KOMENTAR: POVRATAK U SREBRENICU
Prezivjeli se sjecaju svojih prijatelja koji su zajedno sa stotinama drugih zrtava masakra, sahranjeni na novom groblju nadomak tog grada
KOMENTAR: POVRATAK U SREBRENICU
Prezivjeli se sjecaju svojih prijatelja koji su zajedno sa stotinama drugih zrtava masakra, sahranjeni na novom groblju nadomak tog grada
Na groblju srebrenickih zrtava za sada postoji sest stotina parcela. U mjesecima koji dolaze, bit ce ih cak deset puta vise - a taj ce broj kasnije biti i veci. Ovo je prica o jednom od ubijenih.
Nas dvojica smo rodjeni iste godine. Sreli smo se u ratu, u vrijeme kada je u Srebrenici, pod pokroviteljstvom UN-a, bio uspostavljen krhki mir.
Posljednji put sam ga vidio onog dana kada su Srbi zauzeli grad. Bilo je to u srpnju/julu 1995. Potom su uslijedili masakri. A proslog tjedna njegovo sam ime pronasao na popisu na kojem se naslo 600 ubijenih.
Nehrudin Sulejmanovic bio je zaposlen u gradskoj bolnici kao medicinski tehnicar. Lijepo je izgledao - moglo bi se reci da je bio zgodan mladic. Ali ispod takve povrsine krio se djecak koji nije stigao odrasti i kome su muke jos uvijek zadavale djecacke brige. Bio je tajno zaljubljen u moju blisku rodjaku. Naravno, nikada joj to nije rekao.
Jednoga dana - moglo je to biti 1994. - vidio sam ga kako u ranim popodnevnim satima napusta bolnicu. Oko glave je imao bijeli zavoj. Izgledao je obicno, samo je bio blijedji no inace. Kao medicinski tehnicar, nekako je uspio biti primljen kod jednog od stranih kirurga koji su se zatekli u Srebrenici; on mu je operirao usi.
Cesto je govorio da su mu usi prevelike. Nas nekoliko njegovih prijatelja bili smo pomalo ljuti: svi smo ga po vise puta culi da govori o tome, ali ga nitko nije shvatio ozbiljno, sve dok nas nije iznenadio.
Nedugo potom, nas svijet se raspao. Jos uvijek se pitam kako to da je Nehrudin odlucio ostati u Srebrenici i otici u Potocare kako bi pomogao ranjenicima. Mnogi su donijeli drugaciju odluku i uspjeli su probiti se kroz planine i potom, nakon sto su presli liniju razdvajanja, dospjeti do Tuzle. Mnogi su tom prilikom poginuli, ali mnogo ih je i prezivjelo.
Ali Nehrudin sigurno nije odlucio da ne krene ka Tuzli zbog toga sto je bio kukavica.
Tih nekoliko dana koje je proveo u Potocarima - pomazuci stotinama ranjenika, hraneci ih i dajuci im vodu, jer je vrucina bila jeziva, u svakom je slucaju iziskivalo vise hrabrosti nego bilo sto drugo. Pogotovo nakon sto su srpske oruzane trupe pocele stezati obruc.
Vecer prije no sto je Nehrudin u nizozemskom kamionu, zajedno s ranjenima i s nizozemskim doktorom za volanom, trebalo da otputuje za Bratunac, nas dvojica smo, u skoro potpunom mraku, sjedeli u jednom od napustenih kontejnera koje su koristile UN.
S nama su bile i dvije djevojke, a u jednu od njih je bio zaljubljen.
Mislim da smo u tom trenutku osjecali olaksanje, jer je tada vec sve bilo zavrseno. Bili smo uvjereni da cemo se kroz koji dan naci u Tuzli, da cemo sjedeti negde i piti pivo - sto je luksuz koji nam je bio nedostupan jos od pocetka opsade (1992.). Pricali smo . . . ne mogu se vise sjetiti o cemu.
Ne znam jesmo li te veceri ista pili. Mozda sam "prosvercao" nesto od Plavih kaciga. U svakom slucaju, pusili smo kao ludi. Noc je bila prelijepa. Sreo sam ga i sutradan, neposredno prije njegovog polaska. Na rastanku smo se zagrlili i ponovo jedan drugom obecali da cemo u Tuzli otici na pivo.
Ocigledno smo se obojica osjecali zasticeno: on je bio medicinski tehnicar, a ja sam prevodio za UN. Ali nase pivo nikada nismo popili.
U Tuzlu sam stigao iz Zagreba - sest mjeseci kasnije. On u Bratunac nije otisao, a nakon toga mu se gubi svaki trag.
Kada sam krajem proslog mjeseca dosao u Potocare, prvo sam potrazio njegov grob. Ucinio sam to kao da je u pitanju nesto najprirodnije.
Otisao sam tamo istog poslijepodneva - i zatekao cetvoro ljudi. Dva mladica i dvije djevojke.
Jedna od njih je bila lijepa poput njega: to bi morala biti njegova sestra.
Svo cetvoro su plakali, ali nitko kao ona, koja je grlila nadgrobnu plocu. Bio sam skamenjen. Nisam znao sto da radim: da li da joj pridjem i kazem da sam bio njegov prijatelj, da sam ga posljednji vidio zivog?
Medjutim, odlucio sam da to ipak ne ucinim. Pricekao sam da svi odu, a onda sam prisao grobu, sagnuo se i prosaptao: "Eto, nismo popili ono pice."
Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a.
