Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: SRPSKI POGLED NA SUDJENJE MILOSEVICU

Zasto srpska javnost nije uzasnuta ratnim strahotama o kojima se govori na sudjenju nekadasnjem predsjedniku?
By Biljana Kovacevic-Vuco

Kada su prije dvije godine tuzioci pred Tribunalom Ujedinjenih naroda zapoceli izvodjenje dokaza, nadali su se da ce sudjenje izazvati buru u Srbiji. Pretpostavljalo se da ce se srpska javnost, upoznajuci se sa zlocinima koje je Milosevic pocinio, distancirati od svog nekadasnjeg lidera i priznati da su ti zlocini zaista pocinjeni u njeno ime.


Nazalost, to se nije dogodilo. U trenutku kada je tuzilastvo proslog mjeseca okoncalo dokazni postupak, Milosevic je biljezio porast popularnosti, dok je Tribunal u Srbiji ostao jedna od najprezrenijih medjunarodnih institucija.


Stavise, na prosinackim/decembarskim parlamentarnim izborima u Srbiji, cak cetiri politicke partije su na svoje izborne liste stavili imena haskih optuzenika - ukljucujuci Milosevica i Seselja - dok je Vojislav Kostunica predlozio i neku vrstu moratorijuma na suradnju s Medjunarodnim tribunalom.


Kako se dogodilo da covjek, koji je u vrijeme silaska s vlasti 5. listopada/oktobra 2000. bio dozivljavan kao simbol zla, bude u ocima srpske javnosti rehabilitiran nakon sto je gotovo 300 svjedoka - ukljucujuci i neke optuzenikove suradnike, kao i veliki broj zrtava - svjedocilo protiv njega?


Zasto ta javnost nije zgrozena uzasnim zlocinima o kojima se sve vrijeme govorilo u haskoj sudnici?


Odgovor na to pitanje je krajnje jednostavan. Srpski mediji, inteligencija i vlada cine sve da u javnosti osnaze uvjerenje da je Tribunal antisrpska institucija. Tako Haski sud biva nazivan "sudom pred kojim se sudi Srbiji", "politickom, a ne pravnom institucijom", "nezakonitom institucijom medjunarodne zajednice", "institucijom koja je stvorena kako bi se zataskali zlocini NATO-a i Amerike" i "sud koji pravdu primjenjuje selektivno".


Medijski izvjestaji o radu Tribunala su gotovo iskljucivo negativni. Ponekad se radi o povrsnom, ponekad o nekorektnom, a ponekad - jednostavno - o pristrasnom novinarskom pristupu.


Dok Milosevic u Hagu svakoga dana drzi politicke govore - i pri tom cesto sikanira svjedoke - novinski clanci u Srbiji pozdravljaju njegovu strategiju obrane. Karakteristicni su u tom smislu naslovi poput "Milosevic odbacuje optuzbe" i "Srbija nije bila u ratu".


Prakticno ne postoje novinski tekstovi u kojima se citaocima nude analiticki zakljucci o dosadasnjem toku sudskog procesa.


U stvari, cini se da je visegodisnja suradnica IWPR-a Milanka Saponja-Hadzic bila u pravu kada je nedavno konstatirala da "izuzev ukoliko nisu aktivisti neke od grupacija za zastitu ljudskih prava, ljudi u Srbiji ne znaju za koje je zlocine Biljana Plavsic priznala krivicu, niti zasto je to ucinila".


Pa ipak, za postojece stanje ne bi bilo ispravno okriviti iskljucivo medije. Srpska javnost bila je u prilici da i neposredno - bez bilo kakvog novinarskog komentara - putem direktnih prijenosa prati sudjenje Milosevicu. I reagirala je negativno.


S druge strane, izvjesni intelektualci koji zive i rade u Srbiji - novinari, advokati, aktivisti nevladinih organizacija, pa cak i clanovi politickih stranaka - tvrde da je, da bi se definitivno raskrstilo s prosloscu, pvo potrebno suociti se s onim sto se zaista dogodilo. Posto smatraju da sve dok to ne bude ucinjeno nije moguc bilo kakav napredak, oni ulogu Haga vide kao nezamjenljivu. Medjutim, ovakvi stavovi mogu se cuti samo unutar zatvorenih krugova, koji su skoro u potpunosti liseni bilo kakvog utjecaja.


