane Srbije od njega trazili da ostavi oruzje, mada je bio u generalskoj uniformi. Kada je protestirao i ukazao da Arkan u isto ministarstvo ulazi s "heklerom", sluzbenik mu je odgovorio: "Ali vi niste Arkan."


Prema svjedocenju generala Vasiljevica, u sijecnju/januaru 1992. iz Generalstaba JNA trazeno je od MUP-a Srbije da upozori Arkana da njegove snage moraju napustiti Istocnu Slavoniju, u skladu s naredjenjem tadasnjeg "krnjeg" Predsjednistva SFRJ. Radovan Stojicic "Badza" je, na to, predstavniku Generalstaba odgovorio da "s Arkanom nece biti problema, posto ce 'Tigrovi' biti ukljuceni u specijalnu jedinicu koju formira MUP Srbije."


Da pod kontrolom srpske tajne policije nisu bile samo paravojne jedinice iz Srbije koje su djelovale na podrucju Istocne Slavonije, vec i lokalne jedinice Teritorijalne odbrane, po Vasiljevicu svjedoci i cinjenica da su u veljaci/februaru 1992. za zapovjednike Staba Teritorijalne obrane u Vukovaru postavljena dvojica funkcionara Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije. To je, po Vasiljevicu, bilo krajnje neuobicajeno, jer su na te polozaje do tada postavljane iskljucivo vojne osobe - oficiri JNA.


Vasiljevic je, inace, drugi bivsi Milosevicev suucesnik - ili ucesnik u navodnom "zajednickom zlocinackom poduhvatu" u Hrvatskoj - koji svjedoci na ovom sudjenju. Prije njega to je ucinio Milan Babic, bivsi predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine.


Svi sudionici u "zajednickom zlocinackom poduhvatu" pod istragom su haskog tuzilastva i Babic je zato svjedocio u prisustvu svog advokata. Vasiljevic se, cim je objavljena optuznica za zlocine protiv covjecnosti u Hrvatskoj, sam javio Uredu tribunala u Beogradu i rekao da je spreman razgovarati s istraziteljima Tuzilastva. Pristao je da svjedoci i nije - kako je na pocetku njegovog ispitivanja ukazao Geoffrey Nice - trazio nikakva jamstva sigurnosti za sebe ili svoju obitelj.


Vasiljevicevo svjedocenje - bez ikakvih zastitnih mjera - ukazuje, pored ostalog, koliko su se stvari promijenile od pocetka dokaznog postupka po optuznici za Hrvatsku, u kojem polovinu svih dosadasnjih svjedoka cine Srbi.


U predraspravnom podnesku Tuzilastva za hrvatsku i bosansku fazu dokaznog postupka Aleksandar Vasiljevic se navodi kao svjedok C-039. Rujna/septembra prosle godine, uoci pocetka izvodjenja dokaza o zlocinima u Hrvatskoj, Tuzilastvo je podnijelo zahtjev da se svjedoku C-039 odobri zastitna mjera svjedocenja na zatvorenoj sjednici. Vece je 30. rujna/septembra prosle godine taj zahtjev odbilo, navodeci da je u slucaju tog svjedoka dovoljno da mu se, tokom svjedocenja, zastite identitet i lik.


U medjuvremenu, C-039 odustao je od svih mjera zastite i pred sudom se pojavio kao general Aleksandar Vasiljevic. Njegov postupak mogao bi ohrabriti i druge "insajdere" s tuziocevog popisa svjedoka da odustanu od trazenih mjera zastite, ili da se - ako nisu na tom popisu - sami prijave i ponude svoje iskaz. Svjedocenje na sudjenju Slobodanu Milosevicu, cini se, postaje pitanje "osobnog prestiza" u odredjenim krugovima u Beogradu.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.