KOMENTAR: NEMA PRAVDE ZA KOSOVO

Zasto veliki broj odgovornih za ratne zlocine na Kosovu nikada nece biti izveden pred lice pravde?

KOMENTAR: NEMA PRAVDE ZA KOSOVO

Zasto veliki broj odgovornih za ratne zlocine na Kosovu nikada nece biti izveden pred lice pravde?

Tuesday, 22 February, 2005

Iz iskustva znamo da ratni zlocini na Balkanu pomalo lice na zaplet nekakvog holivudskog filma strave i uzasa.


Ubojstva pocinju. Ubojca je otkriven. A potom i on biva ubijen, ili uhapsen.


Medjutim, u tim filmovima, kao i na Balkanu, uvijek postoji i specificna zavrsna scena, u kojoj nastupa neki drugi lik, zahvaljujuci kome publika nastavlja misliti da su nevini i dalje ugrozeni.


To je veoma bitna dosjetka, ne samo zbog toga sto gledalac tako ostaje ispunjen osjecanjem napetosti, nego i zato sto se time osigurava mogucnost nastavka tog filma.


Pitam se: hocemo li na Kosovu prisustvovati novoj projekciji balkanskog horor-filma? Istrazitelji su obavili istrage i podigli pet optuznica. Cetvorica medju onima koji su optuzeni izvedeni su pred sud, dok je peti pocinio samoubojstvo.


Znaci li to da ce, ukoliko oni kojima se sudi budu – kao sto se ocekuje – proglaseni krivima, biti stavljena i tocka na raspravu o kosovskim ratnim zlocinima? Odgovor glasi: ne. Zato sto na svaku izvrsenu istragu dolazi mnogo veci broj onih koje nisu ni pokrenute – a oni koji su pocinili zlocine u regiji i dalje ostaju na slobodi.


Dio krivice za sve to snosi i UNMIK, organ UN-a koji upravlja Kosovom. Dana 12. siejcnja/januara 2001., bivsi posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, Bernar Kusner (Bernard Kouchner), potpisao je uredbu 2001/1, kojom je ukinuta mogucnost da se onima koje se tereti za krsenje medjunarodnog humanitarnog prava sudi u odsustnosti.


Ovakva odluka u skladu je i sa Statutom Haskog tribunala.


Ali, ona znaci da svim osumnjicenima koji ne budu uhvaceni - nezavisno od tezine dokaza koji su protiv njih prikupljeni - nikada nece biti ni sudjeno.


Na Kosovu je tom uredbom obuhvacen veliki broj ljudi, s obzirom da oni koje se tereti za zloupotrebu paravojnih i snaga sigurnosti protiv civilnog stanovnistva trenutno zive u Srbiji i Crnoj Gori.


U nekim slucajevima poznate su nam cak i adrese tih ljudi.


Nekolicina njih, koji jos uvijek borave na Kosovu, zasticeni su time sto zive u srpskim enklavama, izvan domasaja kosovske policije.


A medju predstavnicima medjunarodne zajednice na Kosovu postoji i vjerovanje da Srbima, protiv kojih je pokrenut postupak pred lokalnim sudovima – kojima predsjedavaju albanski suci – nece biti osigurano pravedno sudjenje. Glavni medjunarodni tuzilac za Kosovo, Mihael Hartman (Michael Hartman), izjavio je u intervjuu za Fajnensel Tajms (Financial Times): “Lokalni sudci smatraju da su svi Srbi krivi.”


Izgleda da je ovakvo uvjerenje proisteklo iz cinjenice da su medjunarodni suci nekolicini Srba –pred lokalnim sudovima proglasenim krivima za ratne zlocine i potom upucenim na izdrzavanje zatvorske kazne – nakon ulozenih zalbi izrekle oslobadjajuce presude.


Suci koje odlucuju o zalbama tvrde da te Srbe treba osloboditi jer sudski postupak, koji se vodio protiv njih, nije bio pravedan i zato sto njihova krivica nije dokazana.


Ovdje, medjutim, mnogi smatraju da prvobitne zatvorske kazne – ukljucujuci i one u trajanju od 20 godina – moraju ostati na snazi, vec i zbog toga sto su svi suci imenovane na potpuno zakonit nacin.


Okolnost da je veliki broj takvih slucajeva osporen mnoge navodi na pomisao da postoji nekakav tajni sporazum izmedju medjunarodne zajednice i Beograda.


Jos uvijek nitko nije ponudio cvrste dokaze za takvo sto, ali postoji duboka sumnja kako je odluka da se Srbi oslobode dio dogovora kojim medjunarodna zajednica nastoji podstaci Beograd da oslobodi etnicke Albance koji se jos uvijek nalaze u srpskim zatvorima. Ured lokalnog tuzioca bavi se ne samo navodnim ratnim zlocinima koje su Srbi pocinili nad Albancima, nego i slucajevima zlocina Albanaca nad Srbima.


Neki od potonjih – koje je u svojstvu predsjednika beogradskog Kooordinacionog centra za Kosovo pokrenuo Nebojsa Covic, – ukljucuju i zahtjev da se osumnjiceni Albanci, medju kojima su i neki od nekadasnjih zapovjednika gerilske Oslobodilacke vojske Kosova (OVK), izruce Srbiji.


Medjunarodni tuzioci razmatraju takve slucajeve. I osobno bih to smatrao normalnim – ukoliko bi vazilo i obrnuto. Ali nije tako, sto i ne cudi, posto Beograd cak ni ne priznaje kosovske sudove, nego jos uvijek smatra da su jedino legitimni bivsi srpski suci, koje su “privremeno razmjesteni” u druge gradove.


Sve to ilustrira i slucaj vise od 40 srpskih bjegunaca iz kosovskih zatvora. Ovdasnji tuzioci raspolazu dokazima da se oni kriju u Srbiji.


Navodno demokratska beogradska vlada jos uvijek nije uhapsila, osudila, niti izrucila nijednog od tih ljudi.


Nije mi poznato je li novi predstavnik UN-a za Kosovo, Mihael Stajner (Michael Steiner), uopce i pokretao to pitanje na nekom od brojnih sastanaka koje je odrzao s beogradskim duznosnicima.


Ukoliko nije, trebalo bi da to ucini, s obzirom da odsustvo pravde svakako ometa proces pomirenja na Kosovu.


Oni koji su trpjeli nasilje srpskih snaga i oni koje je kasnije isto to snaslo od osvetoljubivih Albanaca, znaju da se mrtvi ne mogu vratiti. Ali, da bi otpocelo novo poglavlje u njihovim zivotima, dovoljno je da pocinioci spomenutih zlocina budu kaznjeni.


Glavna tuziteljica suda u Hagu, Karla del Ponte (Carla Del Ponte), nedavno je i sama izjavila da Tribunal podstice proces pomirenja na Balkanu. Nije li stoga vrijeme da se u tom pogledu na Kosovu ucini vise no sto je ucinjeno do sada? To bi nas postedjelo novog nastavka balkanskog filma strave i uzasa?


Adrijatik Keljmendi je politicki komentator pristinskog dnevnog lista Koha Ditore.


Frontline Updates
Support local journalists