Komentar: sporazumima o priznanju krivice postignuti impresivni rezultati
Iako cesto kritizirane, nagodbe o priznanju krivice omogucuju pribavljanje velikog broja dokaza o ratnim zlocinima
Komentar: sporazumima o priznanju krivice postignuti impresivni rezultati
Iako cesto kritizirane, nagodbe o priznanju krivice omogucuju pribavljanje velikog broja dokaza o ratnim zlocinima
Zahvaljujuci novoj nagodbi o izmjeni iskaza - nalik onima kakve pamtimo iz starih, policijskih TV-drama - ovog je tjedna u Medjunarodnom sudu za ratne zlocine postignut spektakularan napredak: jedan oficir bosanskih Srba progovorio je o detaljima vezanim za masakr u Srebrenici.
Kao nekadasnji zapovjednik brigade, Momir Nikolic je prva osoba koja je pred Tribunalom svjedocila u svojstvu sudionika najtezeg masakra pocinjenog u bosanskom ratu. Tuzilastvo je zauzvrat odustalo od optuzbe za genocid.
Nikolic se, ocigledno, ponadao da bi mu, zbog priznanja krivice za manje teska zlodjela (obuhvacena optuzbom za zlocine protiv covjecnosti), zatvorska kazna mogla biti smanjena na otprilike 15 godina - sto je znatno blaza presuda od one koja bi mu inace sljedovala.
Slicna je logika bila na djelu i tokom prethodnih tjedana, kada je nekoliko zapovjednika zatvorskog logora takodjer priznalo krivicu, iz istog razloga.
Val priznanja zapravo je otpoceo proteklog studenog/novembra, kada je krivicu prvo priznala bivsa predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavsic. I u njenom se slucaju radilo o zlocinima protiv covjecnosti i povlacenju tezih optuzbi nakon priznanja vlastite odgovornosti za njih. Plavsiceva je osudjena na 12 godina zatvora, tako da joj je ostala makar nekakva nada da ce dozivjeti izlazak na slobodu.
Ovakva priznanja na prvi pogled djeluju umnogome cinicno. Jesu li ljudi koji su bili spremni pociniti takve zlocine - nad vise tisuca zrtava, tokom nekoliko mjeseci ili godina, ne prezajuci ni od silovanja zena i ubijanja djece - uopce u stanju zaista se pokajati? Ili samo nastoje umanjiti kazne koje ce im biti izrecene?
To je stvar za diskusiju. Medjutim, podaci do kojih se na ovaj nacin dolazi - a koji, pored ostalog, dovode i do podizanja novih optuznica - imaju izuzetan znacaj.
Nakon visegodisnjih lutanja i brojnih propusta, Medjunarodni tribunal za ratne zlocine konacno se usredotocio na pribavljanje uvjerljivih dokaza, uvjerivsi i NATO da pocne hapsiti optuzene. Tako je sistem najzad poceo funkcionirati. Osude se vise ne temelje na pojedinacnim svjedocenjima, niti su moguci nesporazumi oko pojedinacnih zlodjela. Uklonjeni su i ocigledni proceduralni nedostaci. A vecina osumnjicenih je vrlo svjesna svega toga.
Nekoliko godina unazad, tuzilastvo se - suoceno s problemima kao sto su visoki troskovi, odsustvo svjedoka, nemogucnost hvatanja optuzenih - vjerojatno osjecalo kao Sizif. Guralo je kamen uzbrdo, nikako ne uspijevajuci izgurati ga do vrha.
Ali stvari se, po svemu sudeci, mijenjaju. Sporazumna priznanja krivice imaju ucinak grude snijega: zahvaljujuci svakom od njih biva pribavljena velika kolicina dokaza protiv ostalih optuzenika.
No, mozda je podjednako vazno i to sto su neki od optuzenih muskaraca i zena saoctili istinu o onome sto su cinili i tako nam pruzili prva povijesna svjedocanstva o onome sto se zaista desilo.
Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.
