Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Komentar: osporene tvrdnje o Hagu

Jedan vasingtonski dnevni list i bivsi americki ambasador neprincipijelno su napali Medjunarodni sud za ratne zlocine
By Bogdan Ivanisevic

Mnogi beogradski protivnici Haskog tribunala ovog su mjeseca pomislili kako imaju razloga za likovanje. U razmaku od svega desetak dana, bivsi ambasador Sjedinjenih Drzava u Jugoslaviji i jedan od dnevnih listova koji slove kao bliski aktualnoj administraciji odvojeno su iznijeli kritike na racun Medjunarodnog suda i snazno se zalozili da sudjenja optuzenicima budu izvedena pred domacim sudovima. Srpski su nacionalisti tako stekli i najmocnije saveznike u svojoj borbi protiv Tribunala – ili se barem takav utisak u jednom trenutku mogao steci.


No, pokazalo se da je njihova radost ipak bila kratkotrajna. Naime, 25. listopada/oktobra, samo jedan dan nakon sto je komentator Dzefri Kuner (Jeffrey Kuhner) u Vasington Tajmsu (Washington Times) najavio da Sjedinjene Drzave mijenjaju svoju politiku prema Tribunalu, uslijedio je i odlucan demanti glasnogovornika Stejt departmenta, koji je nekoliko puta ponovio da ce politika SAD-a ostati nepromijenjena.


Tvrdnje Kunera – koji je vec duze vremena angaziran kao lobist jednog od haskih bjegunaca, generala Ante Gotovine – tesko da su uopce vrijedne komentara, pogotovo u svjetlu sluzbenog demantija americke administracije. On je Medjunarodni sud opisao kao »Frankenstajna«, nazivajuci glavnu tuziteljicu Karlu del Ponte (Carla del Ponte) »balkanskom ledi Makbet« i optuzujuci je za podizanje problematicnih optuznica.


U Kunerovom se clanku, bas kao i u ranijem komentaru Vilijama Montgomerija (William Montgomery), bivseg americkog ambasadora u Srbiji i Crnoj Gori (SCG), takodjer navodi da su Tribunal i Del Ponteova izazivaci politicke nestabilnosti na Balkanu, te da sputavaju razvoj lokalnog sudstva.


Montgomerijeva kritika, koja je na Balkanu sredinom listopada/oktobra objelodanjena u nekim medijima, mjestimicno se doima kao nevjerojatna. Bivsi ambasador pise o tome da je, zbog stvaranja politicke stabilnosti u regiji, Tribunal sve optuznice trebalo da podigne jos tokom prve dvije godine nakon okoncanju rata.


Montgomeri bi, medjutim, morao znati da u to vrijeme nijedan tuzilac nije mogao sprovesti adekvatnu istragu i podici optuznice u svim slucajevima koji podlijezu kaznenom gonjenju pred sudom za ratne zlocine. S obzirom na raspolozenje unutar regije, vecini optuzenika se vjerojatno ne bi ni sudilo.


Cini se, medjutim, da je za »realisticnog« americkog diplomata stabilnost ipak vaznija od pravde, pa i od elementarne pristojnosti, koje i jedna i druga nalazu da oni koji su odgovorni za ratne zlocine budu izvedeni pred lice pravde.


Drugo je pitanje da li postojeca nestabilnost predstavlja izravnu posljedicu optuznica. Montgomeri i ostali protivnici Haga smatraju da to nije sporno, ali iz jednog sasvim drugacijeg, ali podjednako uvjerljivog objasnjenja, proizlazi da bi politika nekaznjavanja mnogim ratnim zlocincima omogucila ostanak na vlasti i da time trajno destabiliziraju proces tranzicije ka demokraciji.


Montgomeri osim toga tvrdi da, sudeci ratnim zlocincima u Hagu, Tribunal usporava razvoj lokalnog sudstva.


U stvarnosti su pak upravo predstavnici lokalnih politickih elita – a ne haski tuzioci i suci – oni koji kontroliraju sudske sisteme i sprecavaju postena i efikasna sudjenje za ratne zlocine u regiji. Uostalom, Tribunal je u najmanju ruku potaknuo osnivanje posebnih sudova za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije.


Iako po obrazovanju nije pravnik, bivsi ambasador smatra kako smije dijeliti lekcije haskim tuziocima i sudcima. Tribunal bi u manjoj mjeri trebalo da insistira na zapovjednoj odgovornosti, jer – po Montgomerijevom misljenju – formalno nadlezne starjesine cesto nisu imale nikakvu kontrolu nad zbivanjima na terenu.


Ali, Tribunal je vec pokazao da je svjestan da nominalne starjesine nisu uvijek imale fakticku kontrolu nad onima koji su im bili podredjeni. Ustanovljavanje postojanja takve kontrole predstavlja kljucni zahtjev za uspjesno kazneno gonjenje po optuzbama za zapovjednu odgovornost.


U svakom slucaju, nacionalisticki elementi iz regije uglavnom su se protivili sto Tribunal pokrece postupke protiv onih visokih duznosnika koji su zaista imali kontrolu nad pociniocima ratnih zlocina.


Bogdan Ivanisevic je istrazivac pri Medjunarodnoj organizaciji za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) u Beogradu.