Veci dio inteligencije u Srbiji samo ponavlja uspostavljeni stereotip po kojem je Hag uistinu antisrpski. No, cesto se takve teze javljaju prije svega kao posljedica neznanja. Jedan od najvaznijih razloga zbog kojih ni srpski narod ni njegova inteligencija ne shvacaju ulogu Haskog tribunala - nezavisno od toga podrzavaju li ga ili mu se suprotstavljaju - lezi u njihovoj nesposobnosti da uoce sustinsku razliku izmedju opce predodzbe o onome sto se desavalo i sudskih postupaka.


Rijetki su oni koji su svjesni da se pred Tribunalom utvrdjuju iskljucivo cinjenice, te da tek na temelju cinjenica bilo koji optuzenik moze biti oslobodjen ili osudjen. Duznost suda je donijetida presudu iskljucivo na osnovu uvjerljivosti konkretnih dokaza koji su o pocinjenim ratnim zlocinima pred sudom izneseni protiv pojedinaca s imenom i prezimenom.


Cinjenice se utvrdjuju na sudjenju, tokom kojeg se pojedini dokazi pokazuju kao vise ili manje uvjerljivi. Dokazni postupak je uglavnom veoma spor i prilicno dosadan, jer podrazumijeva citav niz aktivnosti koje su cisto proceduralne prirode. Upravo se stoga javna svjedocenja mnogih srpskih politicara i intelektualaca prenose selektivno, bivajuci lisena bilo kakvog konteksta. Selekciju obicno cini sam izvjestac, i to iskljucivo prema vlastitom nahodjenju.


Usprkos svojoj nepopularnosti, Milosevic je umnogome uspio vlastito sudjenje predstaviti kao obranu "srpske stvari".


Tocno je da na temelju sudjenja po teskim optuzbama za zlocine protiv covjecnosti i ratne zlocine ne bi trebala proisteci samo kazna kojom se sankcioniraju pocinjena nedjela, nego i najostrija moralna i politicka osuda. Ali se na takvom sudjenju ne sudi samoj politici ili etici.


Medjutim, cak i oni srpski intelektualci koji podrzavaju Haski tribunal cesto govore da je citava Srbija, zajedno sa svojom politikom i svojim institucijama - poput vojske, policije, crkve - odgovorna za zlocine koji su pocinjeni u Milosevicevo vrijeme. U svojim javnim istupima, oni cesto govore o "kolektivnoj odgovornosti citavog srpskog naroda".


Premda takve izjave imaju veoma veliku vaznost u procesu suocavanja s prosloscu, one u sustini nimalo ne pridonose da se na Tribunal gleda kao na prvenstveno pravnu ustanovu. Rasprave koje se u javnosti vode postale bi jasnije ukoliko bi pristup Hagu bio strogo legalisticki, uz odlucno pravljenje razlike izmedju individualne i kolektivne odgovornosti. Mijesanje razlicitih aspekata samo stvara zabunu i ide u prilog onima koji se protive radu Tribunala, tvrdeci da je rijec o politickom sudu pred kojim se sudi Srbiji i njenoj politici.


Negativna percepcija Haskog suda takodjer je posljedica i ponasanja novih srpskih vlasti, koje su u vecini slucajeva iskljucivo - i to u poslednji cas, kada su vec bile suocene s ultimatumima - ispunjavale svoje obaveze prema ovoj instituciji. Suradnja s Tribunalom uvijek je bivala predstavljana kao nuzno zlo, uvjet koji nevoljko treba ispuniti kako bi Srbija od toga imala nekakvu - financijsku ili politicku - korist.


Pored toga, povremene politicke izjave glavne tuziteljice Tribunala ili glasnogovornice tuzilastva, davane izvan okvira njihovih nadleznosti, takodjer su od strane protivnika Medjunarodnog suda bile iskoristene u svrhe potvrdjivanja prethodno vec uvrezenog misljenja da se radi o politickom sudjenju utemeljenom jedino na negativnom odnosu prema (svim) Srbima.


Sve dok jasno ne budu razdvojeni zlocin i politika, nijedno sudjenje - bilo da se odvija pred nacionalnim sudom ili u Hagu - nece izazvati onu vrstu javne reakcije koja bi predstavljala adekvatan odgovor na monstruozne zlocine koji su pocinjeni.


Biljana Kovacevic-Vuco je predsjednica Jugoslavenskog komiteta pravnika za ljudska prava (JUKOM).